Ivor Kruljac: Cjepivo

– Tiskajte! – reče iskusni ginekološki glas.
Kristina je poslušno tiskala i vrištala.
– Dobro je, vidim glavicu – zadovoljno će ginekolog.
Kristina je disala kroz zube kako joj je sestra u proteklih pet sati već milijun puta pokazala.
– U redu – reče doktor. – ovo je zadnji put. Tiskajte… Sad!
I Kristina je tiskala i ubrzo se njenom ritmu boli pridružio kontrapunkt dječeg plača. Uspjela je. Istisnula je iz sebe razvijenu nakupinu stanica koja ovisno o odgoju roditelja, medija i životne sredine, ali i kritičnosti i percepciji dotičnog pojedinca na ove faktore, može biti ili radost ili gadost po ljudsko društvo sutrašnjice.
– Čestitam, muško je – reče doktor zadovoljno dajući sestri bebu i skidajući krvave rukavice. – Izvažite ga, zapišite vrijeme rođenja, a ja ću se ubrzo vratiti.
Doktor je izašao iz sale. Ocu je samo kimnuo da je sve u redu i da može ući pogledati dijete. Nakon toga, doktor je zapalio cigaretu na balkonu uzdajući se da inspekcija po običaju, ni danas neće doći. Idilu odmora nakon napornog poroda prekinuli su vriskovi, koraci u trku i padovi ljudi i stvari koje su nosili. Ubrzo su se tim zvukovima pridružili daljnji koraci trčanja i povici o ozlijeđenima i potrebom za kompletom prve pomoći.
– Doktore Picek! – poviče netko iz hodnika, diskretno nam otkrivajući ime junaka naše priče.
Znajući što je posrijedi, Vedran Picek povukao je još jedan dim iz cigarete i požurio na hodnik. Tamo su ga dočekale dvije sestre koje ležale u lokvi krvi, ali već im nekoliko djelatnika pruža pomoć. Ubodene su u trbuh, što je Picek i očekivao shvativši da je netko ozlijeđen. Najčešće nikada ne žele ikoga ubiti, već samo otvoriti si prolaz za bijeg, stoga probadaju ili pucaju (vrlo rijetko, pištolj su prošvercali samo četiri puta) u noge i mjesta koja nisu previše kobna ukoliko se nalaziš u bolnici okružen s gomilom ljudi koji znaju pružiti prvu pomoć. Pa ipak, ima i iznimaka kao što je bio onaj hitac u glavu sestri Antoniji. Nije joj se moglo pomoći i od svih napada ovakve vrsti koji su se zaredali u proteklih godinu i pol, taj je bio najkobniji. Picek je ušao u ordinaciju gdje je porađao Kristinu. Sestra Ivona koja je bila odgovorna za majku i bebu, plakala je na podu kraj kreveta na kojemu je još uvijek ležala Kristina. Picek je primjetio blagi smiješak na Kristininim usnama no koji se brzo maknuo kada je shvatila da je doktor promatra.
– Oprostite! Imao je nož, bila sam prestrašena – pravdala se Ivona kroz suze. – Do sada sam samo slušala o ovim napadima, nisam im nikad svjedočila…
– U redu je – reče Picek pomognuvši Ivoni da ustane. – Je li vas ozlijedio?
– Nije.
Picek pogleda na sat. Majke se oko ovih pitanja uglavnom uvijek slažu s ocem.
– Pričekajte da izbaci posteljicu, a onda je dovedite u moju ordinaciju. Niste do sada imali iskustva, ali procedura vam je objašnjena zar ne?
Ivona kimne. Picek je izašao iz ordinacije po jednu kavicu pritom nazvavši broj koji je zadnji put morao zvati prije dva tjedna.
Ravnateljstvo bolnice još jedanput je prekorilo svoju sigurnosnu službu pitajući se zašto ih uopće plaćaju, s obzirom da su u vrlo opasnih godinu i pol dana spriječili samo dva napada ovakvog tipa. Služba za odnose s javnošću smišljala je izjavu koja će što bolje umiriti javnost i kolege iz medija koji su za novom viješću crne kronike gladni poput izgladnjele djece.
Dr. Picek je ušao u svoju ordinaciju i zatekao usnulu Kristinu zavezanu za invalidska kolica. Ustvrdivši da su njegove upute izvršene, nježno je prodrmao Kristinu glavu, na što je ona reagirala buđenjem. Nadala se da su Marijan i dijete do sada već na sigurnom.
