Andreja Malta: Budna sanjam

Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu, onako gorku bez šećera, i palim prvu, dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu. Budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljetnog dana, dana bez početka i kraja. Budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama. Budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu među kojom je i tvoja žuta majica oslikana mrljama krvi, nikad dovoljno oprana. Budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok lijegam na počinak i kada zatvorim oči, ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi. Budna sanjam dok ponovo iz sjećanja izvlačim tvoj zadnji uplašeni vapaj: “Boli me, mama!” Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik na nijemi, do srži bolan pretužan film. Budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči. Budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača tvog mirisa. Budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.
I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjat ću, malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne isplakane oči.

Foto: www.pexels.com

Odgovori