‎Vanja Parača‎: Ne mogu da znam

Vječna li je, razmišljam, istina kojoj u susret idemo…
Lebdimo ili osciliramo u nepomičnom trenutku, otkucajima beskraja?
Žurimo u zagrljaj vjetru promjena, a šansa hrli zaboravu. Povratna karta mi ne treba, ne stižem na vrijeme.
Sjutra će možda, mokri trotoari rasplamsati bol nemoći, a propušteni let, pripisaću viru nemira. Znaće na početku kakva nam je svrha. Ako je ima, donijeće sunce. U protivnom, povući će se kad utrnu razuzdane misli. A onda ušuškaš nejasno zelenu boju desnog oka, i bez najave priznaš da dugo već znaš. Tačno tamo se čekamo, na nezaštićenom području, što svjetove kao godove stabla razdvaja. Na odjeljku izgubljenog, kad pohabane djeliće nove hartije primijetiš, biće sve jasno. I sve suze, pristigle minutima, u rijeku zajedničke tuge, postaće riječi. Svaka nosi jedinstven glas, uz pratnju oblaka nevjerice.
Prepusti se zatim, ne mogu da znam sa koje tačke kruga uvireš.
I kao trajno stanje, zaboraviću da će proći šareni dani kao pauze magle jesenje.
Svakako ćeš kasnije doći kao otisnuta neodbolovanost, a ja još neću otkriti od kog zemaljskog cvijeća, uvijek se probudi strah nebu.
Jer uvijek odbijam da u lopti vidim uglove. A osmijeh tražim na površini lijeve pretkomore.
Znam da sve ono višestrano, na pravolinijski put me vraća.
I onda, kojim mjernim jedinicama da izrazim svaki uticaj, zamišljanjima mi objasni.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Blizina

Ti lutaš Amsterdamom,
Beč ti je blizu.
Ja odijevam more,
Planine, misli u nizu.
Kavu i osmijeh imam,
Pokoju distorziju i tišinu.
Sve misli moje s tobom idu,
Brzo, u letu, u hipu.
Ti gaziš pločnikom,
Meni more je ravnica.
Ja u tebi velike ideale vidim,
A moji su meni sitnica.
U simultanom svijetu
Budimo se blizu,
U mislima velikim nalazimo se
Kavu pijemo i smijemo se.
Ti i ja, ti i ja posvuda.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Hodala sam dugim putevima

E ti i ovaj život, i tugu i radost i sve, i sudbinu moju lepu cigansku, bačenu na kaldrmu i crnu ko talog kafe bez dobici. Muku ti poljubim, koliko je malo sreće, a malo nam fali, ka da smo sjebani u pamet, nešto ne štima, baš da ga jebem šta je, i sve je dobro a ništa ne valja.
A mi se to samo u kartama osmehuje sreća na otvoreni putevi, pa sam na njima i njega s vatru u oči srela, veseli mi se mindža pod suknju, možda mi pred zakon i treći čovek postane, jer prvi se muževi u vodu bacaju, to tek samo siročići ostaju da po nas tragaju za travku rusavelu što bezbrigu neviđenu donosi.
I sve znam i vidim a ništa ne mogu, ugasnula je beskraj musavog detinjstva u nama kada je nanina mekica s pijace bila sreća, porasli smo i eve smo šta smo, kroz kalo si bauljamo pokisli i snuždeni, nervozni, i jebeš život, ka da smo u nekoj prokletinji, zinulo nam dupe i sve bi hteli da imamo pa te i nemamo ništa, kao ozebli sunce sanjamo radost bogatstva, gdi radost nije, i tugujemo od ljubavni jadni i žalobni smo u usamljenostima, kroz ćorsokake si hodimo ne videći ništa, sudarajući se među se, u sebičnosti i mrzosti, podsmešljivo u sebi grakćući na sličnoga što naspram nas je, s druge strane taraba, i prezirući ga iz dna duše, ali to ne pokazujemo, kezimo se smeškom i ljubazno mimoilazimo na dosuđenim nam putevima, i ne možemo od sebe otići, nigde, a vetrovi odnose dane, kao razbacane karte proricanja, to me je samo ova rakija ponela, i ne znam ništa, tek preturam ove đinđuve, dok sam još živa, a još sam, i tu smo gde smo i gdi ćemo, a posle će bidne šta bidne, ki će ga znati.

