Sara Mrak: Mokoš

Pokrivena mahovinom i mokrim lišcem, sanjivog pogleda,
prošarana vjetrom i cestama.
Večer na tebe pada kao krasan šal, ljubičast od hladnoće,
žut od sjećanja.
Prva zvijezda ti nježno dodiruje obraze, mjesec sijevne s tvog bedra.

Srne će uskoro zaspati na tvojim noktima, krasna Mokoš,
raskošna u svojoj šutljivosti.

Čujem te kako dišeš, prekrivena krznenim životinjama,
pomicanje opne tvog trbuha je nalik na disanje ptica.

Dok budeš mirovala ukrasit ću te umjetnim svjetlima,
srebrnima s plavkastim sjajem, da podsjećaju na daljinu.
Ruke ću ti iscrtati grafitima s mostova malih gradova, kao sto to čine Indijke
u jutru pred svadbu.

Na taj način želim izraziti svoje divljenje.

Voljet ću te stihom, uzaludnosti riječi.
Darovati te krvavim srcem, kao što ti mene daruješ ljepotom.

Lijepa Mokoš tvoja voda, savitljivost tvojih biljaka,
sav je Bog kojeg sam tražila
(evo, već je punije moje prazno srce)
I gle, sad mene kao hodam whitmanovski po tvojoj koži,
kao da sam dodirnula neku toplu i svijetlu zvijezdu.

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Osmijeh je cvijet duše

Libido se libio
Sparušene misli,
Od kojih mira nemam,
Samozadovoljno se smiješe
O, rano, rano pojezdi
Dođi mi samo

Jutros su svi htjeli znati gdje sam. Mrzio sam radoznalost, kao i nepotrebnu ishitrenost. Nisam htio reći gdje sam, jer nisam nigdje bio, i nisam im trebao.
Jako su zainteresovani iz samo njima znanih razloga.
Mjesečari pojma nemaju. Idu, sanjaju.
U raskoraku sam i ne volim se.
Na pola sam puta za nigdje.
Dokučujem smisao bitisanja.
Pad kiše u proljeću ranom.
Žednu zemlju.
Upijanje vode, davno odslušane pjesme. Razmirice bogova. Bogovi pohlepe…
Jedna i jedina.
Dom. Apokalipsa. Kuća. Ružne misli. Paraliloped, usložena tijela.
Kraj i miris smiraja. Opsjednutost.
Izbor nikad ponuđen. Ogovaranja novovijeka.
Niko nije mislio isto, jer niko nije isti.
Jednog jutra znao sam. Tog jutra sam znao. I sutra sam znao. Onda sam zaboravio.
Zaborav je skup ako imaš šta zaboravljati, inače ti je svejedno. Dobra stvar kod zaborava je da se ne sjećaš, da si zaboravio i šta si zaboravio. Alzhajmer je svetost smiraja, sreća u nesreći. Put popločan. Povratak u djetinjstvo. Sunovrat nereda.
Mir je skup. To znaš kad ga izgubiš. Cijena je upitna kad nemaš potrebu mjeriti, niti mjeru znaš.
Vrijednost sopstvenog ja ne miri se.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Školjka

– Možeš misliti kako je ispod još jedan grad.

– Ne razumijem. Kako to misliš „još jedan grad.“ Naravno da je, pa nisi vidio iskopine i ostatke zida.

– Mislim, ono što sam i rekao. Možeš si misliti kako je ispod ovog ovdje grada, još jedan, stariji grad i to … zamisli rimski. Što je potonuo s vremenom? Nestao? Prekrilo ga lišće. Prekrila ga trava koju klinici nisu stigli ispušiti i sad bezglavo bauljaju polupraznim ulicama.

– I dalje ne razumijem. Što te to konkretno muči? Što te to toliko smeta? Što ti je čovječe, smiri hormone, ni sam više ne znam što sve ne. Ako te smeta, nitko te ne drži. Ovih je dana popularna bježanija iz zemlje. Pretpostavljam da si i ti samo još jedan provokator pričalica kojem su koferi, ako ih uopće imaš, još uvijek prazni. Zašto se ne pridružiš vojsci nezadovoljnika i kritičara, ostaviš ovaj jadan svijet i odeš tamo gdje će ti biti bolje? Zašto!?

– Ti to nikad nećeš moći razumjeti. Vidiš, ja, Karlo, o tome znam podosta, jer sam onomad pohađao seminar iz paleontologije i tad su nam rekli, mislim …

– Misliš? Ti to stvarno? Paleontologija??? Valjda arheologije, ali …

– Ne da mislim, znam. Znam!

– Ne seri i ne pametuj se. Odi pusti vodu i otvori prozore. Smrdi, smrdi … – baš kao u onoj glupavoj reklami za otklanjanje smrada iz septičke jame. Mislim da je bilo nekoliko gipsanih patuljaka koji su pozvonili nekoj gospođi, koja pak izgleda, u najmanju ruku kao da je upravo sišla s WC-školjke ili kao da ju je izbacila poplava i onda joj oni, držeći se za gipsane nosove, kao mali patuljasti pioniri i svi u glas ponavljaju „smrdi, smrdi, užasno smrdi“ ili tako nekako. Promrmljao je Albert sebi, samo sebi u bradu, brišući sponzoriranu čašu piva domaće marke koju, gle čuda proizvodi strani proizvođač, ali ne kineski, i kao brend „Izvorno hrvatsko“ plasira na domaće tržište. Ha-Ha-HahaHa. „Povikaše seljaci i krenuše u boj“.

