Dijana Pekić: Moćnici

Mirno dišimo; tiše i tiše.
Dahove svoje osjećamo.
U srcima našim su kataklizme
kojima pobrisasmo nadanja i snove,
sve svoje patnje i boli.
Krist za nas krunicu moli
jer sagriješismo o ljudskost.
Pored nas žrtve zlobe plove
dok kujemo ratove.
Duše naše pokušavaju ne plakati
za nedaće i požare duša.
Koji li će nam sudovi suditi
i gdje naš smiraj počiva?
Za duše uništene spasa nema,
kao ni beskrupula suosjećanja.
Blagoslova nema kajanje lažno.
Pogledajmo svoje dijete:
krakovi mu imaju dugove.

Foto: www.pexels.com

Daniel Banko: Sjene dinosaura

Iako smo usred ljeta, a škola je davno završila, a još dalje počinje, mi nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana. Mala impresija nakon posjete dinosaurima na Delti

Jednog dana kad sam sa svojim prijateljima krenuo na put u Rijeku dogodilo se nešto jako čudno.
Sjeli smo u autobus i udobno se smjestili. Krenuli smo za Rijeku. Nakon duge vožnje, napokon smo stigli. Na Delti, dok smo se igrali lovice i nešto si dovikivali, vidjeli smo velike sjene. To su bile sjene dinosaura o kojima smo ranije čitali. Jedan od njih mi je zamalo zgazio prijatelja. Jedva smo im pobjegli u zvjezdarnicu. Kad ih više nije bilo, krenuli smo u Pulu.
Na radiju smo čuli da velike ptice lete nad gradom. Svi smo bili uplašeni, a šofer nam je rekao da to nije istina. Prošli smo kroz tunel kroz Učku. Onda se dogodilo nešto neočekivano. One velike ptice su uhvatile autobus i nosile ga svugdje po zraku. Čudno da su nas nosile iznad ceste koja vodi za Pulu. Još čudnije je što smo s ludim pticama stigli u Pulu. Spustile su nas kod Konzuma, tamo otkud smo i krenuli. Dok su nas nosile, kroz prozor se moglo vidjeti mnoštvo bića koja su odavno izumrla. Pošto smo svi bili uplašeni i tihi, nosile su nas mirno, ali čim bi netko povisio ton ili se izderao, počele bi nas tresti dok se ne smirimo. Njima je nešto smetalo.
Na vijestima, radiju i internetu svi su pisali o tim ludim pticama. Na kraju su shvatili da su to oživjeli dinosauri iz Delte gdje smo bili. Uzrok tome je bio što smo svi jako vikali i te ptice su onda oživjele. Buka i vika koju smo proizveli jako im je smetala.
Bile su u stanju napraviti sve pa čak i da nas same odnesu u Pulu, samo kako nas više ne bi morale slušati.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Što je meni ovo trebalo?

