Maksim Popov: Priča koja se ne priča ili Priča o trpljenju i sramoti

Pred početak rata moj stari je uvezao jedan auto iz Italije. Bila je neka fora da ne možeš uvesti cijeli auto ali ga možeš uvesti u dijelovima, pa je moj stari (pošto je mehaničar) otišao u Italiju, rastavio auto na dijelove, uvezao dijelove u Yugu i ponovo ga sastavio da bi ga mogao prodati. Bio je to krvav posao i kad sve zbrojiš i oduzmeš jako mala zarada. Ja sam tada bio mali klinac.
Ćaća je nešto radio u podrumu kada je začuo nekakve udarce i lom stakla. Odmah je istrčao iz podruma da vidi o čemu se radi i imao je što i vidjeti. Na haubi njegovog zelenog auta je stajao komšija Ranko koji je držao sjekiru u ruci i lupao po autu. Prvo je izlupao haubu da je malko „izravna“, a onda se na nju popeo i mlatio po šofer-šajbi. Moj otac mu se polako približio i sagledao situaciju u kojoj se nalazi. Vidio je da je Ranka uhvatila „žuta minuta“ i da je ponovo neuračunljiv, a u takvim situacijama treba biti vrlo oprezan, a krivo pitanje ili riječ te mogu koštati glave.
– Zdravo Ranko… Što se radi?
Ranko polako spusti sjekiru, pogleda u mog starog, osmjehnu se i kaže.
– O zdravo kumane. Evo uzeo sam malo sikiricu da ti poravnam ovaj auto.
– Joj Rankane moj, mene pamćenje nešto ne služi u zadnje vrijeme, al ja se nešto ne sjećam da sam te zvao da mi pomogneš u ravnanju auta.
– Ma nisi me kumane zvao, sam sam se ja pozvao, pa uzme opet onu sikiru, zamane i lupi po krovu. – Kud si baš kupio (tras, bum po krovu) zeleni auto, što nije bilo neke druge boje.
Moj stari gleda kako mu Ranko uništava auto i vidi da mu nema pomoći.
– Jebiga Rankane, izgleda da im je samo ta ostala.
– E meni se baš ne sviđa zeleni, al svejedno ti ga ravnam besplatno, pa kad završim idem ti izravnat i onaj kombi parkiran u brdu.
– Neka, neka Ranko, nemoj se mučiti, pusti meni, izravnaću ga ja. Ti kad ravnaš onda popucaju stakla, a ne valja se voziti bez stakala jer bude promaja, pa ću da nazebem ako budem vozio bez stakala.
Ranko stane, malo razmisli, ostavi sjekiru, pa se uputi svojoj kući preko puta naše.
– Imaš ti pravo kumane, idem ja malo da odmorim, a ti izravnaj kombi.
Kasnije taj dan su došli po Ranka i odvezli ga u Popovaču na terapiju. Nije moj ćaća o tome pričao po selu, niti dizao nekakvu graju oko tog događaja. To je bilo nešto o čemu se ne priča.
Kada se Ranko oženio već nakon nekog vremena su njegovoj ženi svi govorili da ga ostavi, da se razvede, a pogotovo kada su dobili dijete, ali Lela je bila odlučna u trpljenju i nije htjela nanositi sramotu sebi, djetetu, rodbini ili bilo kome drugome time što bi se rastala. Ranko je i dalje radio pizdarije, često bi završavao u Popovači na liječenju, pa bi se nakon kraćeg vremena vraćao kući, neko vrijeme bi bio normalan pa bi počeo po starom. Moj stari je znao reći da toj ženi Leli treba podići spomenik što sve prolazi i što sve trpi.
Kada sam bio drugi – treći razred osnovne, na raspustu bismo išli na kupanje na rječicu Sloboštinu koja je dijelila moje selo Bodegraj i Okučane i koja je imala predivne bazene s vodopadima. Moj brat i drugari iz sela su već znali plivati, a ja sam jedini bio ne plivač i nosio sam sa sobom nutarnju gumu od auta pomoću koje sam se održavao na vodi. U jednom trenutku dok sam bio u vodi, primijetio sam Ranka kako stoji na vrhu vodopada. Vidio sam na njemu nekakav čudan smiješak. Skočio je u vodu i doplivao do mene.