– Dobro! Ako je tako, ja odoh i više se ne vraćam. Mislim da ću od sutra piti kavu na drugom mjestu.

– Samo daj. Možeš i na trećem, četvrtom i petom. Ma … briga me! Ništa te ne obvezuje za ovo mjesto – reče konobar ljutito. Ustvari, bio je to i gazda i konobar i nepopularni kritičar vremenske prognoze koji nije vjerovao AccuWeather aplikaciji. Političar s propalom ambicijom ulaska u županijsku ili barem gradsku skupštinu. Nije vjerovao nikome i to ga je stajalo toga da sada pod stare dane mora raditi sam i služiti goste, koji su ponekad toliko dosadni, ponekad strašni i opterećeni raznim bedastoćama, od kojih mu se samo povraćalo.

Rad s ljudima zna biti strašno opterećuju i vjerovali ili ne, predvidivo dosadan. Obrasci se stalno ponavljaju. Ljudi ko ljudi, ljudi ko psi: ponekad zadovoljno mašu repićem, pišaju posvuda, barem oni muški, reže jedni na druge, laju i tuku se bez veze i pravog razloga, da bi si na kraju ili već sutradan, šnjofkali guzice.

– Od-vrat-no! Dakle svi su oni isti, samo je kontekst drugačiji. Tonalitet njihova izričaja i fizički izgled. Znate ono: ruke, noge, trup, glava s dodacima i to je to. Po potrebi nabaciš koju kilu sala viška i dobiješ što? Što dobiješ? Posljednji put pitam: „Što dovraga dobiješ? Pa malog tuljana, tuljančića ili još bolje kitovo mladunče … „kužiš buraz, ne! Ovo je stvarno zvučalo čudno. Sreća što je gostiju bilo još samo na terasi i nisu me mogli čuti. – Promrmljao je Albert još uvijek držeći onu istu čašu u ruci.

Volio je prazne ulice, a prazne su jedino navečer kad „normalan“ svijet spava. Kasno se vraćao kući i tako već godinama. Žena ga je prije godinu dana napustila i sada mu se odjednom nikuda ne žuri. Djeca su odrasla i rijetko zovu. Njega krive za razlaz s mamom i … To ga boli. Iskreno, jer nije samo on kriv za sve. Naravno da boli, ali bol je podnošljiva uz sva ta sranja kojima je svakodnevno okružen, uz pokoju čašicu i cigarete kojima se vratio nakon desetljeća nepušenja. Stvarno super! Sad kad su preskupe i kad su na kutije stavili one perverzne sličice raspadnutih ljudskih ostataka … Ma sve pet, za poludjeti od sreće, za past u nesvijest, ali to ne bi bilo normalno, jer danas nitko neće poludjeti od sreće. Ona čeka neka bolja i drugačija vremena.

– Dobro … – ponovio je Karlo. -Ja odoh …

– Plati pa odi već jednom.

– Sve se raspada. Čak nemam ni za čistačicu, a onda dođu jebeni inspektori i seru o zidovima, o Rimljanima, kulturnim zbivanjima i bezveznim manifestacijama.

– Školjke, školjke i pisoare treba oprati. Svakodnevno ih perem, ribam i ližem za svim onim usranim guzicama koji slobodno vrijeme koriste za tračeraje i bezvezna naklapanja o nekonvencionalnim temama, vremenu i športskim rezultatima kao da nakon utakmice mogu nešto promijeniti i ko za vrag, baš se danas zaštopala školjka u ženskom WC-u. Biće da je nekoj nesretnici slučajno ispao tampon ili koje drugo sranje. Ili je sve to bilo namjerno, unaprijed smišljeno i planski napravljeno od kakvog pokvarenog mozga, ali mi trenutno niti jedan gad ne pada napamet.

– Kusur zadrži i hvala. – Oprezno je izustio Karlo.

– Hvala! – Promrmljao je Albert sustežući gađenje i neprimjerene riječi kojima je želio besplatno počastiti starog dosadnjakovića na odlasku.

Imena im nikad nije pamtio. Bilo bi to stvarno previše. One stalne mušterije znao je po narudžbama. Bilo je tu svakakvih likova: produžena, s hladnim mlijekom, s toplim, kratka, znate ona prava kratka i voda s limunom, deci mineralne, pivo. Ma sve može, uvijek, samo dajte, dođite i sutra, ali sutra možda njega biti neće. Možda već danas potpisuje papire i pakira kofere, jer čuo je kako pričaju ovih dana o bježaniji iz zemlje. Možda …

Dobro jutro, za vas kavica s hladnim mlijekom, a za Vas gospodine …?

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Život sa zvijerima

Sjedio sam na pauzi u radničkoj pušioni. Tu smo jeli ručak, pušili i grijali se kad je bilo hladno. Listao sam jučerašnje novine i pio kavu iz aparata kad je ušao taj golemi ćelavac. Vjerujem da je imao barem 120 kila. Bio je visok oko 180, ali bio je širok kao tenk, a lice mu je bilo naborano, izbrazdano ogavnim brazgotinama i borama i ružno do bola. Imao je okruglu glavu s golemim podbratkom. Bio je napuhan kao nogometna lopta. Nije u toj rugobi bilo nikakve tragične produhovljenosti ni ljudske dubine, samo površni bijes.

Bilo je to u skladištu piva. Bila ja sredina siječnja. Utovarivali smo gajbe piva u kamione na minus 10.