– Molim te, prestani već jednom. Ovo stvarno nema smisla. – tješio je Albert svog učenika.
– Zašto se toliko dereš, zašto urličeš i praviš grimase? Praviš scene! – ništa nije pomoglo. Učenik prvi, ni disati nije mogao kako treba. Jedva je hvatao zrak između dva jecaja. Tijelo mu se nepotrebno grčilo. Stezalo i sažimalo. Treslo i nekontrolirano poskakivao na mjestu.
– Što ti je? Danas nema ocjena. Samo test, bez pitanja na koja nema netočnih odgovora – uzalud je Albert pokušavao doprijeti do učenika, ali sve je bilo uzalud. Čak mu ni ime nije zapamtio. Već je navikao sve učenik zvati učenik prvi. Tečaj za ekstremnoga lovca traje kratko i čovjek se jednostavno ne navikne na sva ta imena. Plaća je dobra, na kraju mjeseca i baš zbog toga svježeg mesa uvijek ima. Kandidati i sad čekaju ispred učionice. Prava je šteta što većina odustane kad shvate bit posla koji ih čeka. Možda nije riječ o samom poslu, koliko o Albertovoj vještini uvjeravanja u svrhovitost same biti posla, prezentaciji njegove dobrobiti za širu društvenu zajednicu i načinu dijeljenja informacija. Naravno, korist nije isključena, ali o njoj nitko ne mora znati, barem ne na početku. Upravo to je kamen spoticanja. Albert kao Albert, samo je čovjek željan pažnje i pozitivne kritike. Sve što radi, radi sa srcem nastojeći upoznati potencijalne kandidate sa svime što ih čeka.
– Nema veze što je dolje hladno i pomalo smrdi. Samo se ti meni opusti. Misli na nešto lijepo – rekao je Albert smirenim glasom.
– Ali kad me strah i ni sam, ni sam ne znam što je to dolje i što me čeka – ne vjerujući sam sebi u što se uvalio, drhtavim glasom progovorio je učenik prvi.
– Ništa ti ne brini. Navuci radno odijelo i rukavice. Dobro zaveži čizme. Evo ti i karabin, ljepljiva traka i svjetiljka, sajla za izvlačenje i fućkaljka – dodao je Albert.
– Molim? – pitao je učenik prvi. –Fućka-a… Što?
– Znaš ono u što pušeš i proizvodiš fićuk, jaki zvuk. Zviždaljka ili kako se već zove. Što se praviš blesav?! – nervozno će Albert. – Ajde silazi već jednom.
– Oprostite, nisam mislio ništa loše pod tim. Ne moraju svi znati te stare izraze. Nije da ste vi toliko stari, ali niste baš ni u cvijetu mladosti. To što znate, je ne znam, niti moram znati. Polako … Ne gurajte me. Silazim! Silazim!
Silazeći, hrđavim ljestvama na trenutak je zastao, tužno pogledao prema Albertu i pomislio: – Što je meni ovo trebalo?! – pitao se možda i posljednji put učenik prvi, jer stvarno nije znao što ga dolje čeka.
– Cijevi su poprilično široke i neće ti biti problem čak i uspravno hodati – vikao je Albert za učenikom prvim – i … još nešto, kreći se normalno, kao da si vani.
– Nevjerojatno – pomisli je učenik prvi. – Mogu se kretati gradskom kanalizacijom. Stvarno ekstremizam i pol. Mislio sam: dobit ću pušku i bam-bam po kakvoj živini u nekom šumarku, na livadi ili u zraku, a kad ono, prvo uđi u smrdljivu kanalizaciju, pa traži ni sam ne znam što? Koja sam ja budala? – mislio je, onako već sam za sebe jer Albert je ostao gore i nije ga baš najbolje čuo niti razumio.
Upravo zato, sam za sebe Albert je promrmljao – pitanje je samo tko se cijevima, osim štakora, još kreće. Možda oni moji aligatori. – Da, dobro ste čuli – aligatori. Nekad ih je Albert kupovao jeftino i držao kao ukras u terarijima. Barem toliko, dok nisu prerasli veličinu običnog kanalizacijskog štakora. Kad su narasli i postali prilično agresivni, jednostavno ih je pustio u kanalizaciju. Netko je nekad provalio da to radi iz čiste znatiželje, ludog eksperimenta ili performansa. Naime, još 80ih je čitao u nekom američkom časopisu o kanalizacijskim aligatorima na istočnoj obali.

PLAN: uzgojit će ih, onako ilegalno, bez posebnih dozvola, uloviti, ubiti, oguliti i na kraju meso prodavati ekskluzivnim restoranima na obali. Ipak smo mi turistička zemlja!

Godine su prošle. Albert je zaboravio što je sve tih godina planirao i napravio, ali sad se napokon sjetio. Do sada niti jednog aligatora nije vidio niti ulovio. Nitko ih drugi nije vidio niti ulovio, pa se gamad vjerojatno namnožila. Udvostručila! Utrostručila, učetverostručila, u p.m. … Mrzio je kanalizaciju, kanalizacijske cijevi, otvore i one male šarene vrtne patuljke iz francuske (smrdi, smrdi, užasno smrdi…).
-Koja glupa reklama, pomislio je i pogledao prema otvoru. Učenik se vjerojatno pomaknuo i nije ga više vidio.

