Krunoslav Mrkoci: Manipulacijom do istine

Riječi i jezik imaju svojstvo i sposobnost da u sebi i sa sobom nose određene ideje i simbole. I već jedna jedincata riječ u jeziku istodobno jest i može biti ideja i simbol; npr. riječi: stablo, nebo, sloboda, život. Ponekad za nas, u našoj psihi, riječi koje označavaju sasvim konkretne predmete, stvari, bića, pojave, sasvim spontano mogu poprimiti vrijednost simbola te nas upućuju na određene ideje; npr. stablo = život; nebo = sloboda, itd. U spomenutom slučaju možemo kazati da riječ koja primarno označava nešto konkretno postaje izvanredna metafora za izricanje nečeg apstraktnog. Takve metafore djeluju na primatelja poruke putem raznih iskustvenih analogija što, naravno, podrazumijeva određenu razinu podudarnog iskustva kod različitih pojedinaca.

Pa u čemu je onda razlika, zapravo, između metafore i simbola? Što je općenitije i lakše razumljivo većem broju ljudi: metafora ili simbol? A što je od toga dvojega, pak, intimnije, osobnije i samim time teže razumljivo bilo kome osim samom autoru- stvaratelju: metafora ili simbol?

Cjelokupno pitanje ovdje postavljeno i vezano uz metafore i simbole, postavio sam stoga jer su upravo pisci i pjesnici oni koji vrše pretvorbu utilitarnih i uporabnih svakodnevnih jezičnih pojmova u nešto drugo. Upravo oni obavljaju tu pretvorbu i alkemiju jezika, služeći se jezikom kao sredstvom za postizanje i ostvarivanje nečega; nekakvog cilja.

Pjesnici i pisci promatraju konkretan, postojeći svijet. U tom svijetu zapažaju određene pravilnosti, zakonitosti i sheme funkcioniranja i življenja. Ono što čovjek od konkretnog svijeta razumije i shvaća jest: shema, zakonitost; apstraktan obrazac. Pjesnik, pisac, pa i drugi umjetnici (likovni, itd.), tada povratno smišljaju način kako da spoznate i shvaćene apstraktne obrasce o životu i njegovim istinama nazad prebace i pretoče u svijet i u tkivo tzv. realnog, konkretnog, svakidašnjeg života. Naime, u umjetnosti spoznaja ne smije biti izrečena na apstraktan način, nego mora biti zamaskirana natrag u kostim konkretnog, svakodnevnog i situacijskog života. I u tu svrhu služe metafore, alegorije, poredbe i parabole. Bio je jedan čovjek koji se vrhunski služio njima i kao svoje sredstvo izražavanja koristio je metafore, alegorije i parabole. Dovoljno je zaviriti u četiri evanđelja da bi se dobio uvid u njegov stil i način.

Naš pjesnik, preminuo u cvijetu mladosti, pa ipak intelektom, razumijevanjem i intuicijom ispred mnogih, čudesno nadaren A. B. Šimić, ustvrdio je: “Metafora je skraćena poredba.” Nadalje, alegorija je metafora protegnuta na cijeli tekst: pjesme, priče, romana.

Pitanje što ga sebi u ovome trenutku postavljam jest: – Nije li svaki pokušaj pisanja; bilo koje pjesme, bilo kojeg romana, zapravo u širem smislu riječi metafora, tj. alegorija, što ju pojedinci – pisci, pripadnici ljudske vrste koriste kako bi izrazili neki svoj vlastiti stav, izrazili neke istine koje su se njima, autorima, otkrile i nametnule? Naime, izravan i doslovan način izlaganja spoznaja svojstven je znanosti i filozofiji, ali ne i umjetnosti. Umjetnost je uvijek igra vidljivog i nevidljivog; skrivenog i otkrivenog; između onoga što je izrečeno izravno i onoga, sugeriranog između redaka. Temelji se na igri i mogućnostima višeznačnosti i višeslojnosti.