Odjednom je taj frajer dreknuo:

„TKO JE POPIO SVU KAVU? NIJE OSTALA NI JEDNA KAVA!“

Tišina u prostoriji. Osim mene tu je bilo još desetak šljakera. Neki su pogledali prema meni. Ja sam uzeo zadnju kavu. Štos je bio u tome da je aparat u pušioni mogao pljunuti samo 10 kava jer bi se tada potrošila zagrijana voda, pa si morao čekati pola sata da se opet ugrije. Ali do tad bi pauza već bila gotova. Ako si došao među prvima na pauzu, popio bi kavu, ako si malo kasnio, više je ne bi bilo.

Ćelavac je prišao i stao ispred mene. Oči su mu bile male i govnaste i jedva si ih vidio. Ali one su vidjele tebe. Mozak iza njih smišljao je zlo, to ti je odmah bilo jasno.

„Ovdje imamo PRAVILA! Kavu prvo piju najstariji radnici.“

Okrenuo sam list novina i srknuo gutljaj kave.

„To nigdje ne piše“, rekao sam.

Inače nisam previše smiren čovjek, ne vjerujem u boga i smisao života, ne vjerujem u postizanje duševnog mira istočnjačkim tehnikama, uglavnom sam nervozan, ljut i duhovno ogorčen na sve, ali tada sam bio prilično smiren, ne znam zašto. Postoje takvi trenuci kad sam smiren, unatoč svemu. Jednom je u ratu granata pala 20-ak metara od mene, a moj frend Luka i ja smijali smo se tome, kao da je riječ o nekoj tričariji.

Meni se kava zapravo uopće nije pila. Volim dobru kavu, ali dobra kava je rijetka kao dobra ženska, a taj aparat je izbacivao odvratnu smeđu tekućinu. Ali nisam znao što bih radio na pauzi, nakon što bih požderao sendvič s parizerom pa sam pio kavu, kao i svi ostali. Imao sam pravo na to. Ali da sam imao pameti, ne bih se kačio s ćelavcem.

Pogledao me kao da sam ga pljunuo u lice. Stisnuo je svoje govnaste oči kao da pokušava prokužiti jesam li idiot ili provokator koji ga pokušava navući na neki štos. Očekivao sam da me tresne šakom u lice, da me jednim udarcem pošalje pod klupu na drugoj strani prostorije. Nisam imao nikakve šanse jer sam bio mršav i neuhranjen. Možda bi to i učinio da u prostoriji nije bilo još 10 ljudi. Bio je kavgadžija i nitko se nije želio kačiti s njim. Vjerojatno je takav bio zato zato što je bio ulovljen u mrežu kao i svi mi, želio je nešto drugo, milijune, ljubavnice, jahte, a dobio je to što je dobio. Ljudi su puni svakakve mržnje jer žive bijednim životom, jer im ništa ne ide, jer im se žene jebu kao leševi ili uopće godinama nisu vidjeli pičke, jer imaju neotplaćen kredit za stan, jer su im djeca glupa. U svakoj firmi imaš takve ljude, one koji zlostavljaju sve oko sebe, a šefovi ih trpe jer su u stanju jednom rukom podići 100 kila i uraditi bilo što, ili zbog nekog drugog neshvatljivog razloga.

Uglavnom, ćelavac se okrenuo i bez riječi otišao na dvorište. Kolega koji je sjedio kraj mene, Mario, blijedo me pogledao.

„Najebo si.“

„Zašto?“ rekao sam. „Pa nije ništa učinio.“

Samo je odmahnuo glavom, kao da sam lud. Ti usrani šljakeri i njihove jebene igrice! Uvijek si se morao nadjebavati s nekim primitivcem. Ni u jednoj firmi čovjek nije mogao samo raditi i na kraju dobiti plaću za svoj rad, već si morao trpjeti teroriziranje nekog dripca koji te htio pretvoriti u poslušnog majmuna. U najušljivijim firmama, u skladištima, trgovinama, tvornicama, bauštelama i slično, to funkcionira na najprimitivnijoj razini. Ako im nisi po volji prebiju te ili ti podvale nešto od čega ti život prisjedne i na kraju sam saviješ rep i odeš odatle. Na višim razinama, u uredima, među govnarima u odijelima, stvari su sofisticiranije, tamo te sjebu s osmijehom na licu, a ponekad tako suptilno da ni ne znaš tko te sjebao pa čak ni da te sjebao. To te na kraju pretvori u psihopata ili u lakšem slučaju u ogorčenog mizantropa koji mašta kako dolazi sa strojnicom i tamani sve te žohare.

To je život – vođenje sitnih, glupih, besmislenih borbi koje te ne zanimaju, samo da bi ostao živ među zvijerima.