Foto: www.pexels.com

Antonio Karlović: Rez

Moja me frizerka ne razumije
nikako se ne susreću
moje želje i njeni rezovi
svi to znaju svi to vide
i s druge strane ceste
zapaze moju kosu – corpus delicti
jednog lošeg odnosa

moja me frizerka ne razumije
i svakim posjetom to postaje
sve više očito sve više očito
a danas je prekardašilo
nismo jedno za drugo
htio bih joj reći
problem je u mome izrastu, a ne u tebi
možemo uvijek ostati prijatelji

ali kako, kojim tonom
raskinuti ovu čupavu nit
što sve je kraća i kraća
dok otvaram vrata salona
zar se i ti ne slažeš
bolje je da prekinemo ovo mučenje
ne valja ni haljinu krpati
a kamoli…

molim te ne plači
molim te ne plači
molim te ne plači
sa škarama u rukama

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Naslovi utopljeni u samo mojim morima

Sanjala sam da sam kap, a ti korak u dahu istog sna. Dotakla sam kilometar uzmaka vrhovima prstiju kojima sam nekoć drugima pjesme pisala. Rekao je tuđi glas da sam ostala nenadjebivo nerazumljiva. A ti me proklinješ mojim psovkama u mojim redovima natipkanih sati bez tvog prisustva. Negdje sam izgubila onaj doticaj s naslovima… Pa tražim ispravno zakrivljenu zraku sunca, u ovim daljinama što su nekad bile moj raj, ne bi li mi savršeno pristala da uklopim san u san. Tvoja obožavanja i ostvarenje mog jedinog životnog poziva. Moju uzdrmanu podsvijest u kojoj ne umijem više biti samo kap i tvoje stajanje umjesto nekih odsanjanih letova.
I nebo će znati kako da nas zadrži, ako je ona intuicija s početka bila jedina ispravna. Životinjska privlačnost ili nagon duše beštija. Zauvijek. To nije moja utjeha niti prazno slovo između naših naslova… Naših, da, jer toliko si u njima. Ovdje nema lajkova. Ovdje nema potrebe za psovkama niti nadrkanih buđenja. Ali fali… Fali nešto što sam u međuvremenskoj idili naših spavanja nekako preolako izgubila. Ovo su naslovi utopljeni u samo mojim morima. Bura ih je suviše rashladila, dok sam bila prebežbrizna i zanesena. Vratiti ću tisuću kapi u svoj miran kut oceana samo moga nadimka, ali ne znam hoće li ona jedna biti dovoljna da me prati u bezdan već pomalo izblijedjelog nadanja. Inicijali nečijih nebitnih koraka neće remetiti nikad moj put do tvoga naručja. Nježna i brutalna, u isti mah, bila i ostala. Dali me prihvaćaš? Ili ćeš u tom našem obećanom ‘zauvijek’ samo voljeti onu koja ti pripada tepanjima, a istodobno prezirati svaku psovku sto sam ugurala u svoja razdjeljiva pisanja… koja sam svijetu poklanjala bez spominjanja ‘nas’. Mili, da barem znaš. Ti si jedini kojeg nikad nisam ni krunila ni ukaljala u svojim objavljenim imenima. Ti si od početka bio moj spas. Pa i sad… kad sam svoj tajni raj odabrala kao uzmak između naših dahova, da shvatiš koliko ti pripadam, ja samo nemir pronalazim u svakom kilometru svojih utopljenih naslova. Bez dvojbe, vraćam ti se pročišćenija. Ali ova sjećanja su izgubila doticaj s mojim morima otkada za tebe znam. Tuđi komplimenti i umiljavanja ne znače mi ni koliko je crno pod noktima. Tvoj glas… telefonska linija. Los signal i pisanja bez kvačica. U slikama lažne radosti nikad nije bilo spasenja. Moj osmijeh pored tvoga; to je iskrenost nenadjebiva. I oprosti sto sam psovku u naše ‘mi’ ugurala, ali priznati će netko drugi da je sjela tu k’o budaletini samar.
Volim te. Naslovima sam bar priznala. Ne jebe me nostalgija. Imam svoj raj. I znam… Nebo će naći način da uklopi san u san. Moju kap i tvoj korak kao inicijale istog imena. Bez psovki za nježna buđenja, ali za masu – uvijek sa psovkama. Shvatit ćeš kad-tad. Opet bi ću cijela i najispunjenija, kad s komadićem ovog svog vječnog mira dođem u tvoj zagrljaj ispunjena kao nekada. Onda me voli. Onda dijeli sa mnom moj sjaj, i ne mari molim te za riječi koje ću ostavljati u umovima nerazumljivih dijeljenja. pusti me da budem ja… i takva da ti za zauvijek pripadam – sa psovkama za naslove mojih utopljenih mora, a s tepanjima sakrivenih nježnosti našeg zajedničkog bivanja. Vidjet ćeš… Nebo ne mjeri zaslužnost u kilometrima, kapima ni koracima. Ono zna kako spojiti nespojivo, čak i kad mi mislimo da nema načina. Ja vjerujem. I to je dovoljno za njegova čudesna ostvarivanja. Još jedan kraj, ali nikad posljednji. Još jedan uzmak, ali nikad bezrazložni. Ti i ja i moji naslovi. Sve je moguće, ako nebo tako odluči.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Dan za danom (čovjek izbezumljen svakodnevnim aktivnostima)

Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se nečujno.
Pomaže im pločnik obrastao mahovinom.
U daljini prometni znak za obvezno skretanje.
Danas ne želim skrenuti.
Sve prepreke nastojat ću srušiti.
kroz blato i vodu jednostavno proći.
Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se neprimjetno.
U daljini još jedna gomila nezadovoljnih radnika
koji odavno ništa ne rade.
Ne čujem ih, samo vidim.
Možda opet urlaju bijesno,
izvikuje jeftine parole
koje odavno nemaju smisla
i nikome ništa ne znače.
Hodam …
polupraznim ulicama
koje poput crijeva izgladnjele zvijeri
vijugaju lijevo, vijugaju desno.
Ništa se ne događa tamo gore među zvijezdama.
Nitko ne primjećuje sve te ljude razbacane
i ptice na golim granama umirućeg drveća.
Sutra, a možda već i danas popodne
negdje iz pola četiri
ponovno ću krenuti prema kući
iz koje sam ujutro izašao.
Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se nečujno,
trudim se neprimjetno
stopljen sa sivilom istrošenog asfalta
i tako godinama,
dan za danom
jednostavno
hodam …

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Hipnoza jedne ljubavi

Riječ pisca i redatelja Dušana Kovačevića:

„Svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika. Toliko nas je manje jer odlazimo – napuštamo zemlju, selimo se u neke druge krajeve ili put neba. A godine brzo prolaze i za deset godina nestaće grad od petsto hiljada stanovnika i ako se tako nastavi, Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za sto godina. Jedina nada je ljubav prema bližnjima i zemlji kojoj dugujemo sve što imamo.“

Igraju: Ljubomir Bandović, Anica Dobra, Nina Janković, Dragan Petrović Pele, Uroš Jakovljević, Ivan Mihailović.

Iz predstave:

„Kako da spavam kad je ovako lijepa noć? Nigde na celom svetu nema ovoliko zvezda kao iznad naše kuće. Bog nas je pogledao kad nas je ovde naselio i ovolikom lepotom darovao. Kad je Dostojevski video nebo sa ovoliko zvezda, rekao je: Samo će lepota spasiti svet.“

Kada je kazališna predstava prekidana dugotrajnim aplauzima i kada  predstava zadrži pozornost dva puna sata i kada nakon aplauza izađete iz kazališne sale sa osmijehom obogaćene duše, suzom u zakutku oka i pitanjima koje sebi postavljate, ne dolazeći dugo sebi, a riječi nestanu, ostanete bez riječi, znate,  upravo ste nazočili uspješnici, umjetničkome djelu same gornje razine povrh koje je samo Bog.

Pred vama se stvarala magija, dramsko čudo, vjerovali u čuda ili ne. Dovoljno je reći: Dušan Kovačević.

Kazališna predstava je ovo o kojoj se pisalo i mnogo prije već što je komad postavljen na Daske koje život znače. Kovačević je uspio jednu ozbiljnu i potresnu priču uviti – upakirati u veo humora i mašte. Bez da je oštro odredio temu, ostavio je otvoren prostor nama, bez nametanja svojih stavova i tumačenja čime mnogi manje vješti unište dramski tekst, pa će različiti ljudi različite motive istaći kao najbitnije ili najdominantije.

U medijima se prije same premijere pisalo kako je tema komada odlazak mladih iz Srbije i odumiranje naših sela i gradova, što je na žalost jednako zahvatila cijeli region, seoba, seobe, odlasci. I prije se odlazilo. Ali sada odlaze cijele familije, školovane mlade snage bez želje da se vrate. Ako ne izađu van iz ovih okvira koji ih stežu, guše, izaći će na ulice.

Za romantičare, romantične duše središte kazališnoga komada ipak je sama ljubav koja se pojavljuje u naslovu, slovi cijeli kazališni komad.

Kazališni komad govori o ljudima koji nisu spremni razumjeti išta van svojih svakodnevnih uskih okvira, ali su i te kako spremni da nekoga obilježe „ludim“, okrenu na podsmijeh i šprdnju, dok svoju racionalnost stalno dovode do ruba, pa i do ruba zdrave pameti, nesigurni i zapitani s manjkom samopouzdanja. Kao i svaki drugi veliki – mali ljudi, nesretni su i usamljeni, ne shvaćaju koliko im malo nedostaje da budu sretni, sve dok to malo ne izgube. Na primjeru jedne uobičajenije porodice, pisac je ilustrirao priču između realnosti i snova, upravo onoj granici koju je ponekad teško odrediti.