Pisac fikcije, dakle, izmišlja i konstruira na temelju svojega iskustva određene situacije za koje se trudi i želi da djeluju što bliže stvarnosti; što stvarnije. Naravno, ne polazi to svima za rukom od prve. Pojedini pisci, u nastojanju da stvore privid stvarnosti i situacija, natrpaju uratke nizom banalnih i suvišnih dijaloga. No, čovjek se pita, je li za pisca – pripovjedača, za pisca romana, zaista nužno da pokušava re-kreirati (ponovno stvoriti), gotovo na tehnički objektivan način (uspostavom i primjenom dijaloga) dojam stvarnosti? Primjeri i praksa pokazuju da se takvim postupcima i sredstvima u pisanju najčešće postižu upravo suprotni efekti. Treba napustiti pokušaj da se realizam i “opipljivost” situacije postignu tehničkim repliciranjem stvarnosti, u smislu doslovnog oponašanja stvarnosti (mimeza), kroz npr. učestale dijaloge i oponašanje razgovornog jezika. Zašto? Zato što je, smatram, oponašanje i reprodukcija doslovno viđenog čitatelju dosadna i zamorna. Tada bismo (ukoliko bismo to zaista željeli) mogli jednostavno uključiti diktafon ili smartfon, i danima, i satima, snimati situacije iz života, iz svakodnevice, i onda ih prepisivati i zapisivati kako bismo tako, valjda, rekonstruirali i rekreirali stvarnost.
Nastojanjima oko dokumentarizma i verističke dosljednosti umjetnost se prije može zagušiti, ugušiti i upropastiti nego stvoriti. Preveliko nastojanje oko tehničke dosljednosti rekonstruiranja stvarnosti, kao dokaz nekakvog “realizma”, vodi u pseudo-dokumentarnu banalizaciju i trivijalizaciju.

Pa i slikari-crtači prije fotoaparata odabirali su motive i detalje na koje su usmjeravali svoju pažnju i interes. Umjetnik, pisac ili koji god drugi bio, mora selektirati i vršiti odabir. To je njegov posao. Da selektira upečatljive i dojmljive momente, trenutke, detalje. Zanimljivo prozno djelo je, zapravo, niz pažljivo odabranih i posloženih detalja koji, često i naizgled suprotni i kontradiktorni, međusobno se lijepo nadopunjuju. Dakle, umjetnik mora birati i odabirati.
Ovdje dolazimo do zaključka da, zapravo, dosljedna mimeza, u smislu savršeno doslovnog, tehničkog prijenosa stvarnosti, nije zadatak umjetnosti i umjetnika. To je danas već vrlo stara teza, uspostavljena već s pojavom impresionizma i simbolizma: zadatak umjetnika i umjetnosti nije da doslovno preslikava i opisuje stvarnost, nego da stvara dojmove; da dočarava. Tako, kroz stilistički postupak odabira (selekcije), i kroz namjernu i promišljenu manipulaciju, pisac iznosi svoju istinu; svoju viziju svijeta.
Ovdje moramo istaknuti kako je riječ o interpretaciji (tumačenju) svijeta. Umjetnost, pa tako i pisanje, uvijek je interpretacija svijeta, a ne svijet sam. Interpretacija polazi od toga da mnogi gledamo isto, ali vidimo i shvaćamo različito. Profesionalni zadatak umjetnika, kao i filozofa, je da slobodno sagledava svijet iz različitih, neuobičajenih perspektiva, i da u sebi, već kao osoba, ima želju i određeni talent, da ga prozre. Ali ne da ga prezre. Već da mu samo pokuša uzeti mjeru, koliko je to moguće, iz svoje pozicije i iz svojega iskustva.

Pa što bi onda, na kraju, bio zadatak dobrog i kvalitetnog pisca? Pa možda, da prenese poruku; da nam odabirom detalja sugerira i naznači već poznatu stvarnost (pred kojom često zatvaramo oči) te da nizom popratnih, usputnih pretjerivanja i karikiranja, pomoću ironije i sarkazma, učini nam istinu jasnijom. Umjetnost, svakako služi izricanju nekakvih istina i uvida što ih autor želi podijeliti sa svijetom. U svojoj najplemenitijoj svrsi i namjeri, dakle, ona služi razotkrivanju.