Popio sam kavu i vratio se na šljaku. Utovarivali smo gajbe pive na prikolice tegljača. Dnevno sam preko ruku prebacivao više od 500 gajbi. Raditi takav posao iz dana u dan neka je vrsta smrti. Ali još je gore bilo raditi s tim ljudima. Uvijek bi se netko od njih nasadio kraj tebe i – pričao. A o čemu su pričali ti muškarci, ti stari dečki? O nogometu, naravno. Satima su lamentirali kako ćemo zgaziti Englesku na prvenstvu. Svi su znali poziciju svakog igrača, svi su imali strategije. Oči bi im zasjale kad bi maštali o tom mokrom snu. Kad je Engleska stvarno pala, cvali su kao da su oni ti koji su Englezima utjerali kurčinu u usta. Osim o nogometu, pričali su i o pičkama. Ali o ovom drugom uglavnom su pričali teoretski, jer su većinom bili oženjeni sredovječni muškarci i jedina dostupna pička bila je ona suhonjava među nogama njihove žene, koja im se već gadila. Zato su samo pričali o pičkama koje bi jebali – kad bi imali love i kad ne bi radili taj smrdljivi posao koji ih je svrstavao na dno društvene ljestvice. Tada je visoko kotirala neka manekenkica koja se jebala s polovicom nogometne scene u Zagrebu, a poslije je u javnost iscurio i njen pornić. Kad su pričali o njoj, oči su im se krijesile. Većina ih je imala preko 50 godina, a sanjarili su o jebanju 18-godišnje curice koja im je dva puta mogla biti kćer. Možda je Hugh Heffner bio čarobnjak koji je znao tajnu s kojom je svaki dan na jahtama jebavao mlade pičke sve dok mu se kita mogla dići, ali ti tupavi luzeri mogli su jedino drkati u kupaonicama maštajući o tome.

Kad sam bio mlađi, znao sam s tim ljudima u skladištima započeti razgovor o nekoj otkačenoj temi. Pročitao bih neku genijalnu knjigu koja bi me istinski oduševila i morao bih to podijeliti s nekim. Jednom sam počeo pričati o Platonovoj špilji. Možete li zamisliti tu scenu? Možete li zamisliti mene kako stojim između pet šljakera i pričam im o Platonu? Mislio sam da će netko do tih frajera podići obrvu i reći: „Hej, evo jednog pametnog dase.“ Ali oni nisu znali ni tko su oni, a kamoli tko je Platon. Samo su buljili u mene, zbunjeni, ne shvaćajući o čemu ja to zaboga govorim i što se to njih tiče, kao da ubaciš iracionalni faktor u jednadžbu, a onda bi brzo počeli pričati o nečemu drugome.

Kad sam bio klinac mislio sam da je to zato što su ti dečki ozbiljni frajeri pa se ne žele zamarati takvim tričarijama kao što su knjige, oni se bave samo ozbiljnim i bitnim stvarima, poput utovara pivskih boca, ali istina je zapravo da nitko od njih nije znao ništa što nisam znao i ja. Nitko od njih u životu nije pročitao knjigu, ali ne možeš ih kriviti zbog toga, knjige su uglavnom sranje. Svi su oni u dubini duše mrzili svoje poslove, ali bojali su se da će ih izgubiti. Znali su jedino pognuti glavu i pojesti kamion govana samo kako bi prehranili svoju ušljivu obitelj koja ih je prezirala.

Odšljakao sam svoju smjenu i u 17 sati sjeo u krntiju i odvezao se kući. Kao i uvijek u to doba ulice su bile pune manijaka. Tjerali su svoje automobile kao da će negdje zakasniti, cijeli su tjedan šljakali očajne poslove na kojima su radili sve što bi im nadređeni psihopati naredili, a sad su na cesti izigravali opake dečke. Bili su spremni ubiti te da bi pet minuta brže stigli kući. A kod kuće te ne čeka nikakva jebozovna ženska navlažene pizde, nema boce crnog pinota koju ćeš otvoriti s njom, a zatim je ševiti, ne ideš u kazalište na postmodernu predstavu. Kad čovjek šljaka takav posao, ima vremena tek pojesti nešto, istuširati se, kenjati, pogledati neki film s Clintom Eastwoodom i onda ujutro sve iznova. I tako mjesecima, godinama, dok ti sva pamet ne iscuri i ne postaneš samo glupa poslušna mašina.

Uglavnom, drugi dan zapalo me da šljakam s tim ćelavcem. Možda je tražio od poslovođe da me stavi s njim. Možda i nije. Kako god, tu smo, u skladištu, ja donosim gajbe piva s palete i dodajem ih njemu, koji ih slaže u kamionu. Tako smo šljakali kao automati. Nešto je smišljao, to mi je bilo jasno, samo nisam znao što. Slina mu je curila iz usta kao bijesnom psu dok je uzimao gajbe, a prljave oči neprestano su me mjerkale, kao da čeka pravi trenutak. Znao sam da će me pokušati sjebati, a i ja sam se pokušavao koncentrirati, koristeći sve svoje opako iskustvo kako bih ga u pravom trenutku iskoristio. Ako me ta ogavna debela hrpa govana sjebe, onda bolje nisam ni zaslužio.

I stvarno, dok sam mu dodavao dvije gajbe piva, jednu je zakačio rukom gore u kamionu i srušio je na mene. Učinio je to namjerno, taj debeli kurvin sin. Gajba s 20 pivskih boca s visine od dva metra sijevnula je pokraj moje glave. Na vrijeme sam je skužio i uspio sam se izmaknuti. Gajba je za dlaku promašila moju glavu, ali zakačila me po koljenu i pala mi na stopalo. Staklo se razbilo po asfaltu, a ja sam od bola sjeo na beton. Mislio sam da mi je koljeno smrskano. Zavratio sam hlače. Koljeno je bilo čitavo, ali bol je bila nepodnošljiva. A taj ušljivi govnar nije ni trepnuo. Nastavio je slagati gajbe, kao da se ništa nije dogodilo. Nisam znao što da radim. Noga mi je drhtala. Nikog drugog nije bilo u blizini. Kurvin sin je dobro pazio da nitko ne vidi. Nekako sam ustao i šepajući otišao do prostorije za pušenje. Skinuo sam cipelu. Srećom, ništa nije bilo slomljeno. Samo tupa, odvratna bol koja nije prolazila. Više nisam mogao ustati. Sjedio sam, ne znajući što da radim.

