Robert Janeš: Stimming

stavio je prevelike naočale
na premalu glavu
pred njim je široka cesta
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

baš se crni nad Babinim bokom
bit će kiše
dobro je, osvježit će
popustit će sparina –
pomisli i ugleda istočasno ženu pored puta
kako maše vozilima koja prolaze
smiješeći se kao da je sretna

zna je on dobro
to je ona što iz autobusa
svakom vozilu s kojim se mimoiđu
mahne šapćući:
moj dlan neka ti je svjetiljka
što na tvom putu u tom mraku
jasno svijetli satima

koja ludara –
procijedi kroz zube
kažiprstom gurne
lažne rejbanice na korijen nosa
i nastavi juriti dalje
širokom cestom
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

i primijetio nije
da je u tom trenu
mahnula i njemu

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Naslov

„Analitička raščlamba sintetičkih pitanja – ne razumijem. Kakav ti je to naslov za pjesmu? Totalno zbunjuje i odvraća od čitanja“

Možda je i istina to što govoriš, ali meni se sviđa i baš mi je dobar. Totalka zbunjujuć i totalno odvraća misli na nešto sasvim drugačije od običnog, obično od neobičnog, isto, a opet različno. Tko želi pročitat će, tko ne želi, ne mora. Nema ljutnje. Naravno bilo bi mi drago da ljudi čitaju, da im se svidi, da ih dirne, dotakne, probode, izmrcvari i… tako to, ali… Što ja tu mogu. Svako je na svoju stranu okrenut, malo zavrnut, pa obrnut, ukopan, natovaren brigama, zatrpan smećem iz pretovarenog kontejnera za miješani otpad. Meni je sve to normalno. Jednostavno obožavam naslove i ne volim kontejnere, jer ljeti smrde. Što na kraju ostane? Samo naslov! Do sada sam ih smislio preko nekoliko stotina i ne namjeravam stati. Naravno, prvo se poigram s riječima, a naslov ko naslov, smislim naknadno. Sad će još ispasti da je jednostavnije napisati prozni tekst ili pjesmu, nego naslov smisliti. Svejedno. Ne opterećujem se detaljima. Uživam i u jednom i u drugom s malom prevagom na naslove. Super je kad možeš jednom riječju, jednom dovršeno ili nedovršenom rečenicom izreći sve što ti u tom trenutku padne napamet.

Vidiš li se u mojim očima. Vidiš li se u odsjaju naočala, koje bliješte duginim bojama, jer zaboravio sam ih obrisati. Masne su i reflektiraju svjetlosne niti na točno utvrđene načine. Lijevo i desno, paralelno grupirane.

Čuješ li što govorim, ili te opet boli glava?! Razumljivo! Temperaturna razlika je nepodnošljiva. Opet sam pogriješio. Pričam nepovezano, dosadno, uvijek isto, neprobavljivo. Nisam mislio ništa pod tim. Ne zanovijetam, samo analiziram. Samo propitkujem i strastveno bilježim sve trenutke naše svjesnosti. Kad čovjek spava, spava i uglavnom nema ništa sa zbiljskim svijetom i okolinom. To što se trgnem na svaki šum, ne znači ništa. Možda i ustanem, možda nešto i progovorim. Iako polu svjestan, vjeruj nisam tu, spavam i misli su mi daleko izvan dosega pameti.

Na trenutak, zaboravi sve što sam rekao o analitičkoj raščlambi. Sve što sam rekao o sintetičkim pitanjima. Zaboravi na vrijeme i dobre stare običaje. Sklopi oči i zamisli se u tehnološki naprednom uredu, gdje je sve podređeno računalno-operativnom sustavu razmjene, analize i sistematizacije podataka. Gdje nitko  ni  s kim ne komunicira na osobnoj razini. Ekrani se međusobno dodiruju, poklapaju, miješaju, preklapaju. Podaci dijele nevjerojatnom brzinom mjerljivom stotinkama, dok virus ne pokvari sve. Tad dolazim ja. Uništavač uništenih podataka. Čistač pregrijanih ćelija. Ispitivač vremena i besmislenih podataka. Naravno sve je to san i ništa od toga nije stvarnost.