POUČAK PRVI (u biti jedini) – Ljudi koji imaju love na bacanje, istu će bacati (trošiti) na svakojake gluposti. Bitno je glupost (odnosno proizvod) dobro upakirati, marketinški obraditi i uspjeh je zagarantira, bez obzira na sve. Ako nemaš… recimo aligatore, imaš piletinu. Nabavi malo i ribe, plave naravno, te napravi burgere. Znaš ono, nalijepiš sličicu nasmiješenog aligatora, nazoveš ih aligatorburgeri i stvar će se prodavati sami od sebe. Kokoš nese jaja kao i aligator, riba smrdi i živi u vodi kao i aligator. Dakle! To je to. Ne možeš pogriješiti. Cijena, nikako ne smije biti manja od najskupljeg, običnog burgera, u krugu od 500 kilometara ili 310 milja (za sve one koji ne računaju u kilometrima), jer će inače cijela stvar biti sumnjiva. Ako pak ne možeš odrediti koji je najskuplji, prodaj jednog po cijeni četiri obična burgera i zarada je zagarantirana.

– Ljudi k’o ljudi, platit će za svakojaka govna – mrmljao je Albert sebi u bradu, jer nitko ga, mislio je, ne može čuti.
– Aligatori iz kanalizacije? Super! Treba ih pretvoriti u govna, jer kao što sam već rekao ljudi će platiti za svakojaka govna. Zato sam ih i puštao u kanalizaciju i sad vjerojatno smrde na gradske fekalije, govna istih onih ljudi koji će ih, ako bog da, skupocjeno plaćati i žderati u finim ekskluzivnim restoranima. Sirotinjske četvrti nemaju kanalizaciju. Žalosno, ali i dobro. Zamisli koliko bi tek tada smrdjeli kanalizacijski aligatori. Sirotinja k’o sirotinja, ždere samo otpatke, smrdljive slame i proizvode s kraja roka trajanja. Da, da nemaju svi iste uvjete. Svi ljudi su jednaki i bla, bla, bla… Nisu svi i ne mogu biti zadovoljni konzumenti, avanturisti i ljudi bez zadrške, koji će u svakom trenutku, svakoga časa moći napraviti sve i svašta, jer lova nije, niti će ikad biti u pitanju. Jednostavno ima ljudi koji mogu reći – ima se. Čak su u stanju napraviti i budalu od sebe, jer mogu reći – ima se. Platit će i dvostruko, ma četverostruko više od tržišne cijene kako bi zadovoljili svoj ego, jer mogu reći – ima se. Kako bi zadivili ljude što ih okružuju, sve će napraviti, poduzeti, a ti ljudi koji ih okružuju i koji sline za njima, ljudi nisu, nego psi iz predgrađa, koji samo sline za njima i ližu si međusobno intimne dijelove. Stenju i zavijaju od sreće kad im gazde bace koju šnitu smrdljive salame, komadić mesa i oglodane kosti, jer ono najbolje požderu sami. Elita koja baca i kruh i kolače! prokleta elita – očajno je mrmljao Albert, misleći da ga nitko ne sluša, jer tamo dolje ništa se ne vidi. Sjena skriva oblike. Učenik prvi nije se pomakao ni milimetra. Stoji i gleda u prazno, gleda u Alberta, gleda u mrak kanalizacijskog otvora, u Alberta i u čudu sluša što on to govori.
– Niste mi rekli za aligatore. Mislio sam da lovimo talijanske jarebičaste kokoši tamo dolje, a ne aligatore. Barem ste tako napisali u oglasniku. –Sve za slavu starog Rima. Što su vam uostalom ti aligatori –pitao je Alberta.
– Samo se smiri. Pripremi karabin i sajlu za izvlačenje. Upali bateriju i stavi zaštitne naočale. Kad ih vidiš, znati ćeš. Pomoli se nekom od bogova i kreni prema južnom izlazu. Tamo je toplije i možda naletiš na kojeg. Aligatori su ti kao kokoši samo što nemaju perje i ne lete. – posprdno će Albert. Znao je da učenik ni o kokošima ništa ne zna.
– Kreni već jednom. Čekam te kod izlaza.
Sekunde k’o minute. Minute k’o sati, a sati u dan se pretvaraju.
– Ne mogu više izdržati. Gdje je dovraga i što radi tamo dolje. – pitao se Albert.