Kad je bol malo popustila, ustao sam i odšepao u ured kod šefa smjene. Ispričao sam što se dogodilo. Taj tip bio je frajer u srednjim 40-im. Bio je psihopat, naravno. Opće je poznato da je srednji i niži menadžment u kompanijama leglo najgorih psihopata. Sjedio je i gledao u mene. Nije mi ponudio čak ni da sjednem. Mi koji smo šljakali na određeno bili smo im nevažniji od psećeg govna.

„Koliko dugo vi radite kod nas?“ upita napokon.

„Dva mjeseca.“

„Žarko radi kod nas već 15 godina.“

To je trebalo nešto značiti – da ja ne mogu biti u pravu. Značilo je da moram pojesti govno i da mu više ne dolazim dodijavati s takvim tričarijama. Ima on pametnijeg posla od sitne šljakerske kavgice.

„Prijavit ću vas inspekciji rada“, rekoh.

Frajer je pogledao u mene, shvaćajući da ima posla s budalom. Osmjehnuo se i mahnuo da izađem. To je značilo da sam prvi na listi za odstrel i da će me otfikariti prvom prilikom. Znao sam da to tako ide, a ipak sam se izlanuo. Kome treba idiot koji šefu prijeti inspekcijom rada? Prijetio sam im praznom puškom, a oni su sjedili iza zidina dobro utvrđene tvrđave sa stotinama topova. Mogli su me raznijeti jednim hicem, kao muhu. Blefirao sam poput najglupljeg kockara.

Počeo sam smišljati kako da ih zajebam, kako da ja njima naškodim, ali nisam se mogao domisliti baš ničemu. Bili su opakiji i podmukliji od mene. Sistem tako funkcionira. Zatvorene su sve rupe. Možeš samo lupati golim rukama po zidovima. Zidovi tome i služe, da lupaš po njima.

Drugi dan evo nas opet na utovaru, ćelavac i ja. Dobro sam pazio da mi opet ne baci nešto na glavu. Više mu nisam okretao leđa.

Kamion je napokon bio utovaren. Ali taman kad je bio utovaren i kad je još samo trebalo zatvoriti tovarni prostor, opet je pokušao izvesti isti jebeni štos. Bilo je to poput reprize lošeg filma. Znao sam da je podao, ali nisam znao da je toliko glup. Ali umjesto da me poklopi gajbom piva, spotaknuo se gore na kamionu, izgubio ravnotežu i pao s prikolice na beton. Pljusnuo je dolje poput vreće govana, a dok je padao jakna mu je zapela za jednu gajbu pa je cijeli stražnji red gajbi iz kamiona pao po njemu. Stajao sam sa strane i gledao to. Nitko osim mene nije vidio što se dogodilo.

Pogledao sam na sat. Bilo je podne, vrijeme za pauzu. Okrenuo sam se i otišao u pušionu. Uskoro će ljudi nahrupiti unutra i navaliti na kavu. Otišao sam do aparata, odabrao kavu s mlijekom i pričekao da ju aparat smućka. Promiješao sam šećer plastičnom žličicom i sjeo na tvrdu drvenu stolicu kraj prozora. Srknuo sam gutljaj pa izvadio cigarete. Kava, napokon, i nije bila tako loša. Bila je osrednja.

Čuo sam vani neku gungulu, ali nisam izlazio. Sjedio sam, pijuckao kavicu i pušio. Napokon je ekipa počela ulaziti. Lamentirali su i odmahivali glavama. Onda sam čuo sirene hitne pomoći. Zatim je hitna otišla.

U prostoriju je ušao poslovođa. Prišao mi je i sjeo ispred mene.

„Znaš li što se dogodilo Žarku?“

„Kako bih znao? Vidite da pijem kavu. Što mu se dogodilo?“

Gledao je u mene pokušavajući me prokužiti. Ali nije se imalo što prokužiti, to je i on napokon skužio.

„Sutra te više nećemo trebati“, rekao je.

Uzeo sam jaknu i obukao se. Izišao sam, ne osvrćući se. Opet sam bio vani. Bio sam slobodan, ali bila je to pirova pobjeda – i dalje sam morao plaćati stanarinu, račune, jesti dva puta dnevno i sve ostalo. Prožvakali su me i ispljunuli. To je sve.

Izišao sam iz tvorničkog dvorišta i otišao u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Izvadio sam cigaretu, a konobarica se nagnula da mi je pripali. Sredovječna riba s borama na licu i obješenim dupetom. Dok je pripaljivala, njene ofucane sisetine skoro su iskočile preko šanka meni u lice. Nasmiješila mi se. Bila je sama doma. Bila je osuđena da si gura prst u pizdu. Zahvalio sam klimanjem glavom.

