Nada Vukašinović: Večera s tri slijeda

Felini, tu smo sjedili sinoć za ovim stolom. Ti najbolje znaš kako je meni teško pronaći termin za večeru u sredini tjedna. Sve sam učinio, otkazao kongres u Opatiji, odgodio poslovnu večeru, pomaknuo sastanke, samo da tu večeru organiziram kako treba. Jučer nam je bila okrugla godišnjica. Jako mi je bilo važno da sve uskladim i da sve funkcionira. Evo, danas me još uvijek zovu partneri s kojima sam se jučer trebao naći. Znaš da nitko ne voli pomicanja i rošadu u kalendaru.
Rekao sam joj da ne kasni, zbog večere, jelovnik sa tri slijeda pripremljena samo za nas. Najnormalnije, kao da ja nju već godinama ne znam, ona meni kaže: – Pa kad sam ja kasnila?
Eh, Jasna i to sam trebao probaviti tu večer.
Tu, ispred Rosinijia sam čekao pola sata, već je i kišica počela, ruže su mi uvenule, cipele se smočile i tek kad sam vidio da me ljudi čudno gledaju s gotovo razmotanim cvijećem, ušao sam i sjeo, eto baš tu gdje ti sada sjediš.
– Felini, zar ona misli da sam ja nekakav klipan, bez obveza? Moje vrijeme je neprocjenjivo. Najprije me je ostavila da čekam ko idiot pola sata pred restoranom. Onda je poslala poruku, samo poruku Felini, da stiže prvim taksijem.
Konobar me stalno požurivao, nudio aperitivom, donosio Jelovnik, gledao na sat. Nikako mu nisam mogao objasniti da je već sve dogovoreno. Prije nego se ona pojavila na vratima ja sam se već preznojio i bio sam na rubu, samo korak do napada panike.
Ušetala je u restoran polako, klateći se s noge na nogu kao da ima sve vrijeme svijeta pred sobom i kao da ja ne šizim. Mogao sam puknuti i u trenutku kad je sjela na rub stolca i počela se ljuljati kao nekakva balavica. Izgledala je kao da će svaki tren odskočitii sa stolca i potrčati prema vratima. On joj je poslužio samo da predahne i da strese s kose kišne kapi. Torbu je držala na krilu, a svileni šal nije odložila na vješalicu. Duboko sam disao i govorio sam sebi :- Proći će, proći će, mora proći i … suzdržao sam se. Uzela je ruže od mene kao da se opekla i brzo ih spustila na stol. Kupio sam joj znaš, one bordo crvene s tamnim rubom koje najviše voli, a nije ih niti pogledala.
Zvao me partner, a ja nisam mogao reći, oprosti nezgodan trenutak, na večeri sam s Jasnom. Vidio sam kako prevrće očima i dosađuje se. Njoj se takvi razgovori gade. Ipak, radilo se o važnom poslu, o novcima se radilo Felini, o novcima. Ona nema pojma odakle dolazi novac. Ona o novcu zna samo toliko da on sjeda na račun i da se uzima na bankomatu. Pa nije novac kokoš da će samo tako sjesti na moj račum!
Oprosti, evo moram se javiti.
Tako ti je moj prijatelju ona nešto stalno petljala po narukvici dok sam ja razgovarao. Znaš ona s crvenim rubinima što sam joj prošle godine kupio. Mislio sam da je nešto potrgala, kao i obično. Zaustila je kao da će nešto reći, ali odmah je i odustala jer se pojavio konobar s juhom.
Ispričavao se: – Malo kasnite vi malo kasnimo mi i večeru smo morali podgrijavati. Znao sam da ću na kraju jesti i podgrijanu večeru s tri slijeda. Uzalud sam se od ponedjeljka trudio.
Smiješila se i odsutno gledala po restoranu. Nije dozvolila da ispričam što sam sve morao odgoditi. Prekidala me u pola rečenice. Aperitiv,a jela su se izmjenjivala, tri slijeda, vino ohlađeno, vino sobne temperature. Predložio sam joj da napravimo plan za doček Nove godine i skijanje u Francuskoj.
Nekoliko puta je odlazila u toalet, nešto uporno tražila u svojoj torbici, vadila novčanik, mobitel, ruž. Cijelo vrijeme se nestrpljivo ogledavala po restoranu. Pogledom je pratila ljude koji ulaze i izlaze. U jednom trenutku joj je kliznuo svileni šal s vrata. Tek sam tada primijetio da za stolom pored nas sjedi nekakav čudan tip, punker, tako nešto, znaš oni s nakitom i upadljivom tetovažom. Ustao je i podigao svileni šal s poda i stavio mojoj Jasni na vrat. Ona mu se uz osmijeh zahvalila. Još jednom sam pogledao čudnog gosta za susjednim stolom. Bio je sav u crnom, majica s kapuljačom i marte. Ruke pune ogromnog prstenja i kožnih narukvica, s tetovažom na vratu, s nekakvim lancima i zakovicama, a u ustima cigareta. Svijet je otišao k vragu moj prijatelju! Zgrozio sam se. Što radi takav tip u ovom restoranu i još s cigaretom?
Nastavio sam s izlaganjem svog plana, u početku je pratila nezainteresirano, a onda me počela prekidati s upadicama :
– Doček u Dubrovniku, gnjavaža, skijanje u Francuskoj, predaleko, ruže su se opustile, večera je podgrijana, konobar spor, vino nerashlađeno.
Iznenada je ustala i rekla kako mi više nemamo sadržaja za razgovor, da smo iscrpili sve teme i jel ja sebe čujem, a nju takvi razgovori više ne inspiriraju. Nije završila rečenicu i krenula je prema vratima. U istom trenutku je ustao i onaj punker. Naš razgovor je bio dovoljno glasan i čuo je svaku riječ.
S nogu je ispio pelinkovac do kraja, navukao kapuljaču na glavu i zagrlio moju Jasnu. Konobar je još potrčao da im otvori vrata.
Izašla je Jasna a da se nije ni okrenula.
Ostao sam zaleđen od šoka. Prestao sam disati i zijevao otvorenih usta. Pogledom sam mrvio ruže na stolu i govorio si: – Diši! Diši!
I onda još dođe konobari pita me što želim za desert.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Most

