Krunoslav Mrkoci: Božji plan i razočarana ameba

(Referentna literatura: “Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše”, staroegipatski tekst, 23. stoljeće pr. Krista)

Kada predugo živiš izoliran, u prirodi, u svom svijetu … Nakon nekoliko dana to ti dosadi pa tražiš neka nova uzbuđenja. Gledaš Dnevnik, Otvoreno, itd… Razmišljaš o glupostima na koje ne možeš utjecati … (Da se razumijemo: sve ono na što ne možeš utjecati i što ne možeš ti osobno učiniti, koristiti i upotrijebiti, je gubljenje vremena, i to jesu gluposti …) Nakon nekog vremena, opet ti je pun … dosta ti je svega, pa se ponovo izoliraš. I tako to ide: potreba, namirenje, zasićenje, bijeg, smirenje, praznina, potreba, itd. … Činjenica je: kada ne bi bilo vanjskog svijeta i svih problema i briga koje nam on donosi, bilo bi nam dosadno. Jedino je istinsko pitanje: kako mi strukturiramo naš odnos prema pojavama iz vanjskog svijeta? Kako se prema njima odnosimo? Koliku im važnost pridajemo? Činjenica je da ništa nema preveliku važnost, pa ni mi sami; jer na kraju sve prođe, a i mi sami umremo.
Jedini literat s kojim se ja donekle slažem i kojeg priznajem je Michel Houellebecq. Dok nisam otkrio Houellebecqa, mislio sam da sam sam u svemiru; sada znam da smo barem dvojica. Iako, moram priznati, premda mu je proza super, duhovita i potiče na razmišljanje, poezija mu se utapa u emocionalnoj jednoličnosti raspoloženja glavnog subjekta. On možda i jest shvatio kako proza ima i može (a možda i mora) imati svoj ultimativan i utilitaran cilj; no, poezija je više poput života koji ne smije nikada dosaditi previše, nego uvijek mora biti raznolik, raznovrstan, prevrtljiv, uvijek drugačiji. Poezija je nalik na hir, pomalo bez cilja: možda uzaludna, ali uvijek – permanentna igra.
Sve i svakoga na svijetu moglo bi se i može se kritizirati. Ne postoji niti jedan sustav niti bilo što, niti jedna osoba koju se ne bi moglo izvrgnuti logičkoj kritici. Sve što postoji moguće je kritizirati i naći nekakve zamjerke. Jedino se smrt ne može kritizirati; nad njom se može jedino tugovati. Ona konačno okončava stvari i bića, i to je to. Zaista, kakve zamjerke možemo naći pojavi smrti? Nikakve. Tim više što znamo da je to prirodan i normalan proces.
Što, pobogu, čovjeku u životu (u njegovim svijetlijim trenutcima) drugo preostaje, osim Uma i pokušaja pronalaženja korisnosti u stvarima, ljudima; u svemu? Pronalaženje korisnosti daje stvarima i životu smisao. Naravno, tu su još cinizam, sarkazam i ironija; kao glavni model odnosa prema svijetu i svemu postojećem, što nas dovodi i do određene doze humora.
Što bi Englezi možda rekli: Ako ne znaš što bi drugo u životu, budi praktičan. U tome ćeš naći barem kakav-takav smisao.
Ako sve što činimo i poduzmemo u životu, i ovako i onako završi smrću; kakva bi trebala biti igra u sredini? Pa možda … vesela. “Budi, draga, vesela!” (Mislim da je to iz Štefice Cvek ili možda iz Melite Žganjer u Tri muškarca?) Ili bi možda ipak trebala biti igra zeznuta, i puna otkrića i otkrivenja?