Foto: www.pexels.com

Maja Ušić: Crkva (I. dio)

San je bio stalno isti. Prekrasan dan, crkva, svijeće, puno ljudi i prekrasna djevojka u vjenčanici. Vjenčanica je bila zaista nestvarno lijepa. Kao da je istkana od materijala nalik mjesečini. Pratila je mladenkinu figuru nježno, diskretno naglašavajući njeno tijelo. Duga plava valovita kosa spuštala se na leđa otkrivajući prelijepo lice i pune usne. Velike plave oči dominirale su tim lijepim licem, poput dva opala. Bila je sretna dok je stajala pored muškarca svojeg života. Odjednom, naglo, sve se zatamnilo, smračilo se. Vrata crkve naglo su se ovorila u navali divljeg vjetra i začuo se smijeh. Podmukao, tih, pomalo puten. Smijeh žene. Odzvanjao je prostorom, dominirao njime, obuzimao i gutao svjetlost oko sebe. Zatim se začuo vrisak i sve bi nestalo. Probudila bih se u znoju, suzama i strahu. Ta se djevojka u mojim snovima pojavljivala tek odnedavno. Proteklih mjeseci sanjala sam taj san gotovo svake noći. Zapravo od kad smo ja i moj zaručnik odabrali lokaciju za vjenčanje. Radilo se o malenom selu, malo dalje od grada, daleko od gradske vreve i gužve, daleko od gradske vreve i gužve, daleko od svih zvukova i užurbanosti grada. Malo, romantično mjesto obilježeno zvukovim ptičjeg pjeva i idilom romanse. Istog trena kad sam vidjela to mjesto na internetu znala sam da želim tamo stupiti u brak. Nisam baš bila neki romantični tip, ali to mjesto mi je odmah priraslo srcu. Na prvi pogled mi se učinilo poznatim i nekako toplim. Odmah sam ga pokazala Viktoru, mom zaručniku, i oduševila se kad se i njemu svidjelo. Poljubio me u kosu i rekao:
– Super je, ići ćemo ga malo bolje pogledati. Možda i ostanemo par dana – oduševio me tim prijedlogom i odmah sam rezervirala dvije sobe u lokalnom pansionu. Bila sam presretna što imam takvog muškarca kao što je Viktor. Podržao je svaku moju ludost i tamo gdje sam ja bila vatra on je bio voda, gdje sam ja bila nemir on je bio mir, a razumjeli smo se bez riječi. U zadnje vrijeme bio je pomalo čudan ali imao je puno posla pa sam to pripisivala umoru. Jadan, radio je po cijele dane, dolazio bi umoran s posla i odmah bi zaspao kao top. Ipak, koliko je god mogao, trudio se da mi pomogne oko organiziranja svadbe. Svaku smo odluku donijeli skupa i u sve je bio uključen. Bilo mi je posebno drago što se složio sa mnom oko lokacije jer mi je to bio najveći problem. Ni sama ne znam koliko sam već lokacija pogledala i ni jedna me nije toliko zaintrigirala kao ova
I tako, spakirali smo se i otišli već sljedeći vikend. Viktor me ugodno iznenadio kada mi je rekao kako je na poslu uzeo par slobodnih dana pa možmo, budemo li željeli ostati par dana dulje. Odlučila sam da ću mu na tom izletu reći najvažniju vijest. Naime, bila sam mjesec i pol trudna. Još se nije vidjelo pa nije ništa ni primijetio a ja ga nisam željela opterećivati dok je imao toliko posla. Bila sam čak malo i u strahu da uopće ne bi registrirao što sam mu rekla koliko je bio obuzet poslom. Zato ću mu reći u miru i tišini. Dok budemo posvećeni jedno drugom. Unaprijed sam se veselila njegovoj reakciji, zamišljala njegov izraz lica. Pokušavali smo već neko vrijeme no na žalost bez uspjeha, sve do sada.
Vozili smo se sporednom cestom. Viktor je rekao da želi uživati u miru i tišini stare ceste, a ne juriti po autoputu. Meni je to savršeno odgovaralo jer sam zbog svog stanja morala vrlo često mokriti. Njemu sam slagala da sam se prehladila jer nisam željela pokvariti iznenađenje. Razgovarali smo cijelo vrijeme, smijali se, šalili i prvi put nakon duljeg vremena vidjela sam ga opuštenog i sretnog. Vozili smo se prekrasnim zelenim krajolikom s bujnim šumama, izgledalo je kao da ulazimo u bajku. Utonuli smo u ugodnu tišinu i ja sam imala priliku malo proučiti njegov profil. Imao je kao ugljen crnu kosu i nefritski zelene oči. Takvu zelenu boju nisam nigdje vidjela. Bio je predivan. Sa pomalo oštrim crtama lica i četvrtastom bradom izgledao je kao maneken. Bavio se veslanjem i imao prekrasno građeno tijelo. U zadnje vrijeme imao je boru zabrinutosti između obrva. Mučio ga je posao ali i nešto drugo osim posla. Bilo je očito. Nadala sam se da će mi sada za vikend reći o čemu se radi, kada se makne od svega. Primijetio je da ga gledam pa se nasmiješio i uhvatio me za ruku
– Volim te, znaš? – rekla sam mu. On kao da je progutao knedlu. Vjerojatno mi se samo učinilo jer je u sljedećem trenutku uzeo moju ruku, prinio ju usnama i nježno poljubio.
– I ja tebe malena. I nemoj to nikada zaboraviti! – oči su mu malo čudno zasjale i na tren sam se zabrinula. No već u sljedećem trenutku sve je prošlo jer smo se približavali ulazu u selo