– Možda se izgubio? Možda mu je baterija iscurila ili ga je zvijer napala. Rastrgala tijelo tamo dolje u kanalizaciji i sad postoji opasnost od infekcije. Bem ti! -Tko će platiti trošak liječenja. pomislio je Albert, sav unezvjeren.
– Najbolje da odem, sakrijem se u neku rupu ili još malo pričekam. Nadam se da o poslu nije pričao drugima. Već godinama nisam ništa ulovio. Ma, nikad nisam ništa ni lovio. Možda aligatore nikad nisam ni kupio i oni jednostavno ne postoje. Nisam ih uzgajao ni radostan puštao u kanalizaciju. Ako sam ih kojim slučajem i kupio, uzgajao do preporučene veličine i radostan puštao u kanalizaciju, pitam se što je sada s njima. Mogu li uopće preživjeti toliko dugo tamo dolje? One prve koje sam bacio, ako sam ih uopće i bacio, imali su savršene uvjete. Bilo je toplo tijekom cijele godine. Bilo je hrane u izobilju i nije ih bilo problem uloviti. E to je pak bio problem, jer nitko ih nije lovio. Ljudi jednostavno nisu znali, a ja nisam ništa poduzimao. Možda sam zaboravio. Možda…? Uvijek neka pitanja. Uvijek to nabrajanje i začuđeni pogledi. Uvijek me mučilo što će aligatori jesti kad izlove sve štakore. Možda će proždirati jedni druge ili će napadati beskućnike u mračnim ulicama, jer učenika nema dovoljno i nisu baš nešto uhranjeni. U zadnje vrijeme, nema ni štakora ni beskućnika, a učenici se ne usuđuju otići dolje. Čudno! U zadnje vrijeme svinjetina je poskupjela od kad je ne uvozimo iz Brazila. Bitno je da su pilići i dalje jeftini, a plići k’o plići sve mogu zamijeniti. Pilići plus riba jednako aligatorburger. Savršeno! Jednostavno. Začuđujuće i sve što sam ikad trebao. Plići, jeftina riba i to je to… – zadovoljno će promrmljati Albert sebi u bradu.
-Nema nikoga. Ni aligatora, ni kokoši, ni štakora, ni beskućnika. Nema ni Alberta? Nikoga nema i što sad? – promrmljao je učenik nakon što se popeo hrđavim ljestvama na površinu. –Čini mi se da od ovoga nema koristi. Pokušao sam ispucati nekoliko metaka, ali karabin je zaglavljen, ne radi. Baterija je slaba i stalno prekida, a sajla se odmotala još na početku, zapela za nešto i ostala je dolje. Odustajem od svega! Briga me za vas i vaše aligatore. Briga me za sve – ogorčen, ali nekako zadovoljan, mrmljao je učenik prvi ni ne sluteći da Albert stoji iza njega.
– Pa hvala ti na obavijesti. Hvala na iskrenosti. Znaj da si prvi kojem ću ovo reći. Opet se treseš. Nemoj! Nema potrebe! Oprosti ako sam te prestrašio.
– Znaš, počet ću uzgajati piliće. Ni aligatore, ni kokoši, već piliće! Meso je meso. Kad izvadiš sve kosti i skineš kožu, pustiš da malo odstoje u slankastoj vodi, samelješ i pomiješaš s plavom ribom, dobiješ meso okusa paštete, pardon mislio sam reći aligatora. Valjda? Tako sam barem pročitao negdje. Od smjese, uz malo egzotičnih začina, proizvodit ću aligatorburgere za debele guzice, lovatore, umišljene političare i državne službenike. Razmislit ću još i o crvenom umaku. Što sad misliš moj učeniče?
– Ako želiš! Ako stvarno želiš, možeš mi se pridružiti. Uvijek trebam pouzdane radnike koji će obavljati odgovorne, kažem odgovorne, ali teške i pomalo prljave poslove. Plaćam kako smo se i prvi put dogovorili, na kraju mjeseca, možda i prije, čim nešto zaradim. Prodat ću i bubreg ako treba. Stvarno… kad ti kažem…
– Hvala! – elegantno zatvarajući vrata za sobom promrmljao je učenik prvi, onako tužno i ljutito istovremeno, kroz stisnute zube s okusom gorkog pelina u ustima.