Kada svijet, i svi, i sve na njemu, ne bi bilo dio velikog Božjeg plana, za ovaj svijet slobodno bi se moglo reći da je sranje i sprdačina od Ničega; prouzročena Ničim, jest Ništa, i ide prema Ničemu. No, međutim kako svijet, pa i ljudi, ipak nisu Ništa nego Nešto, pa svi ti sinkroniciteti koji postoje i ostale podudarnosti; sve to svjedoči da je i ovaj svijet ipak dio velikog Božjeg plana.
Baš je jedne večeri jedna zgodna fizičarka ugodnog glasa govorila na televiziji o tome kako živimo u agresivnom svemiru u kojem nove tvari nastaju neprestanim sudaranjima već postojećih tvari. Pa pomislih kako je ta tvrdnja duboko istinita; na kraju krajeva, i djeca nastaju kao posljedica sudara jednog elementa s drugim.
Čini se kako je u životu sve predodređeno za sudare. Novo uvijek proizlazi iz sudara suprotnosti, iz susreta komplementarnih kontradikcija. Na tragu one: No pain, no game! A ja sam razmišljao samo o tome kako da usporim, i da parkiram na šljunčanom rubu planinske ceste, i da odatle, sa strane, promatram sva ta sranja koja se događaju u tom blatu pored i ispod mene.
No, nisam želio u potpunosti izbjeći igru, nego postupiti pametno, onako kako bi bilo najbolje za mene. Malo manipulirati u svoju korist. To i jest smisao i način igre, zar ne? Manipulacija vještog znalca (koji zna kako stvari stoje) u vlastitu korist? Ako nisi uspio u onom što si htio, i ako nisu stvari ispale onako kako si želio, onda očito ne poznaješ baš sve stvari, principe i detalje stvarnosti; zar ne? Nisi znalac kakvim sam sebe voliš samom sebi predstavljati. A možda ti jednostavno nedostaje ono nešto; jedna važna, presudna komponenta koja uspješne igrače čini uspješnima?
Možda ti nedostaje upravo to: odvažnosti i odlučnosti; spremnost na rizik u nepokolebljivoj posvećenosti cilju. A možda nije ništa od toga. Možda jednostavno trebaš slijediti svoju sudbinu, slušati glas u sebi koji ti govori i motivira te: nadahnjuje te za ono što bi trebao raditi, i kada bi trebao raditi. Glas koji ima razumijevanja za tvoje oklijevanje, nevoljkost; glas koji zna koliko se bojiš lakoće i lakih stvari i rješenja; glas koji zna koliko si čovjek težine, i kako smatraš da su jedine prave i vrijedne stvari i postignuća u životu ona koja si s mukom i teško izborio.
Ne vjeruješ u lake stvari; gade ti se sve lake stvari: laka ljubav, lak seks. Vjeruješ samo u ono što u sebi sadrži neku težinu, i što iza sebe krije određenu složenost ustroja, znanja i vještine. Netko bi, s pravom, rekao da si težak i kompliciran čovjek koji u svemu traži određenu težinu, teret i patnju, napor, kako bi se osjećao živim.
U svakom slučaju, đubre si od čovjeka. Naporan, i sebi i drugima.
I tko zna, kako se netko poput tebe, uklapa i uopće može uklopiti u Božji plan? Naime, ljudima poput tebe, zaista, potrebna je sva Božja moguća pomoć da bi živio, bio sretan (bar malčice sretan), i da bi uopće uspio bilo što u životu napraviti i ostvariti, osim zadovoljenja najosnovnijih tjelesnih potreba. Ukratko: bez Boga kojem se obraćaš, bez tog Jedinstvenog središta, s kojim si povezan, Ti si nitko i ništa; Ti ne postojiš! Tek jebena ameba! Koja diše, jede, i sere.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Sveti Ante i psovka