– Evo nas! – rekao je vedro, prenoseći tu vedrinu i na mene. Morali smo se malo koncentrirati da nađemo pansion jer nije bio odmah vidljiv sa glavne ceste. Ipak, bilo ga je iznenađujuće lako naći s obzirom na to da je pansion bio boje breskve dok su ostale kuće bile bijele. Pansion je bio prekrasan. Iznutra obojan pastelnim bojama i namješten antiknim namještajem imao je onaj neki šarm doma. Na recepciji nas je dočekala ljubazna vlasnica koja nam je dala ključeve sobe i obraćala nam se s „dušice“. Viktor i ja smo se pogledali i trudili se da se ne nasmijemo. Ni on ni ja nismo baš bili tipovi koji vole takve sladunjave stvari ali meni se tada ta sladunjavost sviđala. Možda me trudnoća promijenila jer me inače ni mrtvu ne bi našli na takvom mjestu. Na čuđenje samoj sebi jako jako jako mi se sviđalo. Pa čak ni dojam da je sve to namješteno nije umanjilo pozitivan osjećaj koji sam imala u vezi tog mjesta. Dok nas je vlasnica vodila stepenicama u našu sobu Viktor je napravio dramatičnu facu u maniri nijemih filmova pokazujući oduševljenje na što sam jedva prigušila smijeh i odalamila ga po nadlaktici. Na to mi se iskreveljio i nastavio koncentrirano slušati gospođu Korneliju, kako se zvala vlasnica. Izgledala je kao ona gospođa iz britanskih serija, koja blagonaklono sluša sve tračeve i druge gluposti i pravi se blesava iako je zapravo jako oštroumna. Mogla je imati šezdesetak godina i imala je sivu kosu spletenu u strogu pundžu, odjevena u cvjetnu haljinu dugu do koljena sa čipkastim ovratnikom. Imala je tople plave oči i presladak smiješak. Bila sam spremna staviti ruku u vatru da je bila vragolanka kad je bila mlada. Čavrljala je nešto neobavezno, veselo, cvrkutala o lokalnim ljepotama a ja sam to sa oduševljenjem slušala. Kad nas je odvela do naše sobe pozdravila nas je i ostavila nas da se na miru raspakiramo. Kad smo ostali sami Viktor me zagrlio i rekao
– Simpatična stara dama
– Da, baš je – odgovorila sam . Odmaknuo se malo od mene i dugo me gledao. Baš kad sam ga htjela upitati što nije u redu rekao mi je
– Promijenila si se u zadnje vrijeme. Nekako si se proljepšala, sva sjajiš. Mislim, uvijek si bila prelijepa ali u zadnje vrijeme baš blistaš
– Pa to je zato što sam… – zazvonio mu je mobitel i uz sočnu psovku odmaknuo se od mene i pogledao tko ga zove.
– Oprosti, moram se javiti – udahnula sam i slegnula ramenima. Ovo će biti teže nego što sam mislila ali doći će vajda na red. Dok je telefonirao u drugoj prostoriji (apartman je imao tri sobe, kupaonicu i terasu) ja sam izišla na terasu i duboko udahnula. Pogled se pružao do horizonta. Ispred mene je prolazila mala, uska rječica okružena prekrasnim zelenilom, a malo dalje na rijeci vidio se mlin. Pravi, pravcati starinski mlin. Zaista, baš kao da sam ušla u bajku ili zakoračila u nekakvu slikovnicu. Sve je bilo tako nekako savršeno, kompaktno, kao izbačeno iz nečije mašte i bačeno ispred mene. Viktor je izišao da mi se pridruži. Zagrlio me s leđa i udahnuo i on. Pogledao je oko nas i rekao
– Ovdje je zaista lijepo. Nego, nešto si mi htjela reći ranije – naslonila sam se na njega, duboko udahnula i onda rekla
– Da, jesam. Htjela sam ti reći da ćeš postati tata.
– Ah, baš super. Čekaj, što?!? – smijala sam se njegovoj reakciji. Isprva uopće nije registrirao što sam mu rekla, a onda me dignuo visoko u zrak i čvrsto stisnuo i zatim me nježno spustio na pod sav zabrinut i zbunjen i rekao:
– Sada te ne smijem više ovako dizati zar ne? Sada te moram paziti.
– Ma sve je u redu, trudna sam, nisam bolesna – na što me nježno zagrlio i cmoknuo u nos.
– Znam. Ali to ne znači da te neću maziti i paziti.
Začuli smo kucanje na vratima i otišla sam otvoriti. Viktor je ostao na balkonu. Prošao je rukama kroz kosu i na tren tako zadržao ruke, a zatim se grčevito uhvatio rukama za ogradu balkona. Bio je uzrujan. To je radio samo kad je bio strahovito uzrujan zbog nečega. Na žalost ili na sreću u tom sam trenu sve shvatila. Nisam bila glupa. Zapravo sam bila natprosječno inteligentna. Kucanje na vratima bilo je glasno i uporno. Gospođa Kornelija donijela mi je poruku s recepcije, telefon nam još nije bio prikopčan, a Viktorov je mobitel bio isključen nakon onog poziva. Zvala nas je gospođa Vesna iz agencije za vjenčanja da nam kaže kako će nas sutra odvesti na lokaciju. Znam da zvuči malo čudno, ali ja nisam imala mobitel, nije mi trebao. Zanimljivo, zarađivala sam za život od kompjutera. Popravljala ih, sastavljala, rastavljala. Ali, mobitel nisam imala. Gospođi smo prije nego smo došli rekli gdje ćemo odsjesti, objasnili joj da želimo tu lokaciju i sve je bilo sređeno. Zahvalila sam gđi Korneliji i otišla to reći Viktoru. Kad sam mu stavila ruku na rame trgnuo se. Znala sam da je imao drugu. Bilo je jasno. Ali ono što me iznenadilo, nisam se ljutila, nisam zamjerala. Bila sam povrijeđena i boljelo me. Ali znala sam da je gotovo. Volio me, a i bila sam trudna. Nisam se htjela nervirati oko nečega što je bilo završeno. Kad se okrenuo prema meni rekla sam