– Zbilja mi je žao zbog neugodnosti – reče Picek pregledavajući njen karton još jedanput provjeravajući njene alergije. – Nadam se da vas neću morati dugo zadržavati, ali kao što znate, situacija je krajnje ozbiljna. Vaše dijete nije ni pregledano ni cijepljeno, a već je vani u vrtlogu raznoraznih virusa i bakterija.
Kristina je šutila.
– Svašta bi mu se moglo dogoditi. Još ga čak ni vi niste podojili, imunitet mu je vrlo slab.
Kristina je i dalje šutila.
– Nećete valjda doista ugroziti vlastito tek rođeno dijete.
– Vi lažete – zadere se konačno Kristina.
– Ne lažem, nema l…
– Lažete samo kako biste zaradili proviziju na cjepivima koja uzrokuju bolesti i truju društvo. Vi ste svi govna i pušite kurac!
-Ma nemojte – uzdahne Picek na ove vulgarnosti. – A nisam vas trovao dok sam vas pet sati porađao.
Kristina je najprije zašutila, a onda prezrivo otpuhnula, dignuvši Piceku tlak malo iznad 140/90 mmHg.
– U svakom slučaju, s obzirom da mi je kao liječniku dužnost učiniti apsolutno sve za sigurnost djeteta, želim vam se zahvaliti što mi svojim ponašanjem smanjujete grižnju savjesti oko mojih metoda – misteriozno reče Picek pripremajući injekciju s Kristini nepoznatoj tvari unutra. – Naime, dok ne dobijem odgovor gdje se vaš muž skriva s nepregledanim i necijepljenim djetetom, vrlo eksplicitno ću vam demonstrirati kakav je to osjećaj kada vas doktori truju.
Ubrizgao joj je malo tekućine u ruku između lakta i dlana, a već u idućem trenutku Kristini se ubodeni mišić stisnuo poput stres loptice u preši za hladno stiskanje. Kristina je najprije zajecala, a onda kako su joj se počele suziti oči i počela je vrištati. Bilo joj je gore nego na porodu. Ipak, s obzirom da se nisu bližili rješenju zagonetke, Picek je nastavio ubrizgavanja: u isto mjesto na drugoj ruci, u noge na dvije točke u kvadricepsima i jedan ubod na lijevom obrazu.
Kristina je prvo kratko vrištala zbog ruku i nogu, no kada joj se ljevi obraz izderfomirao u grču, vrištanje se pretvorilo u umjereno glasni zvuk nemogućeg tumačenja. Mislim, znate da je izraz boli, ali više niste imali prilike jasno razaznati kako ta bol zvuči. Mogla je disati, iako nije osjećala onaj osjećaj normalnosti kada niste ni svjesni da dišete, već potpuno suprotno. Bila je iznenađena da je uopće živa.
– Ovo stanje može prirodnim tokom trajati satima – educirao ju je dr. Picek. – A onda dakako imam još vrlo puno zaliha za nastavak tretmana.
Kristinine oči su bile uprte u Piceka, ali um joj je jedva percipirao njegovu pojavu, prioritetnu obrađujući bol i Picekove riječi.
– No, također imam i veliku zalihu lijeka koji će vas instatno osloboditi ove boljke.
Kristina nikad nije osjetila takvo olakšanje kao u trenutku kada je čula ove riječi. Nikakva majčinska ljubav nije mogla spasiti (kako je ona pogrešno mislila da će ga spasiti) njeno dijete od cjepiva. Progovorila je vrlo teško, ali Picek ju je, uz par zamolbi da ponovi, uspio razumjeti. Picek je hitro uzeo mobitel i ponovno nazvao onaj jedan te isti broj.
Kristinin muž (inače, zove se Marijan), imao je nekoliko prijatelja koji također imaju djecu. Cijepili su ih i nisu dramili da je to opasno. Nisu podržali Marijana kada im je prije tjedan dana objasnio svoj plan. Ono što su mu svi prigovarali a na što im na njihovom osobnom primjeru nije mogao kontrirati je činjenica da njihovoj djeci ništa nije bilo (dobro, jedan smatra da mu je dijete malo tetkasto, no to je ipak nepovezano, a i vjeruje da se to može izliječit nogometnim treninzima). Ali studija koju je pročitao bila je vrlo smislena u objašnjavanju poveznice između autizma i cjepiva. Čak i njemu koji u medicini nije otišao dalje od tečaja prve pomoći za vozački. A još kada su čitali o procurenim informacijama o živi i životinjskim iznutricama u cjepivu, Kristina i on su znali su da moraju zaštiti svoje dijete od tog otrova. Ipak, čitajući novinske tekstove o ovim slučajevima i činjenici da nitko nije uspio pobjeći, znao je da dolaze po njega. I on ih čeka. Mali Luka je u kolijevci, a on s napunjenom puškom sjedi kraj nje i čeka uzvrat liječničkog lobija.