Osjetila je nešto poput olakšanja na umornoj kičmi vlastitog života dok mu je porukom netom prije nego što je izašla na gradski trg, obasjan kasnim popodnevnim zlatnim sunčanim trakama, napisala da je između njih dvoje gotovo. Činilo joj se kako ta veza uistinu nema budućnosti. Još je umorna i ranjena od prošlosti, a on doma ima ženu koju nikada neće ostaviti. Ipak, instinktivno je osjećala da je govorio istinu kada joj je rekao kako je njegov brak još samo puka farsa na davno ispisanom crkvenom papiru.
Dok je koračala po kamenim pločama stare jezgre prema mostu koji spaja drugi dio grada, ispod kojeg teče živahna rijeka, još se jednom upitala je li postupila ispravno. Bio joj je drag, uistinu drag, onako nježan, miran, pun razumijevanja za sve što mu je ispričala o svom životu, bolesti i tuzi koja joj je oduvijek jedina i najbolja prijateljica. Njemu, uvijek veselom i punom života, sa zaraznim osmijehom na licu. Nedostajat će joj taj osmijeh, o da, zaključila je i zakoračila prema mostu.
Most je bio poluprazan, grlio ju je lagani povjetarac dok su ljudi ozbiljnih lica žurili prema kući nakon napornog radnog dana. Sunce se još uvijek smiješilo uz ples s povjetarcem.
Odjednom ga je ugledala. Hodao je brzim korakom, ozbiljnog lica, gledajući ispred sebe. Hoće li mu se javiti ili će samo projuriti pored njega, upitala se pomalo zbunjena, jer ovaj susret ni u snu nije očekivala. Ipak, nije si mogla pomoći. Bio je to trenutak, trenutak slabosti, trenutak koji budi nedavne uspomene. Stala je i zazvala ga, u strahu da joj se možda neće htjeti javiti. Ipak, na njezino iznenađenje, zaustavio se.
“Kuda?” upitala ga je jer jednostavno nije znala što bi drugo rekla.
“Na posao, nešto je hitno iskrsnulo pa…” rekao je uz lagani smiješak, milujući joj lice pogledom.
“Aha”, kimnula je i pitala: “Jesi li dobio poruku?”
“Jesam”, rekao je kratko. “Ako si sigurna u to što si mi napisala, složit ću se. Nemam pravo tražiti od tebe ono što bih najviše želio.”
“Aha”, rekla je pomalo nesigurno. “Ali ostat ćemo prijatelji, zar ne?”
“Svakako”, rekao je sad pomalo tužno i pružio joj ruku. “Oprosti, žurim.”
“Idem i ja. Čujemo se”, rekla je sad već nesigurna u svoju nedavnu odluku i stisnula mu dlan, topao i mekan kao uvijek do sada.
Krenuli su svatko svojim pravcem. Srce joj je lupalo svom snagom; od silnog uzbuđenja osjetila je sićušne kapi znoja na licu. Na samom kraju mosta zastala je i okrenula se. Stajao je na pješačkom prijelazu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Kosu boje pepela mrsio mu je povjetarac baš onako kako mu ju je još nedavno mrsila ona svojim tanjušnim prstima. Slomila se. Zajedno sa svojom odlukom.
Prije nego što je sjela u auto, poslala mu je novu poruku. Nije mogla više čekati. Susret na mostu bio je presudan. Ipak neće moći bez njega i njegovog osmijeha, bez obzira na sve.
“Kvragu!” rekla je poluglasno i stisnula dugme za slanje poruke, u kojoj je velikim slovima napisala: “Susret na mostu promijenio je moju odluku. Shvatila sam kako ipak neću moći dalje bez tvog osmijeha.”
Za manje od minute stigao je odgovor.
“Mostovi su ruke koje spajaju ljude. Volim te!” pročitala je s olakšanjem dok je budućnost polako nestajala u beskonačnom svemiru.