Spisateljskim manirom svojstvenim samo čarobnjacima pisane riječi, a Dušan Kovačević  je još jedini živi među nama, vješto koristi motiv Malog Princa u slikanju ljubavne priče, smješta istu u šire socijalne koordinate. Bajkovita je to priča o ljubavi koja nailazi kao i sve velike ljubavi na nerazumijevanje uslijed  neobičnih okolnosti izvan rama realnosti. Upravo to nerazumijevanje i generacijski jaz, koji se javlja među likovima drame, predstavlja svakodnevni problem današnjice. Racionalnost ponekad postaje prepreka razumijevanju stvari i ljudi koji su nam vrlo bliski. A što ostaje kada prestanemo da se međusobno razumijemo, ostaju praznine koje nas udaljuju jedne od drugih i sve drugo zlo koje dolazi iz njih?

Izvanrednim darom Kovačević slika veliki broj društvenih problema kako naše zemlje i mentaliteta, tako i jednog ,,globalnog sela“, „avlije“ apostrofirajući probleme u širem kontekstu. Istančanim, gotovo novinarskim okom za detalj, pisac i redatelj  povezuje mnoštvo teških pitanja, motiva i problema, koje ostavlja bez odgovora da ih publika može misliti, osjetiti i suosjećati sa njima.

Kada na jednoj planini imamo samo dvije obitelji iz kojih je po jedan mlađi član otišao na drugi kraj planete, a drugi se tek sprema, jasno je kakva je sudbina te planine. Pa i sam pojam planine, zar za nas nisu planine mjesta vila, čarobnjaštva, ljepote netaknute prirode, zdravost zdravog zraka, iskon, mjesta s koji se najbolje vidi nebo i najljepše zvijezde, zvjezdano nebo koje su nam u gradovima ukrali javnom rasvjetom, a ujedno je i planina nerješiv il’ teško rješiv problem.

Odlasci mladih iz zemlje koji su kao epidemija zahvatili cijelu regiju nisu inovativan motiv, ali način na koji Bandović svojim replikama ukazuje na činjenicu da baš ti mladi ljudi ne odlaze iz rugla, već iz jedne prirodne i neopisive ljepote, daje drugačiji pristup, mnogo puta pokušavanom, rješavanju problema.

Trajno pamtljiv detalj predstave je kad vanzemaljac dolazi zadivljen ljepotom u kojoj živimo ukazujući nam na nju.

Scenografija (Nenad Brkić i Nikola Nikolić) toliko realno predstavljena, a opet nestvarno hipnotizira gledatelje utičući na njihov doživljaj planinskog ambijenta pod zvjezdanim nebeskim svodom. Što uz ovo uz sve drugo rečeno misli sam kako je ovu predstavu trebalo dati na kraju Brčanskih pozorišno – kazališnih susreta jer je previsoko podigla vrijednosnu ljestvicu za druge predstave koje dolaze iza nje.

Dobra Anica Dobra i Ljubomir Bandović u ulozi roditelja oslikavaju stalno prisutnu podjelu na ,,dobrog i lošeg policajca“. Iako se na sceni Teatra nije našla četvrt vijeka, njena gluma briljira, dok Bandović, kao i uvijek, uspijeva uvjeriti publiku u iskrenost svoje uloge oca ženskog djeteta, zaštitnika i sanjara. Sama ta dosegnuta prirodnost vrh vrhova je glumačkoga umijeća

Pele (Dragan Petrović), svojom već izgrađenom reputacijom humorističnog glumca, gogoljevskom manirom, govorom tijela, tikovima, grimasama, zapitanostima… izmamljuje najveće aplauze, ostaje samo upitati se da li se genijalnost njegovih replika krije u samom tekstu ili njegovoj izvedbi istog. Neupitno jest, tekst je čista klasika, buduće lektirno kazališno štivo, a i same glumačke izvedbe treba predočavati studentima ukazivati na njih jer iz njih se toliko toga ima i da naučiti.

Druga generacija glumačke postave koju čine Ivan Mihailović i Uroš Jakovljević na čelu sa Ninom Janković, nimalo ne kaska za starijim kolegama. Iako pomalo (prema scenariju) stavljeni u drugi plan, ipak, njihov značaj je ključan za čitav dramski komad koji je tako koncipiran da tjera suze na oči, bilo suze sreće ili suosjećanja i tuge. Vidi se sretnost odabira njih za ove uloge.

Dugo se čekao ovaj kazališni komad, a još duže će se pamtiti. Pitanja koja drama nameće ostaju dugo u mislima. Rešenja koja su ponuđena nose isti naziv, iskon-priroda, prirodnost u odnosima i nadasve i prije sveg – LJUBAV.

Foto: Zvezdara teatar/Nikola Vukelić / Promo