Dr. Picek u pratnji jedne medicinske sestre, džipom je doputavao prema danom uputstvu na rub šume kod Lobora odakle je pucao pogled na kuću u kojoj se nalazio Marijan. Na tom rubu, poput kakvog superjunaka koji motri na grad pod svojim okriljem, stajao je Jura Ozmec sa nekoliko svojih suradnika. Inače, radi se o zapovjedniku privatne vojske „ Crni Flamingo“ i prijatelju kojeg je Picek upoznao još u doba rata, zbog čega mu Ozmec svoje usluge poklanja za sitnu naknadu i opće dobro.
– Vidim da su te upute dobro služile – reče Jura toplo pružajući Piceku ruku.
– Lijepo te je vidjeti nakon cjelodnevnog telefoniranja – odvrati Picek.
– Iako nije baš najsretnija okolnost – primjeti Jura.
– Kao i inače, ali ne mogu valjda reći da mi je žao da te vidim.
Predvečer je sve više postajala večer, a Picek je znao da su Ozmecovi momci po običaju napravili izvrstan posao. To mu je i potvrđeno kada mu je Jura objašnjavao kako su locirali Marijana i dijete toplinskim senzorima i kako su se njegovi najbolji ljudi prišuljali i pozicionirali da ga zaskoče prije nego napravi ikakvu štetu.
– Samo čekamo vašu potvrdu – završi Ozmec.
Picek je otvorio i još jednom provjerio sadržaj svojeg kovčega gdje su se nalazili cjepivo i alati potrebni za pregled djeteta.
– Krenite onda.
Ozmec je izdao naredbu, a Marijan se šokirao kada ga je okružila eksplozija. Ispred njegovih očiju zaplesala je kombinacija prašine i vatre, a dijete je zaplakalo. Osjetio je da propada. Noge od stolice nisu izdržale slijetanje. Strgale su se, a njegov doček na guzici rezultirao je slomljenom trticom. Dok je vrištao od boli koja je jaka ali je ne mogu opisati kad je srećom nisam doživio, pokušavao je otkačiti pušku. Međutim, netko mu ju je isčupao iz ruku, a u idućem trenutku je osjetio udarac oslonca ra rame u svoja prsa. Petero vojnika koji su mu se ušuljali u podrum, držali su ga na nišanu svojih pištolja. Jedan je javio kako je područje osigurano, pa su dr. Picek i medicinska sestra brže bolje krenuli prema kući. Nakon što je sestra utješila uplakano dijete, Picek je izvadio stetoskop. U jednom je trenutku problijedio, a lice mu je odavalo nervozu.
– Doktore? – upita sestra vidjevši da nešto nije u redu.
– Ne može primiti cjepivo – uzdahne Picek. – Ima aritmiju. Moramo ga detaljnije pregledati, brzo za bolnicu.
Sestra je pripremila dijete. Piceka je mučilo što je aritmija nastala nakon rođenja jer su svi pregledi tijekom trudnoće bili uredni. Izašao je iz sobe zapaliti cigaretu taman kako je sreo Ozmeca i vojnike koji su vodili uhvaćenog Marijana. Dostaviti će ga zajedno s majkom Kristinom policiji zbog ugrožavanja djetetove sigurnosti.
– I? – upita Ozmec.
– Ima aritmiju. Ne možemo ga trenutno cijepiti. Treba daljnje pretrage.
– Molim? – upita Marijan u nevjerici.
– Vaše dijete bi potencijalno doživjelo komplikacije primitkom cjepiva. Više ćemo znati nakon što ga vratimo u bolnicu.
– Znači nećete mi otrovati dijete?
– Nikada ga nismo ni mislili otrovati.
Marijan zašuti.
– Lijepo od vas da se brinete o djetetu, ali idući puta pitanje cjepiva prepustite stručnjacima.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Cubok glamur