Foto: www.pexels.com

Neven Lukačević: Bijela boginja

I kad sova huče,
negdje preko ramena šume,
a mjesec klizi među oblakom

Kad se drveće povija iznad divljeg vodopada,
a pas laje iz daljine

Kad zvuk zvona reže ledenu noć
(i najavljuje rođenje Nove godine)
tad dolazi ona, oblik joj mora

Tjera na liticu,
u šupljinu drveća.

Na stijeni stanuje,
na tvrdu mjestu.

Gdje mrtve su duše,
ondje je ona,
Bijela boginja.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Ruža

Ružo, o čisto protuslovlje, slast
ničiji biti san među toliko
vjeđa.
(R. M. Rilke)

Nikada nije imala osjećaj da pripada jednom mjestu, jednom gradu, jednoj okolini, jednom jeziku, sve se to tijekom godina mijenjalo, preklapalo, kovitlalo, barušilo, a ona je kriomice zavidjela onima uraslima u tlo razgranatim i čvrsto isprepletenim korijenjem što ih nikakav, ma kako snažan vjetar ne može iščupati, možda samo zaljuljati tako da vlastiti korijen na trenutak vide iz drugačije perspektive.
Njezino korijenje je zbog čestih, više uspjelih no neuspjelih presađivanja postalo kratko, dovoljno da se primi u zemlju u koju ga se posadi pa da ruža progovori novim jezikom, čuje nove pjesme, nauči drugačije snove, one što ih sanjaju ljudi u raznim predjelima svijeta bojama i zvukovima sukladnim okolini u kojoj žive, da zamiriši drugačijim mirisima, na drugačije načine otvara latice, smjelije katkad, ponekad i ne, tako da se znalo dogoditi da pokoji zakašnjeli pupoljak sprži prvi mraz, a da se nije uspio ni otvoriti. Počela je misliti na raznim jezicima, jedan za po kući, jedan za složene misli, osobito poeziju gdje je njezina vrsta stekla besmrtnost u profinjenim stihovima, u pjesmama što su se pjevale uz pratnju njoj nepoznatih instrumenata u zemljama gdje nikada nije bila, za kojima je čeznula svojim kratkim korijenjem ionako sviklim na promjenu. Vuklo ju je upoznati što više onoga što nije ona, a što ju dotiče na način koji sama sebi nije umjela ili nije htjela protumačiti. S vremena na vrijeme bi kao kroz odškrinuta vrata bacila pogled na vlastito srce koje bi joj se tada činilo dalekim poput glumca koji u predstavi strpljivo čeka svoj štihvort ne bi li na kraju petog čina bio zatučen i obješen o uže, što bi štovani gledatelji pak mogli samo naslutiti budući da se taj neugodan čin “zbiva” u pozadini pozornice, a publiku o događaju izvješćuje glasnik.
Prema ljubavi se odnosila s nehajem.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Nedovršeni osmeh

Znaš, ne volim te tvoje spazmične osmehe, usiljene, uštogljene, ironične, škrte, ohole, snishodljive, podrugljive, nedovršene.
Nikad ih nisam volela, kako bih sada, odjednom,
mogla početi da im se divim a da to ne bude farsa?!
A možeš se nasmejati grohotom, otvorenih usta, rezjapljenih
zubi su ti lepi, svi pod konac, svi na broju, gotovo nestvarno beli
pravljeni preko veze od porcelana,
možda su zato škrti ti tvoji poluosmesi
jer ne dolaze iz srca koje slavi život, nego na njega reži.
Kivan si na okove koje si sam birao, dragi moj
dobro, možda malkice glumiš, kao nekad
dok nisi morao da budeš neko drugi.
Ja te bar poznajem, dragi moj
i odavno me ne čudi zašto ne voliš sebe
onako kako bi hteo da te volimo mi.
Znaš, ne volim te tvoje igrice, trebalo je da ih prerasteš
ali šta li bi onda ostalo od tebe?!
Pitam se samo koliko ćeš još moći tako da izdržiš
jer veće je zlo kriti zlodelo, to znači da ga svesno činiš.

Foto: www.pexels.com