Lako je reći da je psovka ružna, zna to svatko kome se ona zaleti.
Jest, stvarno je i ružna, i nekulturna, i nasilna. I svakakva je psovka kad se udomaći u našem govoru.
Nastojim je stoga izbjeći, zaobići i preskočiti. Ili barem umanjiti.
Od starijih ljudi naučio sam, naime, umanjivati ružnoću psovki, te kad već nešto žugam, ne moram uz to i ružno lajati, nego izostavim ono „Je“, pa na kraju ostane „Bem ti miša“. Mali, ali djelotvorni trik kako vlastiti jezik držati pod kontrolom.
Ipak ima trenutaka kad je nagon jači od namjere, a jedan od njih doživio sam nedavno.
Prošle subote bio sam u Zagrebu. Putovao sam vlakom jer me je bolio zglob – vožnja autom i često stiskanje kvačila nekada su jako naporni – a nije mi se žurilo nikamo. Moja Tanja me čeka na Miroševcu, odnesem joj cvijeće, zapalim svijeću, izmolim očenaš i sjetim se lijepih zajedničkih momenata.
Za istinski važne stvari nema uopće potrebe žuriti.
I inače, neovisno o žurbi, kad god mogu putujem vlakom umjesto autom – uspijem usput nešto pročitati, razgledati, odmoriti se ili napisati štogod u miru, jer nitko ne zvoni pred vratima, niti me zove na telefon kojega jednostavno isključim za vrijeme putovanja.
Budući da sam vlakom stigao u Zagreb, vlakom sam se i vraćao u Austriju, i to u nedjelju, jutarnjom linijom koja s perona broj četiri polazi u sedam sati i dvadeset pet minuta.
Jedini problem kod vožnje vlakom je da on nikoga ne čeka.
Ustao sam u šest, dovoljno rano jer mi od našeg stana do Glavnog kolodvora treba autobusom sedam minuta, do autobusa pješice isto toliko, potom kroz pothodnik tri minute, a peron broj četiri odatle je udaljen tek stotinjak metara – on je u stvarnosti položen ispred perona broj jedan, samo je pomjeren u stranu i nalazi se u istoj razini s hotelom Esplanade, te se do njega ne mora ni prolaziti kroz gužvu i glavnu zgradu.
Dakle, od stana do vlaka treba mi maksimalno dvadesetak minuta jer autobusi iz Novog Zagreba i Velike Gorice voze skoro neprestano.
Tako je barem radnim danom, no ja sam putovao nedjeljom.
Kako ništa ne bih riskirao u dvadeset minuta do sedam zaputio sam se prema autobusnoj stanici, šepajući jer me je zglob opet počeo nesnosno boljeti.
Umjesto uračunatih sedam, trebalo mi je stoga deset minuta, i to do velikog semafora preko puta Muzeja suvremene umjetnosti. Već ranije prepoznao sam da se Alejom Većeslava Holjevca, širokom ulicom koja preko mosta spaja Novi Zagreb s gradom, približava veliki, plavi autobus, te sam požurio koliko sam unatoč bolu u zglobu uspio, a kad me je vozilo dostiglo potrčao sam čak, usporedo s mjestom na kojem sjedi vozač.
Dok je par putnika izišlo, a drugih nekoliko ušlo u autobus, već sam stigao do zadnjih vrata.
Tražio sam nepostojeći gumb sjetivši se odjednom da je ulaz u ZET-ove autobuse isključivo na prednjim vratima, potrčao panično do istih i uspio stisnuti čarobno, zeleno svjetlašce baš u trenutku u kojem je autobus nemilosrdno nastavio vožnju ostavivši me šepava i ljutita na jutarnjom rosom nakvašenom stajalištu.
„Bem te ćorava, bezobrazna, neodgojena i po vezi zaposlena!“ – psovao sam s dna duše, spominjući zagrebačkog gradonačelnika, premijera i predsjednicu države u jednoj, jedinoj kletvi, no sve je bilo uzalud.
Jedna otrpilike sedamdesetogodišnja, ili tek neznatno starija gospođa me je pokušala utješiti, sažalijevajući me istovremeno:
„Ovi mladi danas nemaju nimalo obzira prema nama starijima. Ranije je bilo nezamislivo da vam autobus ovako pobjegne pred nosom. Svi u busu smo vidjeli kako brzo i elegantno trčite, iako šepate!“