G(la mur) u zemlji cuboka, kavurme, trulog povrća i bajatog hleba.
Gde je odlazak zubaru luksuz visoke kategorije,
gde niko ne prima čak ni prosečnu platu,
gde se svi zgražavaju nad turbo folkom
a nisu gadljivi na imidž svih tih starleta
veštačkih sisa i ostruganih peta.
Pa kad pogledaju svoju premorenu ženu
odvrate pogled od nje sa gađenjem i sažaljenjem
I maštaju o nečem čega biti neće
barem ne za ovoga života.
Robovi neostvarenih dečačkih snova
neiživljeni u smiraj dana
maštaju o nekom vilinskom biću
koje statira i levetira
unutar svih tih usijanih glava
I tako Bog stvori kafansku pevačicu
da joj se dive oni što spavaju po barakama
i od užeglog pečenja ne osećaju
kako joj znoj curi ispod tesne, sintetičke haljine
i kako se gnoj cedi iz posekotine
na savršenom gležnju
dojučerašnje paorke
koja se uputila da dosanja nečiji tuđi san
kad se iz sopstvenog mamurna probudila.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Civilizacija nemara

Uvodna špica nijemo se razvlači po ekranu
Dok, crno-bijeli tonovi
Nejasno odašilju signale u gluhu noć,
Punu nadanja za ponovnim susretima.
Odlučimo ostati,
Kao stranci zavaljeni u istrošenu
Garnituru sjećanja,
Usnulih pogleda,
Nezainteresirano očekujući
Još jednu odjavu uz pozdrav Domovini.
Čekajući bez pokreta,
S blago otvorenim usnicama,
Teško gutajući kisik ustajalih zidova,
Prepuštamo se sanjivim mislima
Gdje u zajedništvu,
Oslobođeni levitiramo
Među zvijezdama,
Daleko od radoznalih očiju,
Uvijek nezadovoljnih i kritičarski
Raspoloženih spodoba.
Budiš se!
Budim se!
Bogatiji za još jedno iskustvo iskonske ljepote
Nezagađene tehnologijom otuđenja.
Čisti i nevini,
Spremni za nova srastanja
U igri preživljavanja
Jer, nakon podobnih
Dolaze milijarde podobnijih,
A mi ostajemo sami
I jedini,
Sebi dovoljni.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Smartfonska nagovaranja

ne nagovaraj me
na ljubav
dok sjedim
na asocijalnoj kavi
u zaleđu brbljavog drvoreda

još ne govorim
sam sa sobom
samo zato
jer si trenutno nisam
najbolje društvo

znaš li
kako je osjećati
pogled svakog stabla
na zatiljku

a sva ona znaju sve
o njoj
o meni
o jednoipogodišnjim
nama

ne nagovaraj me opet
na ljubav

poslije njene ljubavi
sada lako pristajem
na sve
kako bih bio
uzrok nečemu
i spas bivšem
sebi

nagovori me
molim te
nagovori me
na ljubav

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: SKLAD ili prva pjesma za Lanu Nudelman