Foto: www.pexels.com

Tamara Teodorović: Na vrhovima prstiju

Moji su koraci šaptali tvojim snovima
Tvoji se snovi nisu mogli ostvariti
Nisi me uhvatio u mrežastim maglama
Ona zvonca…
To su bile suze
Kapale su kao rosa po plavičastom cvijeću
Ta melodija bili su moji uzdasi
Melodija je postajala glasnija
Nisam stigla vrištati jer nisi bio dovoljno blizu
A htjela sam
Tako sam htjela…
Dugo si sanjao tu noć
A ja sam dugo šaptala tu noć
Na vrhovima prstiju
Nježno…
Da te ne probudim

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Čitatelj biografija

Zanimljivi su ti
vremenski trenutci,
zamisli sebe izoliranog
u jednom, zaglavljen
kao nasukani brod što
nije u luci,
znaš samo prošlost
ali valjda se istom
trenutno ne zamaraš,
u atmosferi si takvoj kakvoj
jesi
i trenutno se doma ne odmaraš,
u tom si trenutku
do idućeg trenutka
i o tome nema zasada
razloga zašto razmišljat,
no kao da opet nekako
te zanima što će se iduće
promoliti
iz ovog trenutka, što će to
neizvjesnost izlistat?
Ni ti ni ja ne znamo što
će nam se izdešavati sve
prije kraja,
ni kako je povezano s ovim
trenutkom, hoće li radnja
biti konzistentna
ili nelogična kao kokoš prije
jaja,
puno je lakše pratit
život kao čitatelj
biografija,
taj može odgovoriti na pitanja
koja ti nikada neće biti
odgovorena,
međutim, on zna o životima koje nije
živio
a takav je život noćna mora
nepremorena.

Foto: www.pexels.com