Odgovorio sam joj kimanjem glavom, plašeći se da me ne pozove na kavu i ne ostavi mi broj telefona ako nešto prozborim.
Ah, što bi moja braća uživala da im ispričam kako se sviđam staroj bakici!
„E, baš im neću pričiniti to zadovoljstvo!“ – odlučio sam svjestan vlastite atraktivnosti u odnosu na zrele pripadnice ljepšega spola.
Pogledao sam na sat konstatirajući da do polaska vlaka ostaje još dovoljno vremena, punih dvadesetpet minuta, te počeo mirno šetkati gore-dolje, čudeći se da sljedeći autobus ne stiže, prije nego sam pogledao na elektroničku tablu s planom vožnje:
„Linija 230 – 7:16“ – zasvijetlilo je u pravcu moga mozga.
„Što da radim? Vlak neću uhvatiti, nema šanse da od zadnje autobusne stanice kroz pothodnik prošepam za dvije-tri minute, a ako bus i stigne na vrijeme, trebat će mi minimalno toliko. Drugoga vlaka za Beč danas nema. Jedino popodne preko Villacha. Tko je od rodbine u Zagrebu i kome nije teško posuditi mi auto? Nisam ponio vozačku. Jebiga, baš sam smotan. Sutra moram na posao, ne mogu odgoditi termine. I šefu će jednom prekipjeti ako stalno pomjeram ranije dogovoreno. Žalit ću se! Kome? Bandiću. Njegovu ćuki. Direktoru ZET-a. Novinama. Ovo je moguće samo u Zagrebu. U Duvnu autobus čeka i ljude koji piju pivo u Grginoj prodavnici, a kamoli ne one koji za njim trče!“ – kombinirao sam što da učinim psujući prigušeno, da me ljubazna bakica ne čuje.
„Taksi. Valjda će naići nekakav taksi! Sveti Ante pošalji mi jedan, jedini taksi. Molim te! Vidiš da me boli zglob, bit ću dobar i nikad više neću ništa opsovati“ – dao sam svečano obećanje svome najdražem i najboljem svecu. Ante je vjerojatno malo popričao s Tanjom, ona mu namignula da nisam jako loš, i dvije minute kasnije bijeli, oprani taksi banuo je iz Dubrovačke avenije, skrećući udesno, u pravcu grada.
Raširio sam se poput tramvaja na žuto išaranoj površini autobusnog stajališta i počeo mahati glavom, rukama i zdravom desnom nogom.
Taksi je prošišao pored mene, a vozač blenuo u nešto ispred sebe.
„Bem te ćorava!“ – dreknuo sam očajnički kroz prorijeđeni jutarnji zrak, poput mladoga hercegovačkog bika kojemu su upravo najlljepšu junicu ispred nosa zauvijek odveli u Dalmaciju.
U tom trenutku dogodilo se čudo.
Taksi je naglo zakočio na srednjoj traci, zasjalo je svjetlo za vožnju u rikverc, da bi mi vozač nakon okretanja i zaustavljanja otvorio vrata, pozdravljajući me:
„Dobro jutro. Čuo sam vas kako psujete dok sam gledao u navigaciju. Firma mi je baš slala nalog kamo da vozim. Oprostite. Dokle ćete?“
„Oprostite vi, nisam na vas mislio dok sam psovao. Do Glavnog kolodvora. Vlak polazi u sedam i dvadeset pet.“
„Nema problema. Za pet minuta smo tamo. Uvucite polako desnu nogu, vidim da vas lijeva boli!“
Mladi vozač, lijep poput anđela, me je preko pločnika odvezao do početka perona broj četiri, čak mi je htio i kusur vratiti.
„Odvedite curu na kavu“ – doviknuo sam mu šepajući u pravcu vagona, najljepšega kojeg sam taj dan vidio.
„Tanja, šapni svetom Anti da mi je psovka izletjela i da neću nikad više“ – zamolio sam svoju zagovornicu i posrednicu u nebu da me ispriča kod pouzdanoga sveca, ne usuđujući se sam to izustiti.
„Dobro je da Ante nije sitničar i da nekad progleda kroz prste, ali drugi put moram bolje paziti. I njemu će jednom prekipjeti ako stalno kršim ranije dogovoreno“ – zaključio sam jutarnje meditiranje čekajući kavu u vlaku za Beč.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Moj ujak i ja

