Nada Vukašinović: Par

Dobro je – misli mačka – izležavam se na toplom limenom krovu, miševi su daleko od mojih očiju,dobila sam novu ogrlicu i košaru za spavanje, a on više ne laje na mene. Zdjelica mi je stalno puna i dozivaju me u kuću. Drže me u krilu, glade i ja zadrijemam. Još jučer sam trčala po kiši, trubili su mi kad sam htjela preko ceste, za šapama su mi stalno bili zubi ljutitih pasa.
Sinoć sam bila i gladna i promrzla.
Dosta mi je – misli pas – uho me danima boli, a sad mi još i ona maše repom ispred njuške.
Tek je došla, a već je dobila bolji krevet od moga.
Prvi dan sam je uspio potjerati, ali drugi dan se vratila plačući. Pretvarala se da se jako uplašila i mijaukala je s vrha trešnje.
Ako iznenada zalajem i skočim prema njoj, izvije leđa i šapama krene prema mojim očima.
Ništa ne radi, a sva su joj vrata otvorena. Može birati što će jesti i gdje će zaspati.

Smiješni su – misli Eva – smije se i lupa ručicama po staklu.
Pas i mačka, leže jedno pored drugog, šute i ne gledaju se.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača: Intenzitet alternative

Vibracije duše, pretpostavljene smislom, variraju u širokom opsegu formi. Svakako, ne za objasniti krajnje simplifikovanim mrvicama, koje vidimo kao jedno. Sami sebi, poznati smo kao kreatori razlivanja uma, tek toliko da bude dovoljno za opstanak nužne nerješivosti, koja nas prati do kraja opažljivog. Možda i želimo da sve ostane isto… Sudeći po intenzitetu same težnje, tiho ulazimo u granice krajnosti, ambivalencije koja pruža otpor statičnosti koja nas veže. Tu, bez pomaka.
Trenuci koji me šalju u unutrašnjost, bude neko pseudorazumijevanje. Priuštiti sebi da budemo vođeni strogim sinonimima pravila, posjedujući pravo samo na stvaranje bolnih strategija preživljavanja, itekako je ugušilo sve druge dimenzije, dostupne osjetima.

Foto: www.pexels.com

Antonio Karlović: Šogor

Ona odlazi na toalet
i ostavlja nas same
tek na dvije tri minute.
Njegove su rečenice kratke.
Bok. Dobro. Hvala. Pozdrav.
Nikada ne diže pogled.
Nikada se ne zadržava.
Nikada mi se ne obraća.
Ne primam to k srcu
već podmećem glavu.
Kad bi barem svi ljudi
imali njegove vještine.
Zatvoriti oči. Zatvoriti srce.
Ja za njega ne postojim.
Kad bi barem svi ljudi
imali njegove vještine
pa ignorirali zov zavisti
ili pjesmu oholosti.
Kad bi barem svi ljudi
zanemarili kušnju zlobe
kao što on umije mene
pretvoriti tek u sjenu,
nakupinu tamnih oblaka
kojoj okreneš glavu
i nadaš se da će ih
neki južni vjetar
zauvijek otpuhati.
Svijet bi bio toliko bolji
da su svi ljudi šogori.
Ona se vraća, nasmiješena.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Hommage Sarajevu

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.

Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.

Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.

Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.

Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.

Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.

U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“

Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.

Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.

Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.

Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…

Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.

Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…

“Sve se nekako preživi, osim smrti”

Foto: Wikipedija