Andreja Malta: Budućnost je nestala u svemiru

Jučer u kasno doba popodneva
ti i ja susreli smo se
inkognito u nekom
zabačenom kafiću
uz zubato sunce na umoru i
tihu ptičju priču.
Ispijali smo čaj,
ja zeleni, ti crveni
od šipka.
Stigla je jesen
pa nam se učinilo nekako primjereno.
Preko stola su frcala
već pomalo otrcana
srca i neostvareni dodiri,
dok su poljupci uspravno
stajali na čekanju.
Uz nas je iznenada
sjela gospođa Budućnost
i zabrinuto nas pogledavala.
Naravno, ti je nisi ni primijetio
jer si upravo nekome slao sms poruku.
Ja sam je, naravno, pozdravila i ljubazno
joj se nasmiješila.
“Hmmm…” rekla je gošća
pomalo neodlučno.
“Malo sam zabrinuta.
Pratim vas već neko vrijeme
i sve više mi se čini da zajedno
samo gubite vrijeme.”
“Aha”, potvrdila sam.
“U pravu ste, on doma ima ženu
koju nikada neće napustiti,
a ja ljubomornog psa.
I shvatila sam nedavno,
za razliku od njega,
da ova naša veza zaista
nema nikakve budućnosti.
A sad ste i vi, gospođo Budućnost,
napokon to potvrdili.”
“Drago mi je da ste bar vi shvatili
ako već gospodin nije”, rekla je i
odlepršala prema svemiru.
“Idemo li, draga?” pustio si prema meni
pitanje s okusom upravo popijenog
šipkovog čaja.
Krenuli smo u zagrljaju mladog mraka
ispod tisuću tek rođenih zvijezda
prema obali uz more Mediterana.
“Zagrli me”, šapnula sam ti.
“Jako, najjače što možeš,
odmah ovdje i sada,
jer mi, shvati već jednom,
ionako nemamo budućnosti.”
A ti si me bez riječi
ušuškao u svom snažnom zagrljaju,
uz šapat morskih valova
i slatkim poljupcem
nježno zalijepio naše usne
kao i uvijek do sada.

Foto: www.pexels.com

Odgovori