Jezične kompetencije

I ove nas je godine posjetio naš ujak iz Kanade. On je dobar čovjek; dobronamjeran. Visok, naočit. U mladosti je nosio crne, mačo brkove. Bavio se aktivno hrvanjem. Osvajao je medalje, svojom snagom i vještinom. Svojim stasom i šarmom osvajao je žene. I sada nosi brkove. Ali više nisu crni. Još uvijek je u svijetu hrvanja, nad kojim bdije najčešće putem interneta, kao svojevrsni Nestor hrvačke udruge “Commonwealth Wrestling Association”. Često putuje. Naputovao se svijetom, i u posljednjih pedeset godina posjetio više zemalja nego Josip Broz Tito i Stjepan Mesić zajedno.
Uvijek spreman pročavrljati sa svakim koga sretne. Društveno biće. Kontakt s nepoznatim ljudima u pravilu uspostavlja nekom izravnom, najčešće duhovitom, brzinskom upadicom, koja najčešće poantira situacijskim humorom i smijehom. Iz njega zrači dobrodušnost, jednostavna ljudska pristupačnost i druželjubivost. Uvijek košulja, obavezna kravata i tamnoplavi džemper (pull-over) bez rukava. Pravi, civilizirani Kanađanin. Sports-man i biznis-man. I sijedi mustači.
Ne boji se ljudi. Uvijek pokušava uspostaviti neki novi kontakt. Obilazi sve postojeće hrvačke šampionate na svijetu. Od Škotske do Indije i Južnoafričke Republike.
I nakon pola stoljeća boravka u Kanadi, gdje govori gotovo isključivo engleski, i dalje se smatra svojevrsnim ekspertom za hrvatski.
Baš neku večer gledali smo neki američki film na televiziji. Glavna junakinja, u određenom trenutku, izjavila je svom filmskom partneru: “Don’t you love me anymore?” Naravno, lik je šutio, i nije joj odgovorio. Ujak je u tom trenutku iznenada prekinuo šutnju i prokomentirao: “Nisu to dobro preveli. Kako to: Ne voliš me više? Trebao je kazati: Ne ljubiš me više?”
Naravno, taj i takav komentar privukao je moju pažnju. Rekoh mu kako se u suvremenom hrvatskom jeziku izrazi poput: ljubim te, ljubiš me, ne upotrebljavaju u značenju engleskog love you, love me, itd., nego da se na hrvatski danas to ispravno prevodi kao: volim te, voliš me, itd. Ujak nije popuštao. Ostajao je pri svom stavu. Tvrdio je kako se npr. za hranu može kazati voljeti, da voliš, ali da je između ljudi to drukčije i da je tu potrebno više osjećaja (koje ja, vjerojatno, ne razumijem), i kako se to (po njegovom mišljenju) kaže: ljubim, ljubiš.
Uzalud sam mu pokušavao objasniti kako je to arhaizam, govoriti: ljubim te, ljubiš me, i da su se tako izražavali ljudi u pismima prije sto, dvjesto i više godina. Potom mu pokušah objasniti kako izraz ljubiti danas znači tek: fizički, usnama nekoga doticati. Uzalud. Nije odustajao od svog stava. Zaprijetio sam potom, u nedostatku drugih mogućnosti, kako ću mu pokazati riječ u Englesko – hrvatskom rječniku. Na to je odgovorio kako ja to možda znam po knjigama, i da sam vjerojatno u pravu, ali da on zna kako je to u stvarnosti.
Uslijedila je potom tarapana s još jednim primjerom: pitao me kako bih ja preveo Good-bye? Odgovorio sam da se taj izraz najčešće prevodi na hrvatski kao Zbogom!, ali da se u određenim prilikama može prevesti i kao Doviđenja. – Kako to – uskliknuo je – u Good-bye – nigdje nema Boga! Morao sam posegnuti za komparativnim primjerom španjolskog Adios!, kao primjerom jednog Zbogom u kojem ipak ima Boga.
Uglavnom, jezične navike, uvjerenja i prijepori nastavljaju se, nerazriješeni. Odustao sam od takvih daljnjih rasprava, jer je očito da nikamo ne vode, osim u gubitak energije.
Ujak i danas često, kada završi s jelom, na naše uporno nutkanje da uzme još, rezolutno uzvrati: “Ja sam svršio!” Novajliji u njegovom hrvatskom društvu taj izraz ponekad razvuče usne u osmijeh što ga njegov vlasnik, svjestan situacije, pokušava ubrzano potisnuti.
I kakvog bi smisla, sada, imalo objašnjavati oldtajmeru najčešće značenje i upotrebu izraza “svršiti” i “svršio sam” u suvremenom hrvatskom jeziku? Odustao sam. Ionako bi bilo uzaludno.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Ljubav kroz čitanje budućnosti

Kad navrh svega budemo stali
i kao stabla odozgo pogledali
ovaj tanak snijeg što je napadao
kao riža na mlijeku s previše cimeta
i preslatka,
omamljeni tako da nas više nije strah,
što će se dogoditi
s riječima?
Samo će nam biti potrebno
vrijeme za pjevanje,
nećemo brinuti
više
za smisao i red

Ono što treperi na dnu moga bića
mora da je samo neka zorna uspomena:
na stolu miš koji čita,
pored Sherlockove turske papuče za duhan
na ramenu kričava papigica prosvjeduje
zbog nedostatka boje moje aure
izabirem nasumce odlomak iz knjige
da proreknem si budućnost
kao vidovnjaštvo po evanđelju
i počinjem sebe ispitivati
kakvo je to nepoznato stanje
što ne donosi logično svjedočanstvo
samo nepobitnost blaženosti
svog stvarnog postojanja
pred kojim sve ostalo nestaje

Julio, pozdravljam te ja koji umirem
slava Rima samo je vizija
dodirujem ti prstima lice
navodim te da osjetiš se nesretnim
i prozirnim,
mojim dobrim zdravljem
mojim krovom nad glavom
mojom dragom koja me ljubi

“You don’t know what love is,
Bukowski said”, pisao je Carver
“You don’t know because you never
been in love, it’s that simple”

Sereš, rekoh, ja bijah sedam puta
zaljubljen,
ljubav je kad se ne zaljubiš
a voliš bez obzira na sve
i ubijaš konja pod sobom da dođeš do nje
pa bila ona i mrtva

O Emily, zašto si Emily
oči uokolo tužnije od plača
a uzdasi nakupljeni za konačni obračun
sjena i prašine na jutarnjem suncu
što u uveloj ruži sad nove vatre pali
da slobodni smo sresti se opet

Foto: www.pexels.com

Moguća misija: Učiniti što više književnosti dostupne na engleskom

Razgovor s Terrom Chapek o prevođenju malih književnosti na engleski i još ponekoj tajni američkog i hrvatskog izdavaštva iz prve ruke

Razgovarao: Milan Zagorac

Terra Chapek i ja vodimo ovaj razgovor već nekoliko mjeseci, s manjim prekidima pa ponovnim uspostavljanjima veze na daljinu, gotovo kao „ground control to major Tom“… No to je posve uobičajeno u virtualnom svijetu, uz onaj nezaobilazni „hej, pa mi se ionako znamo“ kada se nekom prilikom negdje na svijetu zaista i sretnemo. I na kraju smo se sreli „pored žute crkve“, ovoga ljeta, u Lovranu, nakon što smo se tjednima mimoilazili po Srednjoj Europi: preko Beča, Praga, Budimpešte, do Zagreba i Rijeke, gotovo kao u filmu „Before Sunrise“, samo manje melodramatično: ovdje smo Terra i ja tek mijenjali uloge urednika, vodiča, putopisaca i imaginarnih kartografa…  

No, pustimo sada na stranu impresije koje prate profesionalne razgovore – na kraju intervju nismo „odradili“ na toj ljetnoj lovranskoj kavi, već opet u virtualnom prostoru, odakle se Portland i Rijeka čine kao neposredno susjedstvo, osim što nas dijeli 9 vremenskih zona i, naravno, dva posve različita svijeta, onaj američkog sjeverozapada i ovaj naš, Srednje Europe na rubu Zapada.

Terra je, ukratko, urednica i novinarka iz Portlanda u Oregonu u Sjedinjenim Državama, pokretačica mrežnog časopisa za književnost Underpass „s pričama iz cijeloga svijeta“, kako stoji u njegovu podnaslovu, osoba koja je izuzetno dobro upoznata s Europom, a svakako bih istakao i zaljubljenica u nešto što je iz američke perspektive zaista malo „izvan struje“ i većini nepoznato – književnost i izdavaštvo na našim, za američke prilike manje ili više posve nepoznatim jezicima. Osim hrvatske, do sada je u svojem časopisu objavila moldovske i uzbekistanske autore (i ruske, naravno, ali oni su ipak poznatiji!), a posve sam siguran da je u pripremi još nešto iz ovih naših srednjo- i istočnoeuropskih prostora (upravo je otvoren natječaj za druge male slavenske jezike koji su, po njezinoj izjavi, „marginalizirani u anglofonom izdavaštvu“). Nakon četvrtog posjeta Hrvatskoj u kojoj je svojevremeno provela dovoljno vremena da se upozna s našim specifičnostima, te već uspostavljenih veza s hrvatskim autorima, urednicima i prevoditeljima, Terra je svakako kvalificiran sugovornik kada se razgovara o prednostima i nedostacima stanja u našem izdavaštvu. Upravo stoga što je njezina namjera afirmiranja književnosti malih jezika u Americi ona „ponuda koja se ne odbija“, vjerujem da ćemo ubrzo svjedočiti novim mrežnim objavama domaćih autora „preko Atlantika“, što je samo po sebi izuzetno vrijedno pažnje. No, o učincima ovoga rada kao i novim očekivanjima, siguran sam, porazgovarat ćemo u uzvratnom posjetu Portlandu. Uvjeren sam da će biti gotovo beskrajno puno toga o čemu bismo mogli razgovarati. Pa makar razgovor završili i online…

M.Z.: Dugo smo razgovarali o književnosti i hrvatskoj književnosti pa mislim da ne moram posebno napominjati da si s njom dobro upoznata. No, pitao bih te kako hrvatsku književnost vidiš u kontekstu europske književnosti—koje su sličnosti i razlike?