Tamo gdje počinje moj dan, tamo počinje tvoje ime,
S tvojim imenom počinje sve moje najljepše,
Kao molitva, puna vjere i nade, puna pokajanja, za bolji život,
Kao pjesma, puna volje, puna želje za radošću.
Tamo gdje počinju moje misli, tamo počinješ ti,
Kao istina, kao živo saznanje, kao budnost, kao stvarnost.
Ideja, inspiracija, kao vedar duh, kao svjetlost.
Tamo gdje počinju moji osmjesi, kao plod sreće i ljubavi,
Tamo si ti kao uzrok, kao korijen, kao sama suština, kao smisao.
Tamo gdje počinješ ti, tamo počinje sklad u mom životu.
Skladam ti pjesmu, Lana Nudelman, pjesmu o tome
Kako si me vaskrsla iz mrtvih, kako si otjerala đav’le i aveti.
U tvojim očima je mir koji sam sanjao iz mojih ratova,
U tvojim očima je mir za kojim sam tragao iz mojih nemira.
Tvoj osmjeh bi i kamen rastopio i pretvorio u kestenov med.
Mene pretvara u čovjeka, ubija starog pijanca u meni, tjera sve moje ludilo, odagnava svu moju bol prosutu u hiljade stihova.
Tamo gdje smo zajedno hodali, te ulice sad nose tvoje ime.
Mjesta na kojima smo sjedili, tamo nas i sad vidim,
Naše pokrete, naše dodire, naš smijeh,
Naše poglede, našu energiju pretvorenu u svjetlost.
Mjesta pored kojih prolazim, tamo čujem naše razgovore.
U krevetu, iz jastuka čujem tvoj glas, upamtio je svaku tvoju riječ.
Svuda u ovom gradu vidim naše odraze u staklima izloga.
I kad hodam, pratim tragove naših koraka.
Tamo gdje počinju moje noći, nebo se pretvara u tvoje lice.
Mrak za mene više ne postoji.
Ne postoji više ni samoća, ne postoji više ni usamljenost,
Ne postoji više strah, ne postoji ni nedostajanje,
Postoji samo sklad, sad postojiš samo ti.
U svemu što dišem, u svemu što osjećam,
U svemu što pišem, u svemu što znam.
Sklad nastaje pod kapcima, kad umjesto mraka
Vidiš prizore trenutaka koje si proveo s nekim koga voliš,
Sklad nastaje u mislima, kad shvatiš da
Postoji neko iznad tvojih problema, veći i preči.
Sklad nastaje kad kazaljke nisu mjerilo vremena,
Već svaki udisaj i svaki treptaj koji za nekoga živiš.
Sklad nastaje kad prestaneš da lutaš, jer si našao svoj cilj u Nekome ko je uspio da precrta sve tvoje
Pogrešne puteve i tvoja pogrešna skretanja.
Sklad nastaje kad tvoje selibe prestanu
Jer si pronašao nekoga s kim gradiš dom.
I kad tvoja prošlost ostaje da počiva u prošlosti,
A budućnost zauzima mjesto koje te zanima.
I kad prestaneš da pišeš crne pjesme.
I kad prestaneš da bježiš, kad počinješ da se suočavaš.
Sklad počinje onog trenutka kad pronađeš
Ženu zbog koje prestaješ da patiš za izgubljenim,
A počinješ da se raduješ zbog onoga što imaš
I zbog onoga u što vjeruješ, što gradiš i stvaraš.
Sklad počinje onog trenutka kad ležiš s njom
U krevetu i shvatiš da ti ništa više ne treba.
Tamo gdje sve dolazi na svoje mjesto,
Tamo počinje sklad koji ona donosi u moj život,
Kao slobodu vojniku, ili robu, ili ptici puštenoj iz kaveza.
Tamo gdje počinje smisao svega što činim,
Tamo počinje ona, moja Lana Nudelman.

Hvala ti što si me pronašla. Osjetila, Prepoznala.
Hvala ti što si bila uporna.

Foto: www.pexels.com