Mirna Gott: Gost

Telefon je zvrndao. Zvrndao. Zvrndao. Hotelska soba odzvanjala je prazna. Požurila je iz kupaonice, ne bi li se stigla javiti. Već ubrzo nakon poziva bila je na putu. Jurila je na neko drugo mjesto. Na odredištu se okupila čitava obitelj. Svatko od njih je nakon tog poziva smjesta ostavio što je radio i krenuo na put. Sada su tu. Počasni uzvanik, zbog kojeg su došli, neće stići. Njegovo mjesto za stolom ostat će prazno. Njegov tanjur netaknut. Njegova čaša pozivat će na okrjepu gutljajem svog sadržaja. Ali gutljaj će uzvanici prosuti. U čast gostu kojeg više nema.

Foto: www.pexels.com

Ivan Bogović: Klub

Iznad stolova zavijaju trake cigaretnog dima,
tvoreći oblak,
iznad mraka,
njihovih glava,
obasjanih zagušenim plavim svjetlom stropa.
Ispod se vide samo odsjaji i užareni tragovi cigara,
praćeni tihim zveckanjem stakla,
čuje se žamor, napunjen zvukom smijeha.
Visoki ton solo trube izazvao je prekidanje misli i zajednički krik u trenutak prije prvog bubnja.
Krenula je rumba.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Uniforma

Koliko puta si u životu živio?
(La televisa presenta)
Stremio samo si drami.
Za nas ima li većih zapleta
Od samih konstatacija života
Ili smo pod svoje prihvatili
Obrasce tuđih ponašanja?
Novac, istina, ljubav, laž
Svrgnuti nikad neće:
Samoću ideala.
Misao s trona drame života.
Jesam li ili nisam.
Pomisao na vječnost bića.
Zaista sanjaš li
Da negdje si među svojima,
Među svim živima
Koji nešto i nekog vole;
Koji streme vječnosti…
A koji znaju ili ne žele znati
Da nisu Bog, Njegov treptaj;
Možda Njegova su želja.
Stvoreni jesmo li da bili bismo
Uniformirani,
Istim jezikom da bismo šaptali:
“Ja sam, ti si, on je”?
…da bismo skrivali se
Pod tuđim idejama i stremljenjima
S ciljem skrivanja sebe,
Svog pravog ja?

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Par

Dobro je – misli mačka – izležavam se na toplom limenom krovu, miševi su daleko od mojih očiju,dobila sam novu ogrlicu i košaru za spavanje, a on više ne laje na mene. Zdjelica mi je stalno puna i dozivaju me u kuću. Drže me u krilu, glade i ja zadrijemam. Još jučer sam trčala po kiši, trubili su mi kad sam htjela preko ceste, za šapama su mi stalno bili zubi ljutitih pasa.
Sinoć sam bila i gladna i promrzla.
Dosta mi je – misli pas – uho me danima boli, a sad mi još i ona maše repom ispred njuške.
Tek je došla, a već je dobila bolji krevet od moga.
Prvi dan sam je uspio potjerati, ali drugi dan se vratila plačući. Pretvarala se da se jako uplašila i mijaukala je s vrha trešnje.
Ako iznenada zalajem i skočim prema njoj, izvije leđa i šapama krene prema mojim očima.
Ništa ne radi, a sva su joj vrata otvorena. Može birati što će jesti i gdje će zaspati.

Smiješni su – misli Eva – smije se i lupa ručicama po staklu.
Pas i mačka, leže jedno pored drugog, šute i ne gledaju se.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača: Intenzitet alternative

Vibracije duše, pretpostavljene smislom, variraju u širokom opsegu formi. Svakako, ne za objasniti krajnje simplifikovanim mrvicama, koje vidimo kao jedno. Sami sebi, poznati smo kao kreatori razlivanja uma, tek toliko da bude dovoljno za opstanak nužne nerješivosti, koja nas prati do kraja opažljivog. Možda i želimo da sve ostane isto… Sudeći po intenzitetu same težnje, tiho ulazimo u granice krajnosti, ambivalencije koja pruža otpor statičnosti koja nas veže. Tu, bez pomaka.
Trenuci koji me šalju u unutrašnjost, bude neko pseudorazumijevanje. Priuštiti sebi da budemo vođeni strogim sinonimima pravila, posjedujući pravo samo na stvaranje bolnih strategija preživljavanja, itekako je ugušilo sve druge dimenzije, dostupne osjetima.

Foto: www.pexels.com

Antonio Karlović: Šogor

Ona odlazi na toalet
i ostavlja nas same
tek na dvije tri minute.
Njegove su rečenice kratke.
Bok. Dobro. Hvala. Pozdrav.
Nikada ne diže pogled.
Nikada se ne zadržava.
Nikada mi se ne obraća.
Ne primam to k srcu
već podmećem glavu.
Kad bi barem svi ljudi
imali njegove vještine.
Zatvoriti oči. Zatvoriti srce.
Ja za njega ne postojim.
Kad bi barem svi ljudi
imali njegove vještine
pa ignorirali zov zavisti
ili pjesmu oholosti.
Kad bi barem svi ljudi
zanemarili kušnju zlobe
kao što on umije mene
pretvoriti tek u sjenu,
nakupinu tamnih oblaka
kojoj okreneš glavu
i nadaš se da će ih
neki južni vjetar
zauvijek otpuhati.
Svijet bi bio toliko bolji
da su svi ljudi šogori.
Ona se vraća, nasmiješena.

Foto: www.pexels.com