T.C.: Hrvatsku književnost upoznala sam kao pisac, čitatelj, urednik, izdavač, putnik, entuzijast—ne kao kritičar ili netko iz akademske zajednice. Nisam pročitala dovoljno da bih se smatrala stručnjakom. Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti? Na raspolaganju nam je samo šačica autora koji su prevođeni iz raznih razloga—ne nužno zbog pisanja, pa čak ni zbog važnosti za nacionalnu književnost.

Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti?

 M.Z.: Razgovarali smo također i o izdavaštvu pa znam da si svjesna neobične situacije hrvatske književnosti i izdavaštva—malih naklada, slabe prodaje, velikog udjela državnog financiranja. Misliš li da javno financiranje olakšava ili, baš naprotiv, otežava situaciju? Imaš li ikakve sugestije o tome kako to poboljšati?

T.C.: Neki od problema hrvatske književnosti ne razlikuju se od problema s kojima se pisci i izdavači susreću svugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama je vrlo, vrlo teško živjeti od spisateljstva, a mislim da to vrijedi i za bilo koje drugo mjesto tijekom većeg dijela povijesti. Je li 2017. teže? Rekla bih da je danas općenito teže zaraditi za život nego prije 20 godina. Današnja ekonomska stvarnost ne pogoduje ravnomjernoj raspodjeli bogatstva, ali stvaranje umjetnosti nikada i nije bilo najsigurniji financijski potez. Ne radimo to zbog dobiti. Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Izdavaštvo kao posao drugo je pitanje. Gledajući izvana, rekla bih da hrvatsko izdavaštvo nije u potpunosti prešlo na kapitalistički model. Produkcijom hrvatske književnosti bavi se, uz državne poticaje, mali broj velikih izdavača koji tu produkciju prodaju u vlastitim knjižarama. Državni poticaji kulturi i umjetnosti sjajna su stvar—kad bi bar Amerikanci toliko cijenili kulturu! A kad jezik ima tržište maleno poput vašeg, od presudne je važnosti da država pomogne očuvati plodnu književnu klimu. Tako da je određena količina poticaja važna, ali način na koji su raspoređeni ne potiče izdavače na tržišno ponašanje ni na to da se potrude dosegnuti čitatelja vrsnom književnošću, što bi im, na kraju krajeva, trebala biti svrha. Gdje im je motivacija da budu inovativni, kreativni, ulože vrijeme u marketing i promociju? Snažna ovisnost o državnim sredstvima također znači da su umjetnici i stvaratelji podložni hirovima državnih institucija, što ugrožava slobodan protok ideja.

Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Kao najneproduktivniji dio hrvatskog distribucijskog lanca čini mi se to što knjižare drže izdavačke kuće. Ne izgleda mi kao da hrvatske izdavačke kuće ulažu puno truda u prodaju knjiga domaćih autora ili malih izdavača koji tek pokušavaju stati na noge. Uvijek sam šokirana kad vidim da su istaknuta mjesta u knjižarama dodijeljena prijevodima s engleskog. Gdje su domaći autori? Od mnogih sam autora čula kako im knjižara nije obnovila zalihe knjige kad se knjiga rasprodala ili kako knjige nije bilo za održavanja prezentacije. Primijetila sam i općenito lošu organizaciju robe u knjižarama, pa i lošu uslugu. Prodaja knjiga je maloprodajna djelatnost, nešto sasvim drukčije od vođenja izdavačke kuće. Ako ste u njoj dobri, prodajete više. Trebaju vam knjižare kojima je stalo do prodaje knjiga ili bar više prodajnih mjesta gdje bi knjige bile dostupne, kao i pouzdan sistem distribucije.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena. Znam da Ministarstvo kulture poduzima određene napore tako što sponzorira prijevode, putovanja i slično, ali mislim da bi se puno više moglo učiniti na promociji hrvatskih pisaca kao grupe. Nedavno sam se upoznala sa stranicom CzechLit, sjajnim državno sponzoriranim izvorom informacija o češkoj književnosti. Druge male europske književnosti promoviraju se na slične načine.