Razumiješ li o čemu pričam ili je to samo još jedna neuspjela refleksija misli upućenih tebi. Pogledaj kroz prozor. Vidjet ćeš užurbanu gomilu namrštenih kreatura, koji ni sami ne znaju kuda idu. Vidjet ćeš maglu iznad rijeke, kako se preljeva, kako gmiže gradskim ulicama, jer prije samo nekoliko trenutaka padala je kiša i sad se nakupljena voda isparava. Čar prirode u ovom neprirodnom okružju, prepunom betona, asfalta, metala i plastike. Staklene pregrade zbunjuju ptice i radoznalo dosadne insekte. Zbunjuju i mene, jer… ne želim da me drugi vide. Ne želim čuti njihov glas. Iritantni glas koji sve teže i teže podnosim.

Što mi je?! Ne znam! U zadnje vrijeme sve nekako pored mene klizi nezamjetno. Opet me zovu stari prijatelji. Opet zovu samo kada nešto trebaju. Možda su zaboravili? Možda im nikad nisam rekao? Meni, obzirom imam sve te silne naslove, trebaš samo ti i baš volim kad kažeš da su ti zbunjujući i da odvraćaju od čitanja, jer… jedino mi ti možeš reći sve.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Tvoja šićušna šarena školjka

Jednom
Ne sjećam se više kad
Puno je vremena prošlo
Od tad’
Izvukao si me iz plićaka
Uzavrelog mora
Svojom malešnom
Debelom ručicom.
Divio si se
Meni, sićušnoj šarenoj školjki
Od radosti si vikao:
‘Gle’, mama, što sam našao!’
Nosio si me u kantici
Zalijevao me morem
Kruhom si me hranio
Sjenu si mi pravio.
Navečer sam spavala
Ispod tvog prugastog jastuka
Bila sam samo tvoja
A ti si bio samo moj
Sve do jednog dana
Kada si me uplašen
Od velikog morskog vala
Nehotice ispustio
Iz te svoje mekane
Malene, nježne
Dječje ručice.
I dok sam tonula u dubinu
Čula sam tvoje plakanje…
Kroz neko vrijeme
More me konačno
Izbacilo na žal.
Nadala sam ti se
Dječače
Ali tebe više nije bilo.
Sada sam sama
Na žalu
Među kamenčićima
I sitnim pijeskom
Poput broda usidrena
Miluje me sunce
Miluje me povjetarac
Miluje me more
Svojim nježnim valovima.
Ali ni jedno od njih troje
Nema ruku poput tvoje
U koju bi stala
Sićušna školjka poput mene
Malešnu, toplu,
Nježnu, punu
Nevine dječje ljubavi
I topline
Kao ti.
Sada plačem ja
Tvoja sićušna
Šarena školjkica.
Nedostaješ mi
Sve do bola
Dječače moj maleni…

fotografija: pixabay.com

Predrag Kisa Kisić: Zidovi

“Grandeur, savoir, renomée,
Amitiè, plaisir et bien,
Tous n’est, que vent, que fumée:
Pour miru dire, tout n’est rien. ”

Zidovi nastaju unutar uma,
Kad misli ne mogu da se spoje u razumu
Već sluđene tumaraju u svome bezumlju.
Zidovi počinju tamo gdje se pamet zaustavlja.
Zidovi rastu na poljima zabluda i grade
Hodnike iluzija za ljude praznog koraka.
Zidovi nastaju u očima kad se pamet pomjeri,
I takvima zid je krajnja linija umjesto horizonta,
I takvima zidovi su granice njihovih prostora.
Za mene, moja soba ima parče neba umjesto plafona
I ima četiri strane svijeta umjesto četiri zida.
Zidovi rastu između juče i danas,
Između danas i sutra.
Zidovi niču između predaka i potomaka.
Na zidovima vise slike i satovi.
Na zidovima vise ikone i kalendari.
Na zidovima vise kandila i ogledala.
Kad Čovjek broji sate i dane,
Kad računa vrijeme on stoji ispred zida čak i ako je na ulici.
Kad se čovjek moli bogu on stoji ispred zida i gleda u vijekove,
Gleda u nekog davnog ili budućeg sebe,
Tamo ga svete oči opominju i sveti sjaj
U polumraku obasjava njegovu dušu.
Na zidovima trunu stari oglasi i blijede smrtovnice.
Na zidovima su tuđa imena ili obrastao bršljan.
Na zidovima su naše sjene i sjene naših sjena,
Na zidovima krvare rupe od metaka.
Pred zidovima život protiče brže od svjetlosti
I izmiče prije novog svitanja.
Pred zidovima čuče starci i golubovi.
Pred zidovima stoje razni znakovi.
Iza zidova se kriju mnoge istine i tajne.
Iza zidova život je robija, a zid je s obe strane isti.
Zidovi su postali putokazi.
Od zida do zida prolazi svijet.
Između zidova stalo je ćutanje.
Između zidova je glas koji se napolju ne smije čuti.
Zidovi nastaju u strahovima.
Zidovi se rađaju iz otuđenosti ili radi nje.
Čovjek je prvo sagradio zid a onda sve ostalo.
Čovjek gradi zidove u sebi i oko sebe.
Danas prvo naiđeš na zid pa tek onda na čovjeka,
Ako ga tamo uopšte i ima.
Mentalni zidovi stoje kao barikade ispred slobode,
A sloboda nije spas već samovolja.
Samovolja i slobodna volja nisu isto.
Čovjek je rob jer gradi zidove umjesto mostova i ljestvica.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Castello di Moniga del Garda