– Dule, sad ćemo se malo gnjurati…
U meni se govno smrzlo. Odjednom je okrenuo mene i šlauf naglavačke, a ja sam se odmah nagutao vode i počeo gušiti. Držao me 10-ak sekundi pod vodom da bi me potom opet okrenuo. Samo što sam ispljunuo vodu iz usta i nekako došao do zraka Ranko me pogledao svojim nasmiješenim očima i tiho rekao
– Idemo ponovo…
Nisam ni stigao reći „nemoj“ a on me već okrenuo i ponovo davio. Ovaj put me držao još duže, dok sam bio potopljen čuo sam kako druga djeca vrište i viču „Pusti ga, pusta ga!!!“, polako sam počeo gubiti svijest, a Ranko me opet okrenuo, pogledao me u oči i rekao – Dule, nećeš ti ovako nikad naučiti da plivaš. Potom me pustio i otplivao nizvodno. Ja sam jedva nekako došao sebi, a kada sam se domogao obale trčao sam kući koliko su me noge nosile. Nikom ništa nismo rekli, jer o tome se nije pričalo, u meni se još povećao strah od dubine, a svaki idući put kada bih dolazio na rijeku samo bih gledao hoće li se od nekuda pojaviti Ranko.
Godine su prolazile pa je tako došla i 1995 godina kada smo svi u Bljesku zauvijek napustili naše kuće. Rasturili smo se na bezbroj strana i dosta društva iz moje škole i komšiluka više nikad nisam ni vidio. Igrom slučaja su Ranko i Lela završili u Dalju gdje smo i mi živjeli 3-4 godine. Lela je i dalje trpjela Rankove pizdarije, sve kako bi sačuvala brak i „normalan“ život. Moj stari je znao reći da toj ženi Leli treba podići spomenik što sve prolazi i što sve trpi. Ja sam u međuvremenu pobijedio strah i na Dunavu naučio da plivam.
Citat iz novina 14. 07. 2016. „U sobi malene kuće u Ulici Josipa Astaloša u Dalju policiju je u četvrtak ujutro dočekao stravičan prizor. Milomirka Lalić (46) ležala je na podu, sva u krvi, s ubodima po tijelu. Nikoga drugog nije bilo u kući. Kuća je bila uredno zaključana, ključa nije bilo nigdje, a vanjska vrata bila su zaglavljena ciglom. Upravo je to privuklo pozornost nekoliko susjeda, koji su vrlo dobro znali da je Milomirka sigurno kod kuće budući da nema kamo otići. Bilo je dovoljno da policija samo proviri u unutrašnjost kuće i da se slutnje zabrinutih susjeda pokažu točnima. U srednjoj sobi na podu je ležala mrtva žena. Soba je cijela bila u neredu. Tijelo su prevezli na patologiju. Šokirani susjedi kažu kako je Milomirka živjela sa suprugom Rankom.
Susjeda Lela, kako smo je zvali, bila je nezaposlena. Vodila je brigu o suprugu te o nekoliko starih i nemoćnih ljudi u selu kojima je pomagala. Bila je jako dobra i sposobna ženica, kakve se rijetko rađaju. Da nije bilo nje, tko zna kako bi suprug završio jer je godinama bolovao i liječio se u psihijatrijskim ustanovama u Zagrebu i Popovači – ispričala je susjeda Mira. Zadnju kavu s Milomirkom popila je u srijedu ujutro. Nesretna žena i njena obitelj u Dalj su se doselili 1995. godine iz okolice Okučana. Milomirka i suprug su, kažu susjedi, u braku bili dugo. Suprug Ranko je, dodaju, posljednjih godinu dana bio kod kuće jer je dobio otkaz kao višak radne snage na željeznici.“ Neki dan je bilo godinu dana od kako je Ranko ubio Lelu i izvršio samoubojstvo. Otišao je do Dunava i utopio se. Leli je podignut spomenik.