Iako, ljepota državnih poticaja je u tome što ih možete upotrijebiti kako želite. Nemam neki sjajan plan za raspoređivanje sredstava koja zemlja izdvaja za književnost—ne znam dovoljno detalja o organizaciji sistema ni o tome što se pokazalo uspješnim na drugim mjestima. S obzirom na trenutna previranja u velikom izdavaštvu, čini mi se da je vrijeme idealno za inovacije, za okupljanje spisateljske i izdavačke zajednice oko zajedničkog dolaženja do novih rješenja. Znam da se mnogima u Hrvatskoj ovo neće svidjeti, ali zašto ne biste promotrili iskustva zemalja sličnih vama i od njih učili? Hrvatska definitivno ima talenta koji bi mogao preobraziti lokalno izdavaštvo. Pogledajmo tvoju izdavačku kuću. Fraktura, također, djeluje vrlo internacionalno i inovativno. Sandorf puno radi na promoviranju hrvatskih autora, a sigurna sam da ima i drugih. Mislim da je vrlo uzbudljivo ono što CeKaPe čini na polju tečajeva pisanja i izdavanja knjiga. U tako maloj zemlji, tako je puno toga što biste mogli pokušati.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena.

M.Z.: Što bi po tvom mišljenju pomoglo hrvatskim piscima? Pitala si me o prezentaciji, marketingu, jačanju samopouzdanja, načinima predstavljanja i razvijanja književne scene. Koje su tvoje sugestije na tom planu?

T.C: Za američke autore, pogotovo nove autore, kruta je stvarnost da moraju djelovati kao vlastiti marketinški agenti. Poznajem barem jednu sjajnu spisateljicu čije bi knjige sigurno našle publiku, a koja ih ni ne pokušava objaviti zato što ne želi prihvatiti obavezu bavljenja samopromocijom. Ne želi imati web stranicu, pisati blog, otvarati račune na Facebooku i Twitteru (i na njima objavljivati nekoliko puta na dan), putovati i održavati čitanja. U pravu je utoliko što doista neće pronaći izdavača ni prodavati knjige ako se svemu tome ne posveti. Izdavači jednostavno ne ulažu u marketing kao prije.

Situacija dijelom proizlazi iz najobičnije logike—čitatelj ne može kupiti knjigu ako za nju nije ni čuo, a ako se izdavač ne bavi pronošenjem glasa, time se mora baviti autor. Autori su pak po prirodi skloni privatnosti, a za hrvatske autore čini mi se da ne vole djelovati nametljivo i pate od osjećaja manje vrijednosti zato što dolaze iz male zemlje. Ekonomska klima nametnut će im da to prevladaju kako bi Hrvatskoj dali glas na međunarodnoj sceni, a i kako bi došli do lokalne publike. Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla. Hrvatska je jedinstveno, fascinantno mjesto. Ima priče za ispričati koje svijet još nije čuo. Međutim, da biste bili zamijećeni, morate se ujediniti i nastupiti kao jedan glas. Uzajamnom podrškom, sudjelovanjem u književnim grupama i zajednicama, to se može ostvariti—i do neke mjere već i jest.

Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla.

M.Z.: Znam da je nezahvalno uspoređivati hrvatsku i američku književnost, već i zbog same veličine i dosega. Ipak, što bismo mogli naučiti jedni od drugih? Je li napokon vrijeme da jedni druge bolje upoznamo bez obzira na predrasude i postojeća uvjerenja?

T.C.: Nisam sigurna jesam li pitanje u potpunosti shvatila. Što se izdavaštva tiče, Amerika je kralj marketinga, tako da bi Hrvatska vjerojatno mogla poprilično naučiti od strategija američkih izdavača i distributera, knjiga koje najviše prodaju i tome sličnog. Prvo što mi pada na pamet su razmjene pisaca koje bi hrvatske pisce dovele u SAD na razna zbivanja i radionice, i obrnuto. U tome bi mogle sudjelovati i male knjižare i mali izdavači. Također, u SAD-u i u dijelovima Europe dostupni su programi visokog obrazovanja iz područja izdavaštva. Takvo bi se nešto moglo organizirati i u Hrvatskoj. Poslovne modele koji bi vam najbolje odgovarali možda biste ipak pronašli u Europi jer su vaši sistemi i kulture međusobno sličniji.

Što se pak književnosti tiče, Amerikanci nemaju unaprijed zadanih očekivanja o hrvatskoj književnosti. Jednostavno je ne poznaju. Mislim da časopisi kao Underpass, kao i promoviranje vaših sjajnih pisaca u inozemstvu, predstavljaju prve korake. Nakon njih ćemo razgovor o književnosti moći produbiti.

M.Z.: Terra, hvala na razgovoru!

Prevela s engleskog Marija Perišić

Zahvaljujemo na naslovnoj fotografiji časopisu Underpass.