Andreja Malta: Vrijeme je za promjene

Kada sam prije nekoliko tjedana
servirala svome sada već
bivšem mužu
juhu od bundeve
koju voli kao malo dijete lizalice,
odjednom mi je prošlo
kroz glavu pitanje:
“Ma, kad smo se ono mi…
zadnji put ljubili?
O, Bože moj,
pa ja se toga uopće
više i ne mogu sjetiti!”
zaključila sam.
I dok je on blaženo
srčući tu svoju juhicu
gledao u tv ekran
svojim poznatim
telećim pogledom
nogometnu utakmicu,
u meni je konačno
sve popucalo.
Shvatila sam, napokon,
da mi je zapravo
svejedno
jer ga ne volim više,
već odavno…
Ukrašena prozirnim suzama
koje su odjednom
krenule poput slapova,
strgala sam sa sebe pregaču,
spakirala nekoliko krpica
i odlučila da ću se
napokon vratiti mami.
Obula sam štiklice,
uzela torbu s krpicama,
ključeve od auta
i viknula mu ljutito:
“Dosta mi je,
ostavljam te!
Došlo je vrijeme za promjene!”
Dok sam otključavala
ulazna vrata,
čulo se njegovo srkanje
uz nezainteresirano mrmljanje:
“Oprosti, draga,
bi li mogla ponoviti ono što
si maloprije rekla, ali glasnije!
Molim te, glasnije!!!”
“Ma, idite s vragom zajedno
ti, te tvoje bundeve
i utakmice!”
viknula sam na sav glas
zalupivši ulaznim vratima.
Dok sam se spuštala stubištem,
mislila sam da će možda
ipak potrčati za mnom,
ali on je, shvatila sam,
do kraja pojeo juhicu
i nastavio pratiti
nogometnu utakmicu.

Foto: www.pixabay.com)

Ivor Kruljac: Šenoa na samrti

Bio je to jedan
od onih čudnih trenutaka što
se ne desi baš svakoj
osobi,
išao sam na predavanje u seminar III
ali sam otvorivši vrata
našao se u nekoj čudnoj
sobi,
neki je starac znojan i bolestan ležao u krevetu
okružen ljudima pa
je jasno da je na pragu životne svršenosti,
na radnom stolu su papiri
pod radnim naslovom „Kletva“
i znaš da zjape u
nedovršenosti,
starac u umiranju najednom
se prodere,
i to onim intenzitetom što
gustoću sna i noćnih mora
podere,
viče da ga ne puštamo
da umre jer još toliko
toga ima za napisati,
odjednom se samo stvorim
na seminaru i teško mi je
bilo disati,
ustao sam se i kao lud
pobjegao kući,
uzeo teku i stao pisati
u pjesmu sve što se
u meni luči,
nije bilo bitno
da li je smisleno ili potpuno bez racije,
kao ni to da li će mi nestat inspiracije,
uz hipohondriju i kompulzivnost evo
još jedna opsesija nova,
molim vas, samo vas molim
da ne završim kao Šenoa.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čitaš li Alana Forda

Pisneš li još jednom,
savjesti moja,
zašit ću si usta
ribarskim koncem,
a to boli, jako boli.
Vjeruj, vjeruj kad ti kažem
DOSTA!
Pisneš li još jednom,
samo jednom
zaustavit ću mjesec
i politi sunce kipućom vodom.
Ugasit ću sjevernjaču i pustiti vjetar neka divlja,
neka sruši neostvarene snove na suhu, raspucanu zemlju
ljudima dobre volje
koji nisu čitali Alana Forda.
Pisneš li još jednom … Otići ću
i više se nikad neću vratiti,
jer ne podnosim zvuk tvog piska.
Toliko je piskutav i iritantan.
Toliko boli, bolesno jako boli,
jače i od boli zašivenih usta ribarskim koncem.
Ili ću jednostavno ,,, ostati,
stavit „Gaudu“ u uši,
jer „Trapist“ ovaj tjedan nije na akciji u
Intersparu.

Ilustracija: Alan Ford, Magnus

Dijana Pekić: Smislenost

Sve je veliko,
Grandiozno je sve.
Sve misli koncentrično putuju,
Kao galebovi sami nedokučivo samuju.
Kad kamen baciš, on ne leti.
Kotrlja se stijena sudbine
I pluta mirno nekim drugim snom
Kao tiha bespuća jeze
U mirna jutra,
Kao neko tiho djetinjstvo,
Nedužno i smireno.
Naši snovi putuju,
A mi, udaljiti se ne želimo
Niti želimo stati.
Mi plutajuće smo stvari:
Kakvi smo, od čega smo,
Kako to možemo znati?

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Pričanje

Jedan je čovjek, mršav, riđ, s pjegama svuda po licu ustao jedan dan iz kreveta. Ustao je nekako suviše ravno u impostaciji, ukočeno, a kako mu je jedna strana kose bila dignuta u zrak jer ju je položaj u kom je spavao tako oblikovao, izgledao je kao mješavina vampira i pijetla. Na umu mu je bila riječ „kifla“, a u želucu rupa gladi koja je pratila tutnjanje te riječi u njegovoj glavi. Jednim je divljm, snenim i nepažljivim pogledom zakačio stolicu kraj kreveta i hlače od tvida na njoj, pa je pružio prema njima ruku da ih obuče. Ulazeći u hlače, u glavi su mu se k’o ringišpil vrtjela mjesta na kojima bi se mogla nalaziti nekakva majica prihvatljiva za nošenje. Otvorio je ormar i uzeo prvi odjevni predmet za kojeg je ocijenio da nalikuje na majicu, adaktirajući misli o njenoj nošljvosti zbog rupe u želucu koja je postajala sve veća. Izletio je kroz vrata svog haustora kao u bunilu. Nakon nekoliko metara hoda, ugledao je pekaru i pomislio…
– Ne ulazi mi u glavu!
Kad je čovjek ugledao pekaru, dignuta strana njegove riđe kose kao da se malo spustila. Zaključio je da to mora biti posljedica utjehe koja je nastupila gledanjem u mjesto u kojem se, za određene novce, redovito uklanja glad želucorupičastih posjetioca.
– Čuješ ti? Možeš govoriti o mojoj riđoj kosi i tome kako se spustila, čak i o mojoj mršavosti i pjegama na licu, ali u glavu mi je ulazi. Nemaš pojma šta sam i šta nisam pomislio niti da šta sam zaključio. Ne znaš ni da sam u glavi tražio gdje bi se mogla nalaziti nekakva normalna majica za nošenje. Dosta s tim.
Čovjek je brzim korakom ušetao u pekaru i stao u mali rep ljudi koji se tamo napravio. Izgledao je sretan što je rep mali i što narudžbe ljudi koji su stajali ispred njega nisu bile dugačke, što je značilo da će brzo i na njega doći red.
– Koliko puta moram reći? „Izgledao je sretan“. Ne ulazi mi u glavu, bogamu!
– Baš sam zato i izabrao riječi „izgledao je sretan“. Sad ti meni ulaziš u glavu. Ne smije mi se činiti da neko izgleda sretan? Nisam rekao da „jesi sretan“ nego da tako izgledaš.
Čovjek je izašao iz pekare ne kupivši ništa, počešao se po riđem potiljku i položio prste na obraz kao da razmišlja.
– Evo, ovo je dobro. Iako ne znaš da razmišljam, al ‘ajd, nek’ ti bude. Dosta mi je vas pripovjedača. Pratite nas k’o serijski ubojice po cijele božje dane i još bi nam ulazili u glavu. Sveznajući pripovjedač, tobože. Ma nemoj, što smo skromni!
– Misliš da se meni likovi nisu popeli na glavu? Ovakvi kao ti? Jer ipak ima još koliko toliko dobrih likova. Vi samo nešto zanovijetate, a ne bi mi postojali da nas nema.
Čovjek je razrogačio oči, otvorio usta i začepio ih dlanom. Okrenuo se prema ulazu pekare ispred kojeg je stajao i vidio da nitko više ne čeka u redu. Nebo mu je izgledalo oblačno. Pružio je dlan pred sobom i na nj mu je pala jedna hladna kapljica.
– Trebaš kišobran?
– Samo ti zajebavaj! – rekao je, pljunuo na pod, još se jednom okrenuo prema ulazu pekare i sjeo na kamenu stepenicu tik do ulaza – možeš prestati s tim tvojim komentiranjem? Pričamo, a ti prekidaš. Nije pristojno.
– Komentiranjem? To se zove pripovijedanje, ali teško da ti o tome išta znaš. I kako ti to uopće čuješ? Ne bi to trebao čuti.
Čovjek je malo ispravio leđa u sjedećem položaju i cinično se nakesio.
– Šta je? Nešto nismo više sveznajući, a? – cerekao se, naglo se uozbiljivši – „čovjek“. Bez vas nema nas, a ne bi mi ni ime spomenuo. Vanja, ako nisi znao, a trebao bi. Nemate vi pojma ni o čemu. Imate jedino pojma o vježbanju moći. Ulaženje u glavu, apstrahiranje lika na nekakvog „čovjeka“ bez imena, praćenje u stopu… ovo je Čeka, bogati. Šta ti je Dzeržinski zadao za danas? I ne smiješ, naravno, ni pisnuti. Ako se malo pobuniš, odmah si persona non grata. Fuj. Što si me stavio u priču onda ako sam nepodoban?
– Nekoliko pripovjedača me, doduše, upozorilo na tebe ranije, ali ja sam bio prilično siguran da će moja naracija s tobom ići lakše.
Čovjek je zatresao glavom i počešao se po nosu. Kiše i dalje nije bilo, ali on se zagledao u nebo da vidi da li je ono jednako oblačno kao što je bilo kad je prvi puta provjerio.
– Naravno da si mislio. Možeš šta hoćeš, a? Ne znam koja ti je politička pozicija, ali mani me tih liberalnih floskula – odgovorio je s nervozom i gorčinom u glasu.
– Eh, što lupetaš – rekao je pripovjedač, odmahnuvši rukom.
Čovjek je otvorio usta u iznenađenju i počeo se kesiti, lupajući se dlanovima po bedrima.
– Šta je, dobio si pripovjedača? – kesio se, uživajući u novonastaloj situaciji – jesam ti rekao da mi ne ulaziš u glavu? Opet. Nemaš pojma da li uživam ili ne.
Pripovjedač se zagledao u čovjeka u čudu, uhvatio se za prsa i počeo hiperventilirati.
– Nisam to ja rekao! – procijedio je u falsetu, dahćući k’o pas – to je neko drugi! Neko drugi je preuzeo!
Čovjek se naglo uozbiljio i namreškao čelo.
– Onda ti, novi! – povikao je ljutito – ne ulazi mi u glavu!
– Ko je to? Neko mi uzima priču! – dahtao je pripovjedač uznemireno. Čovjeku se ponovo ocrtao osmijeh na licu, a oči su mu zlokobno zaiskrile.
– To ti je kazna – smijao se – šta je, nemaš više moći? Neka. Sad vidiš kako je to. Je l’ ti lijepo? A? Sad si ti njemu samo pripovjedač. Kao što sam ja tebi samo čovjek, iako dobro znaš kako se zovem.
Pripovjedač se malko smirio i zagledao u čovjeka. Nasmijao se cinično i odmahnuo rukom.
– Ja sam uvijek samo pripovjedač, ja nemam ime – odvratio je s visoka – meni to nije uvredljivo. Uvredljivo je za tebe što si samo čovjek.
Čovjek ga je pažljivo odslušao i opet se cinično nakesio.
– Da, ali ti više nisi pripovjedač – kesio se – sad si lik!
Pripovjedač je opet počeo hiperventilirati, ali se uspio smiriti popivši čašu vode koja se niotkuda stvorila kraj njega. Pogledao je čovjeka s nekim prezirom i elegantno progutao zadnji gutljaj vode koji mu se našao u jednjaku.
– Za ovo si ti kriv – siktao je – ti mi me degradirao. Nikad nisam trebao uzeti angažman s tobom. Nisam trebao odgovarati na tvoja zanovijetanja, vrag me odnio. Ima mnogo likova koje ne volim, ali ovakve kao ti prezirem.
– Briga me – smijao se čovjek – još da se brinem za tebe. Ti si bar bio pripovjedač; ja sam uvijek lik. Ja ne mogu ništa. Mogao bih eventualno povesti revoluciju zajedno s ostalim likovima protiv vas. Ali k’o će ih sve skupiti. A i kakvi su. Ona kurvetina Ana Karenjina je prva za otpis. Da ne govorim o drugima.
– Još si i seksist – frknuo je pripovjedač uvrijeđeno – stravično sam pogriješio.
– Ajde ne moraliziraj – odvrati čovjek – znaš šta, dosta mi je te. Priča ti je propala, idi odavde.
– Kako znaš da ovo nije moja priča? – pitao je pripovjedač, uzdignuvši obrvu. Čovjek je ustao sa kamene stepenice, otresao hlače od prljavštine i još se jednom cinično nasmijao.
– Ne možeš ni pasti dostojanstveno, a? – provocirao je – vidimo se za kad dođe revolucija. U preodgojnom kampu, sačuvat ćemo ti mjesto.
Čovjek je još jednom pogledao u nebo, zaključio da kiša neće pasti i odšetao nazad do svog stana. Ušao je unutra i pažljivo odložio ključeve na komodu na koju ih je uvijek odlagao. Kad je ušao u kuhinju, osvijestio je da je još uvijek gladan i da nije ništa kupio u pekari. Bijes mu je na kratko preplavio tijelo, ali se brzo utišao, predajući mjesto nekoj tuposti. Čovjek je otišao u spavaću sobu i legao u nenamješteni krevet iz kojeg je izašao. Osjećao je kako ga izgužvana plahta ispod njega bode u leđa i počeo se zbog toga nervirati, ali je san ubrzo pobijedio u toj bici.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nema drugog neba

držiš me nad svime
i vodiš preko svega
što se giba i povija

jutros tako koračam
iznad polja žita
dodirujući tabanima
vrhove klasja
pri slijeđenju trka
nečijeg zaigranog psa
koji njuši
polegnutu radost zemlje

ne sjećam se više
kakav je bio život
prije tebe
dok nebo i nadalje miriše
na odmetnuto more
iščezlo u tvojoj kosi
koju nikada ne sušiš
poslije kupanja

Foto: www.pexels.com