Foto: Zoran Žmirić

Ivor Kruljac: Novi pakao

Kako budale mogu misliti
da ih ukoliko se ubiju čeka divota?
Zar sam ja to jedini shvatio
4./beskonačno puta prije života?
Život, smrt, iza smrti, sve je
isti vrag,
s nekim razlikama prirodnog aspekta
opet je raznolik, šarolik, katkad gad, katkad drag,
s osnovnim zakonom da
onaj bogatiji ili jači,
siromašnijeg ili slabijeg
bukvalno tlači,
nema bijega od religije, apsurda i politike,
svugdje se pizde
žale
kad na ono što vole daš
razumne kritike,
stoga, kada strpljivo dočekam
smrt ne budem plakao,
lijeno i umorno ću zaronit u novi pakao,
ne brini se kad ti
po dahu smrti bude smrdilo,
samo je kratka pauza to
ispred očiju tvojih crnilo,
ubrzo se to bude
rasčistilo,
i vidjet ćeš lice nekog doktora
koji te iz stare bude izvadio,
i predat će te u majčine
ruke dok nakon prvog udisaja
budeš plakao,
i ako imaš sreće, s ljubavlju odgajat
dok ideš kroz novi pakao,
još jednom ćeš ispočetka proći sve,
djetinjstvo i gluposti koje ćeš
počinit barem dve,
sve one muke hormonskog predoziranja
i puberteta,
sanjati ćeš noćne more ali i lijepe snove
poput leta,
dobrih i loših dana,
pravda i nepravda,
prije ili kasnije opet će doći kraj,
malo će ti biti žao, ali se možda
tješiš da nakon dinamične smrti
odlaziš u raj,
možda i ne zbog razuma ili jer ti je
egzistencija dozlogrdila,
želiš kraj bez ikakvih osjeta s pogledom
besvjesnog crnila,
ipak znajući to duboko u sebi
najradije bi se rasplakao,
nema kraja, samo novi pakao.

Iz zbirke Nebuloze

Foto: www.pexele.com

Igor Petrić: Doživljaj budne svijesti

Dozivaš li ikad sadržaje snova u sjećanje?
Dozivaš li me ili sam i ja samo dio sna?
Dok ležiš na postelji od cvijeća, tvoje ruke
drhte, a ti lišena voljnog sudjelovanja
praviš se budna iako spavaš
i nesvjesna progovaraš imena
svih ljudi koje poznaješ
ili ćeš tek upoznati na svom putu,
svojoj stazi,
svojoj livadi nepokošena cvijeća
i crvenih makova.
Putovanje na koje si krenula
započelo je prije nekoliko desetljeća
i sve je bliže svom vrhuncu.
Ti gledaš.
Ti vidiš.
Ti osjećaš.
Vidiš li i mene u svojim snovima
ili sam samo jedan od onih koje ne poznaješ,
samo dio tvoje neispričane halucinacije,
neispričanog niza slika sna.
Reci mi što trebam učiniti
kako bi postao dio tebe,
tvog trenutka,
tvoje stvarnosti.

Foto: www.pexels.com

Lotosi od neona Lore Tomaš i Marijane Janjić, urbana indijska književnost kao kontrapunkt egzotizmu