U mirisu lipinoga cvata
Moniga del Garde
Tuče ura u ulici Don Nalini
Via Don Carlo Nalini
Comune di Moniga del Garda
Jezerom odzvanja
Jezerom Lago di Garda
Odzvanja:
Tordele
Tempesta,
Limone,
Malcesine,
Gargnone,
Brenzone,
Maderno,
Torri del Benaco,
Gardone,
Salo,
Garda,
S. Vigllio,
Bardolino,
Lazise,
Manerba,
Lazise,
Manerba,
Desenzano,
Sirmione,
Pesciera…
Castello di Moniga del Garde
Zauzeli cvrčci

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Neutješno smirenje

Hodao je čovjek cestom
kraj terase gdje sam pio
kavu,
možda sam probao čak i ledenu
meni misteriju pravu,
na toj cesti čovjeka
pregazi automobil,
i samo produži dok su se svjedoci derali kako
je vozač debil,
zove se policija
zove se hitna,
pokušavaju ozlijeđenom pomoći
no izostaje jedna stavka bitna,
ljudi se brinu oko smrskanih
kostiju,
brinu se za gnjecave mišiće
u lokvi krvi
da ozljede malo njege dobiju,
no tog čovjeka nitko
ne gleda u oči,
već ga gledam samo ja
iz daljine jer ne znam medicinski
pomoći,
mislim si da mu kažem
da će sve biti u redu
u ovakvim je slučajevima
dobro lagati,
pogotovo jer mu u krvavim očima
vidim kako bi za utjehu
htio zapomagati,
no već je umro
a ja sam bio zadnji kojega je
vidio,
i nisam uspio utješiti ga
prije nego se zauvijek smirio.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Delegirani, umišljeni, sami

Odakle vam pravo gledati bez veze,
govoriti o drugima izmišljene projekcije.
Odakle vam pravo
prigovarati dok dišete u sobi za pušenje
Iznad vode svjetlo je jasnije
i vjetar neometano zaobilazi prepreke.
Što vam je? Što skrivate u rukama?
Ako vam bilo što smeta, izađite na površinu
i maknite svoje prepotentno nabrekle stanice.
Prepustite se vjetru i živite.
Što vam je?
Pitam iz znatiželje. Nemam ništa protiv vas,
nemam skrivene namjere kad kažem: dobro jutro,
dobar dan.
Sasvim slučajno ili namjerno,
primjećujem da više ne vidite dalje od sebe,
nitko vam ne treba i u zadnje vrijeme
mislite o sebi samo najbolje.
To je u redu, ali i drugi postoje.
Svi oni koji su za vas samo sjene.
Sjene u koje upirete prstom iako svjesni da razlike su male
skoro nevidljive, vi ih i dalje uporno pravite,
bez obzira na posljedice,
prizivate prošlost iako u sadašnjosti živite.
Mogli bi ponekad zatvoriti prozore.
Buka koju proizvode vaši zvučnici
previše je stvarna i zagušljivo uništava
sve smislene odgovore.
Kako vrijeme prolazi, ta vaša prepotentnost,
sve više i više izluđuje.
Pritisak raste i to ne sluti na dobro …
Želim da nestane!
zato vas još jednom pitam: Što vam je?

Foto: www.pexels.com