– Sve znam, nisam glupa. Ne opravdavaj se, ne objašnjavaj sve mi je jasno i razumijem te. Razgovarat ćemo kad se sve malo slegne.
– Ja… – moj veliki, snažni muškarac tada je zaplakao. Stisnuo me uz sebe i držao me tako.
– Oprosti, mrzim samog sebe, ne znam što mi je bilo, toliko mi je žao. Ne želim izgubiti ni tebe ni naše dijete. Nisam znao kako da ti kažem a ti si znala. Ja…
– U redu je. Prebrodit ćemo to. Samo mi obećaj da se više nikada neće ponoviti. Ponovi li se više me nikada nećeš vidjeti. Ni mene ni dijete – boljelo me, pogrešno je misliti da nije. Razdiralo me. Ali nisam se smjela koncentrirati na bol. Dijete je bilo važnije od svega. Pogledala sam prema mlinu i učinilo mi se da vidim djevojku u bijelom. Trepnula sam i slika je nestala onako brzo kako je došla. Malo sam zadrhtala a Viktor me jače stisnuo uz sebe misleći da mi je hladno. Voljela sam njegov miris. Oduvijek. Udahnula sam i odmaknula se da može vidjeti kako se smiješim. Zatim sam se popela na prste i cmoknula ga u bradu. Nadvisivao me za cijelu glavu i obožavala sam ga tako cmakati u bradu. Nasmiješio se i poljubio me u kosu. Pogledao me dugo, sa ljubavlju. Znala sam da je njegova afera zaista gotova barem s njegove strane. Jako je pogriješio a ja sam zatomljivala bol jer moja, naša beba bila je najvažnija.
– Neće se ponoviti, zar ne? – glas mi je malo zadrhtao iako nisam to htjela. Obujmio mi je lice rukama i njegove su prekrasne oči potamnjele od siline emocija.
– Nikada više, kunem ti se. Previše toga imam za izgubiti – vjerovala sam mu. Bio je iskren. Klimnula sam glavom i opet ga poljubila. Zapuhao je lgani vjetrić i nebo kao da se naoblačilo. Ovaj mi je put zaista i postalo hladno pa smo ušli unutra. Raspakirali smo se do kraja i onda se spustili u prizemlje nešto pojesti. Gospođa Kornelija nas je odvela za stol i upoznala nas sa još jednim parom. Jan i Petra. Bili su jako dragi i simpatični, do ludila zaljubljeni jedno u drugo. Širili su pozitivnu energiju oko sebe i jednostavno su se savršeno nadopunjavali. Uživali sam u njihovom društvu, smijala se s njima a kada su saznali da ovdje gledamo lokaciju za vjenčanje oduševljeno su zapljeskali i izljubili nas. Ne pamtim kad sam se zadnji put tako nasmijala. Bolio me trbuh a prvi put nakon duljeg vremena vidjela sam i Viktora kako se smije i zbog toga bila još sretnija. Vjerovala sam u nas. Znala sam da ćemo uspjeti. Nravno, izmijenili smo brojeve telefona sa njih dvoje i dogovorili se da ćemo se svakako čuti. Još smo se smijali kada smo ušli u sobu, bilo nam je predobro. Legli smo na krevet pokušavajući se prestati smijati a onda me poljubio. Isprva nježno i lagano pa sve strastvenije. Vodlili smo ljubav cijelu noć a on je bio nevjerojatno pažljiv. Bojao se da ne povrijedi mene ili bebu. Bilo je divno. Ujutro smo pili kavu na terasi ja još uvijek u kućnom ogrtaču a on u donjem dijelu piđame. U jednom se trenu zagledao u mene i nekaki se zaneseno smiješio. Upitno sam ga pogledala a on mi je rekao:
– Prelijepa si. Oduvijek si bila lijepa ali sada si zaista prekrasna. Trudnoća ti odlično stoji. Ne mogu te prestati gledati, zaista si prelijepa – postala sam još sramežljivija nego inače i laskao mi je njegov kompliment
– Hvala ti -oduvijek sam bila povučena i sramežljiva ali odnedavno sam postala još osjetljivija. Valjda zbog hormona u trudnoći, ali zaista sam bila osjetljiva. Naravno, neću lagati. I sebi sam postala ljepša. Moja i inače crvena kosa dobila je na sjaju i volumenu, lice mi nije nikada imalo puno pjegica a sada je i to malo što sam imala savršeno stajalo na mojoj koži. Prvi put u životu bila sam uvjerena u to da zaista jesam lijepa. Naravno da to uopće nije bila najvažnija stvar na svijetu ali bilo je dobro da muškarac kojeg voliš smatra da si lijepa. Uhvatio me za ruku preko stola i nježno poljubio.

Nastavlja se…

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kapital

Čovjek
naslonjen na ogradu
promatra djecu kako prolaze
i u tišini gledaju rijeku.
Čovjek naslonjen na ogradu
pali cigaretu …
Šuti.
Promatra djecu koja gledaju rijeku.
Djeca prolaze u tišini.
Jučer su iz tvornice otpustili radnike.
Nekad je tvornica puštala otpadne vode u rijeku
i ribe su plutale.
Sada radnici plutaju.
Nikome ne trebaju,
ništa ne znaju o današnjem svijetu,
samo smetaju.
Djeca gledaju rijeku u tišini,
gledaju radnike kako plutaju.
Čovjek naslonjen na ogradu
plače.
Nitko ga ne vidi.
Djeca šute,
prolaze i gledaju u rijeku.

Foto: www.pexels.com