Foto: www.pexels.com

Danijela Milosavljević: Dreaming (ulomak)

Akt (ulomak)

Dok je analizirala sliku, broj otkucaja srca joj se povećao a disanje ubrzalo. Uskoro, nije više mogla mirno da sedi na stolici. Odložila je crvenu šolju na sto i krenula ka štafelaju. Nehajno je pokupila kosu, formirajući na vrhu glave punđu, iz koje su iskakali pramenovi neukrotive talasaste kose, i sela na visoki tronožac. Uzela je u ruku buket četkica, izbrisala ih i poređala, kao hirurg instrumente pred operaciju. Gledala je u platno zarivajući pogled u svaku moguću nesavršenost, i s vremena na vreme skrećući pogled ka pigmentima, odvajajući one koje će koristiti. Na paleti su se uskoro našle odabrane boje i prvi potezi su lagano pronalazili svoje mesto u prostoru. Mešala je boje, dodirivala i milovala sliku četkicama, nesvesna vremena koje je klizilo oko nje. Sunce se pelo ka zenitu podižući temperaturu. Soba se punila gustim i lepljivim mirisom smole, biljnih ulja i terpentina, i da je neko mogao da lizne vazduh u tom trenutku, on bio bi verovatno lepljiv i slatkast.

– Ovde, iznad usnica malo pečene sijene… ovde istaći ovu liniju… izvući dubinu – oblizivala je usne i vodila monolog u svojoj glavi.

– Sad malo gustih i snažnih tonova, i dodir umbre – kružila je lagano četkicom duž areole.

Disanje joj se ubrzavalo, a čelo rosilo. Lagano zatezanje mišića na telu bilo je usklađeno sa oštrim i jačim potezima koji su rezultirali brazdama na platnu. Prelazila je četkicom međugrudni prostor, liniju stomaka i pubisa. Majica joj se lepila za telo, napetost pojačavala, a potezi postajali širi…

Ilustracija: Gabrijela Parigros

Florian Hajdu: Grgulja

Tamo odmoguće odočito daleko u Lakiju, sunce rađa odrađa, dan, ljudima priča, čukce, mukće, grulja, ciči, piči, jauče, šapče, dahće, urliče, čeće, hekće, mrmolja, hokće, kokće, drombulja, šišti, hušti, gramoće, krekće, brekće, šašolji, tiši, puše, hujuče, zumči, šušolji, sivu moždanu koru rađa hrani u pepeo pretvara… 

Ilustracija: Florian Hajdu

Igor Petrić: alcohol – vulgaris

I pingvini su ljudi
samo to još ne znaju
Nisam siguran da i ljudi to znaju
Znaš ono, netko te pita:
Imaš brata?
Kažeš: Imam!
Malo zastaneš i sav pametan ponoviš:
Imam, imam
dva pingvina i to kraljevska.
He he he!
Grohotom se nasmijaše
pijane budale i ti s njima
dok sjediš na vrućem asfaltu
ispred lokalne trgovine na kojoj piše:
NON-STOP iako radi od 08:00 do 22:00,
svaki dan osim nedjeljom.
Nedjeljom blagajnice idu na misu.
Nedjeljom blagajnice idu u p…. materinu
i ti skupa s njima.