Naslovna stranica

U izdanju izdavačke kuće Studio TiM iz Rijeke i Indijskog kulturnog centra iz Zagreba objavljena je knjiga Lotosi od neona, indijski autori o gradovima i drugim ljubavima, svojevrsna antologija suvremene indijske proze i poezije. Knjigu su uredile te uvelike prevele Lora Tomaš i Marijana Janjić koje su već 2011. godine objavile knjigu suvremenoga indijskog ženskog pisanja Popodnevni pljuskovi (u izdanju V.B.Z.-a).
Knjiga je opremljena vrlo informativnim predgovorom koji također potpisuju Lora Tomaš i Marijana Janjić, a kako ističu urednice knjige, “većina je zastupljenih imena nezaobilazna teoretičarima i antologičarima koji se bave suvremenom anglofonom i/ili hindofonom indijskom književnošću. Zbirka uglavnom reflektira stanje na tim dvjema indijskim književnim scenama kakvim smo ga zatekle nekoliko godina boraveći u Indiji, od 2011. do 2015., i aktivno prateći literarna događanja i izdavaštvo, bilo da se radi o novim izdanjima, reizdanjima ili autorima koji su ponovno bili aktualni. Odraz je, prije svega, subjektivnoga književnog ukusa pa možemo reći, parafrazirajući stihove Aruna Kolatkara, da smo se u mapiranju dijela suvremenih indijskih književnosti navodile piratskom, a ne nužno kartografskom točnošću.”
Između ostalog, autorice su knjigu popratile bogatim biobibliografskim prilozima te većim brojem bilježaka, pa se s pravom može reći da je riječ o zasigurno jednoj od najvažnijih indoloških knjiga objavljenih u Republici Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina.
U knjizi su svojim prozama, poezijom te esejima zastupljene sljedeće autorice i autori: Sampurna Chattarji, Git Ćaturvedi, Mustansir Dalvi, Nabina Das, Tishani Doshi, Mridula Garg, Teđi Grover, Gulzar, Minal Hajratwala, Adil Jussawalla, Subhashini Kaligotla, Antara Karvare, Tabish Khair, Girirađ Kiradu, Arun Kolatkar, Mridula Koshy, Monika Kumar, Palash Krishna Mehrotra, Devi Prasad Mišra, Rohinton Mistry, Vivek Narayanan, Udaj Prakaš, Amrita Pritam, Mohan Rana, Sumana Roy, Mukta Sambrani, Sudeep Sen, Manohar Shetty, Ranbir Singh Sidhu, Savita Singh, Viđaja Singh, Arundhathi Subramaniam, Nisha Susan, Vandana Šukla, Jeet Thayil, Maheš Varma, Nirmal Varma, Šrikant Varma, Annie Zaidi.
Nije na odmet spomenuti da je na knjizi, osim Lore Tomaš i Marijane Janjić radio i veći tim suradnica i suradnika: Lana Filipin, Željka Gorički, Valentina Haić, Petra Ivanc, Miroslav Kirin, Krešimir Krnic, Monika Mali, Lidija Milković, Marijana Pasarić, Iva Stojević, Marinka Ulaga te recenzentica Ana Jelnikar. Autorica zanimljive naslovnice  je slovenska dizajnerica Saša Šuštar, a cilj je bio odmak od zapadnjačkih egzotičnih stereotipa vezanih uz suvremenu indijsku književnost.
Za navedenu su knjigu Lora Tomaš i Marijana Janjić dobile potporu za poticanje književnog stvaralaštva u 2016. godini Ministarstva kulture, a njezino su priređivanje i objavljivanje pomogli već spomenuto Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Indije i Veleposlanstvo Republike Indije u Zagrebu.
Za knjigu Dinko Telećan kaže: “Lotosi od neona donose panoramu novi(ji)h književnih glasova Indije, u vrsnim prijevodima s engleskoga, hindskoga i hindustanskoga, i time otvaraju prozor, zapravo mnoštvo prozora u jedan čudesno mnogoglasan svijet, iznenađujući na svakom koraku i liječeći preostale predrasude čak i onih ovdašnjih čitatelja koji su donekle upoznati s paradoksima suvremene Indije i njihovim odrazima i izrazima u djelima današnjih pisaca i spisateljica. Dobivamo priliku čuti snažne glasove, precizno artikulirane krikove bunta u finim lirskim i britkim proznim komadima, obračune s tradicijom, ali i njene raznovrsne moderne pa i postmoderne rekonstitucije, propitivanje nabujale urbanosti i velegradskih kontrasta, glasove koji, senzibilitetom i književnim postupcima, uvelike korespondiraju s onime što se stvara na Zapadu, ali gotovo u pravilu zadržavaju svoju nezamjenjivu lokalnost koja je, kao što znamo, preduvjet za ono istinski univerzalno.”

Ilustracija: naslovnica knjige, dizajn Saša Šuštar

Link za daljnje čitanje o temi

Milan Zagorac: Kao protuteža egzotizmu i predrasudama – Lotosi od neona i delirija, izbor iz indijske urbane književnosti

 

Robert Janeš: … nakon toga mi je ostalo nešto jela na tanjuru

tamo je bio veliki red
dok sam prolazio
ljudi su čekali pravdu

vjerojatno je pala i društvena mreža
više nitko ne postoji
samo je tu i stoji
kao ovaj kalendar od dvije i petnaeste
na mom stolu

Sistem je pobijedio Svemir
Sistem je postao Svemir
i još k tome dvodimenzionalni
ljudi su infinitezimalni
točke zadanih koordinata

spuštajući se okomito
na apscisu promašaja
sjedoh za stol
uokolo neki koji te znaju
oduševljeno pričaju
o tvojem nastupu
kako je glasan
kako je javan
kako je mrak
kako urlaš pljuješ mašeš ispijaš i rigaš
s galonima piva
psovke na hrpu
da se jebu i razmnožavaju

tebe i tvoje pjesme
nitko ni spomenuo nije…

Foto: www.pexels.com

Tea Drandić: Svatko ima svoj način

Još smo u školi Šijana u Puli, ali smo malo s Islanđanima…

– Jutrooo! – viknuo je tata!
– Diži se Ivana! Da si istog trena ustala. Gošća dolazi! Spremi sobu! Brzo!
– Da tata – odgovorila sam pospano.
– Nemoj ti meni da, nego počni!

Brzo sam sišla s kreveta, obukla se, umila i krenula spremati sobu. Bile su pune velike dvije vreće smeća. Izludila sam i još sam morala ići baciti to smeće.

Predvečer nam je došla gošća. Zove se Tania i s Islanda je. Tamo je jako hladno. Došla je sva zabundana. Kod nas je bilo proljeće. Kada je došla, odmah se presvukla u kratke hlačice i kratku majicu. