Blanka Will: Priviđenja

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, zapravo ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu. Strepnja u predjelu grudnog koša vibrirala je, nadirala u valovima, tek toliko da joj dopusti da dođe do zraka.

Sabirući se pokušavala je odvratiti si pozornost od same sebe. Lutala je pogledom da se za nešto uhvati, da ga objesi o nekakav prizor ili predmet. Praznina oko nje se širila kao vakuum, usisavala je tako da su se stvari oko nje počele sahnuti, doimati se sve manjim i svisnutijim.

Na trenutak je poželjela postati netko drugi ili nestati iza zrcala i s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost. Ili joj okrenuti leđa i sve smisliti ispočetka. Izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu.

Krenula je niz ulicu. Pogled joj se zaustavi na zrcalu što je kao dio dekoracije bilo prislonjeno u jednom izlogu. Zastala je proučavajući vlastito lice. Učinilo joj se poznatim i sasvim u redu. Nasmijala se ravno u zrcalo. Iz oka joj je sijevnula varnica. Morala se složiti da su oboje to dobro podnijeli. I zrcalo i ona.

Ponekad ništa nije tako stvarno kao priviđenja, pomisli i požuri da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što je pred kazalištem uzbuđeno čekalo ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Ante Gregov Jurin: “Nisam htio preskakivati život”

Razgovor s s Antom Gregovim Jurinim, razgovarao Nikola Šimić Tonin

Povod razgovoru s Antom Gregovim Jurinim, je novi roman: Pilot s Jadrana, koji je potvrdio uspješnost, uspješnice (Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama), jednako tako i nagrađen Romanom godine. Svi koji se bavimo pisanjem znamo kako je teško potvrditi se drugim uratkom na uspjeh prvog. Pobornik sam toga da književnik ne treba tumačiti i objašnjavati svoje djelo, tu su drugi, čitaoci prije sveg. Veseli li Vas neupitna potvrda kod čitalačke publike Vašega romana?

A. G. Jurin: Ne samo književnik, nego i svatko od nas, bilo koje profesije, upućenosti i obaviještenosti bi se trebao kaniti pričanja o sebi, još manje objašnjavati svoja djela, jer svako djelo govori o sebi i onome koji ga je stvorio. Ako je tako kako Vi kažete, a smatram Vas velikim znalcem posla kojim se bavite, onda sam počašćen, ali samo u onolikoj mjeri koliko smatram  da bilo tko, ma koliko on bio stručan i dobronamjeran može preuzeti na sebe ono što je rezervirano sudu publike, odnosno čitatelja. Samo su oni mjerodavni donositi odluke o tome što je dobro i vrijedno a što nije.

Nikada vremena nisu bila na ruku književnicima, pa ni ovo danas jednako tako, nije, što mislite o položaju književnika u RH?

A. G. Jurin: Tu Vašu tvrdnju ne bih komentirao. Znate, književna djela i književnost općenito, su slika jednog društva. Ako govorimo o nekom pojedinačnom djelu nekog autora onda to djelo govori o njemu samome. Da li je umjetnik ili nije zavisi od toga je li sposoban jedno djelo tematski složeno i slojevito dignuti u ozračje zrele umjetnine. Naravno, djela su različita po tematici i vremenu nastajanja, ali ona uvijek moraju biti ljepota, pa i u ružnoći života. Čupati književnost iz ostalih vrijednosti življenja, nije dobro ni dopustivo bilo kome, trebamo je gajiti i u njoj uživati, ona je svačija. Stoga, nisam sklon kritizirati društvo po tome koliko daje književnicima, ugodnije i bolje se osjećam kad književnike pitam, koliko su dali društvu, to jest, koliko njihova djela imaju ne samo vrijednost nego i upotrebnu vrijednost, odnosno čitanost.

Grad Zadar uistinu je grad umjetnika, nadasve književnika, koji bilježe ovaj grad, koji književnici unutar ovoga grada su obilježili Vas?

A. G. Jurin: Da li je Zadar „Grad umjetnika“ nadasve književnika, veći ili manji od ostalih gradova, ne znam. Do sada to nisam još nigdje pročitao, a mislim da i neću. Književnost kao i ostale grane umjetnosti ne mjere se vagama ni metrima, a ni ne rastu na stablu. Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne grupe, da svoje misli i osjećaje prenesu na neku tvorevinu koja će na čitatelja, slušatelja ili gledatelja ostaviti određeni dojam. Kakav? To oni moraju reći. Ona, mislim na umjetnost nije određena prostorom ni vremenom, ona je globalna, bezvremenska i svačija, nastaje tiho i ne nestaje nikad, ona je vječna. Što se tiče obilježavanja književnika unutar ovoga grada, mislim da je nepotrebno govoriti. Zna se koga se obilježava i zašto. Ja nikoga ne obilježavam, a isto tako ne dozvoljavam nikome da mene obilježavaju, po prirodi sam kozmopolit. Pišem, prvenstveno radi toga što me to veseli, zadovoljava i oplemenjuje, tek onda radi čitatelja. Sve ostalo mi nije bitno.

Gdje sebe vidite unutar novije književne scene?

A. G. Jurin: U pisanju i čitanju, u tome mi najbrže prolazi vrijeme, šalim se. U stvari, nazire se na vidiku „Kostur novog romana“, okušati ću se ovaj put u novoj tehnici pisanja, što me veseli. Prethodni dana sam završio novu zbirku pjesama, petu po redu. A neke su i uglazbljene. Trenutačno sam preokupiran „stavljanjem na noge“ romana „Pilot s Jadrana“. Naime, dana 12. 12. 2017 u 19.30 sati predstavljam zagrebačkoj publici u prostorijama knjižnice „Bogdan Ogrizović“, na Cvjetnom trgu u Zagrebu spomenuti roman. Prije par dana sam potpisao ugovor sa HTV-om – Zagreb za radio emisiju, poslije koje će, nadam se, biti i ekranizacija serijala na HTV-u.

Dojma sam kako je Vaš spisateljski talent čekao trenutak, ili više jednostavno nije mogao čekati već se pokrenuo kao vulkan iz nutrine duše?

A. G. Jurin: Često mi i čitatelji postavljaju slična pitanja, zašto sam do sada čekao objavljivati književna djela? Ja im na to pitanje odgovaram da nisam htio preskakivati život. Tako sam uvijek razmišljao i radio. Mišljenja sam da sam dobro postupio. Isto tako sam i uvjeren, kako Vi ono kažete: „Vulkan se pokrenuo….“

Veseli me što se u proznim uradcima nije izgubio pjesnik Gregov, što daje posebnu draž čitanja Vaše proze.

A. G. Jurin: Slažem se s Vama, i meni je to drago. Pitkost štiva se postiže poetičnim izražajem, ono mora teći kao potok, istovremeno vezujući sve svoje kapi u rijeku sudbina snagom umjetničke riječi.

Neki dijelovi romana neupitno su pjesnički, cijelo cjelovite pjesme u proznom tkivu.

A. G. Jurin: Kako odgovoriti na to Vaše pitanje, a ne uloviti se u mrežu hvalospjeva? Kao što je poznato većina književnika pišu poeziju ili prozu. Rjeđi su oni koji pišu jedno i drugo. Teško je tematski složenu i slojevitu priču oplemeniti lirskim i metaforičkim izričajem. Zbog toga mnogi izbjegavaju takav način pisanja, kao što primjećujete, ja u tome uživam. (Ipak nisam izbjegao mrežu.).

Od pisanja se ne živi, ali istinski umjetnici žive za pisanje, koji je Vaš stav o tome pitanju?

A. G. Jurin: Jednostavan. Oni koji vole novac više od drugih ljepota življenja, neka se kane pisanja. Ozračja rijetke ljepote nisu dostupna svakome. Samo rijetki pronalaze ljepotu u ružnoći življenja.

Treba li po Vama Zadru jedna izdavačka kuća, jer književnika od formata neupitno ima?

A. G. Jurin: Za postojanje izdavačke kuće nisu presudni, kako Vi kažete „Književnici od formata“, niti njihov broj nego sasvim nešto drugo. Na prvom mjestu to odlučuju ekonomske zakonitosti, a one ne dozvoljavaju prolaženje mimo svojih „dvora“, odnosno pravila. Drugo, trebalo bi izraditi jednu „suptilniju“ analizu stanja izdavača.  U postojećem stanju, gdje se i u većim gradovima zatvaraju izdavačke kuće, teško je steći neki konstruktivni dojam o tome, naravno realističan.

Igor Petrić: Mjera stvarnosti

Nekoliko
metara
ispod
površine
ničega
nema
osim
mraka,
dubine.
Upravo zato
ne želim dolje
i baš me briga
što drugi govore,
drugi misle.
Nekoliko metara iznad oblaka
ničega nema
osim
hladnoće i visine.
Upravo zato
ne želim gore
i baš me briga
što drugi govore,
što drugi misle.
Ustvari
meni je svejedno
bio gore,
bio dolje,
ali mi se ne da
i zato se pravim
da ničega od toga nema,
da drugi ne postoje.
Nekoliko metara
lijevo
nekoliko metara
desno
politički poslušnici
ispraznih mozgova stoje,
zavidno se gledaju
i u besmislu postojanja
jedan drugom dane broje.
Nekoliko metara
od svega toga
bit će dovoljno
za nas dvoje.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Budna sanjam

Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu, onako gorku bez šećera, i palim prvu, dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu. Budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljetnog dana, dana bez početka i kraja. Budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama. Budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu među kojom je i tvoja žuta majica oslikana mrljama krvi, nikad dovoljno oprana. Budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok lijegam na počinak i kada zatvorim oči, ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi. Budna sanjam dok ponovo iz sjećanja izvlačim tvoj zadnji uplašeni vapaj: “Boli me, mama!” Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik na nijemi, do srži bolan pretužan film. Budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči. Budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača tvog mirisa. Budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.
I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjat ću, malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne isplakane oči.

Foto: www.pexels.com

Marijana Janjić: Pokaz za autobus (pjesma u prozi)

Čini se kao sitnica. Odeš kod fotografa, on stisne čaroban gumb i za pet minuta možeš vidjeti minijaturno svoje lice kako te gleda dok ga gledaš kako te gleda a ti mu uzvraćaš pogled. Čini se kao sitnica. Pet minuta. I onda još deset minuta stajanja u redu. Pa te tvoje lice gleda iz nove neizlizane plastike. Svjetlost se odbija od njezinih rubova, tvoje oči sijevaju. Pet i deset je petnaest. Ali pokaz košta mnogo više od petnaest minuta tvoga vremena. Nekad tri sata rada tvoje majke. Nekad dva sata rada tvoga brata. Nekad je pak za njega potreban cijeli radni vijek tvoje bake u nazivniku razlomka. Nekad ga donese u svojoj torbi poštar s pozajmicom ujaka ili tete iz Njemačke.

Foto: www.pexels.com