Foto: www.pexels.com

Noel Perković: Ples sa smrću

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

Ušli smo u područje pod upravom Gastowna, bezvezna pustopoljina puna dina od smeća, jezera nafte i smoga. Nepogodna za život gdje je je opasnost bila na svakom uglu, uglavnom od snajpera i gdje smo često nailazili na Stank Gumove razbojnike u svojim razno obojanim vozilima. Na ovom gadnom području tražili smo ulaz u Gastown i čovjeka pod imenom Outcrier koji organizira utrke u Gastownu. Morao sam upasti u utrke. Ušli smo u Gastown bez problema, rekavši stražarima da smo zainteresirani za utrke. Pustili su nas jer puštaju svakoga tko je spreman umrijeti za njihovu zabavu. Parkirao sam i otišao potražiti Outcriera dok je Chum ostao raditi na autu. Našao sam ga kako spava u svom ,,uredu“ . Upitao sam ga za utrke, a on mi odbrusi:
– Nema mjesta za svakog pustinjaka sa vozilom.
Pribio sam ga uza zid i rekao: – A ja nemam vremena za tvoje gluposti. Nađi mi mjesto na utrkama.
– Dobro, možda možemo naći mjesto za tebe, ali u zamjenu za uslugu, vrlo opasnu, moguće samoubilačku uslugu. Outcrier je na svome prsluku nosio lampice od kojih su samo par njih svijetlilo. Rekao je da želi nove jer ako se one ugase i on će sa njima.
– Pitao sam ih sve, ali nitko od njih nema hrabrosti otići u domovinu Buzzarda. Tamo se nalaze svjetiljke koje mi život znače – rekao je.
– U redu, donijet ću ti ih.
– Bon Voyage! – viknuo je dok sam odlazio.
Izašao sam iz Gastowna i krenuo prema Dinama, mjestu u kojem žive Buzzardi, velika skupina misterioznih ubojica. Dine su mjesto velikih bogatstava, ali se nitko ne usudi tamo ići. Kada sam rekao Chumu o misiji osjetio sam strah u njegovom glasu kad mi je odgovorio: Molim? Ne Sveče, nemoj. Svi koji su otišli tamo nisu se vratili. Svjetiljke su se nalazile u mjestu koje se zove Underdune. Ušli smo u Dine i krenuli po napola uništenoj i pijeskom pokrivenoj autocesti. Stigli smo do Underduna, koji je zapravo jedan stari, razrušeni aerodrom, dijelom prekriven pijeskom. Buzzardi su na ulaz stavili metalne, hrđave bodlje i slaba utvrđena vrata koja smo lako srušili sa harpunom. Unutrašnjost je bila golema. Stakleni strop je bio uništen, a pod je bio prekriven pijeskom. Prostoriju su ukrašavale bodljikave žice na koje su bili nabodeni kosturi. Na zidovima su bili jezivi grafiti i crteži. Pod u hodniku bio je propao i vodio je na nižu razinu. To je bio skup hodnika koji su prije valjda služili kao trgovine, suvenirnice i čekaonice. Jedva sam uspio progurati auto kroz uske hodnike pune blokada i zamki.
– Ne, Sveče, vratimo se, molim te! – rekao je Chum.
Rekao sam mu da se stiša i smiri.
– Osjećam njihove crvene oči kako nas gledaju – rekao je.
Znao sam da znaju da smo tu, ali mi nije bilo jasno zašto ne napadaju. Proučavali su me. Kada smo napokon izašli u glavni hodnik, koji je bio pun opljačkanih trgovina i prekriven pijeskom. Na kraju toga velikoga hodnika bila je je trgovina sa božićnim ukrasima koja je bila netaknuta. Znao sam da je to zamka, ali sam to morao obaviti. Trgovina se nalazila na drugom katu a nisam je mogao dostići autom. Uzeo sam sačmaricu i izašao iz auta. Krenuo sam hodnikom za koji sam mislio da vodi do trgovine. Na putu sam naišao na izmasakrirana tijela Outcrierovih plaćenika, a Buzzardi su me gledali iz daljine. Došao sam do trgovine i uzeo svijetla. U tom trenutku vrata i prozori su se zatvorili i mogao sam čuti Buzzarde kako se gomilaju ispred njih. Ušli su sa stropa i navalili na mene kao divlje životinje. Mlatio sam ih i blokirao njihove nespretne udarce. Ubadao sam ih noževima i ubrzo ih nadvladao, ali jedva. Kada su sljedeći ušli zapucao sam na njih. Nisam vidio da mi se straga približava silueta sa palicom. Brzo sam spremio sačmaricu i razoružao ga i pritom mu slomio ruku. Jedan udarac po glavi je bio dovoljan da prekinem njegovu agoniju. Razbio sam vrata i spustio se s užetom do auta dok me Chum pokrivao. Dok smo jurili kroz hodnike, naganjala su nas njihova bodljikava vozila koja su bacala mine. Brzo sam ih se riješio i izletio iz aerodroma krenuvši prema Gastownu. Za Outcriera je bolje da je spreman sa mojom nagradom.

Foto: www.pexels.com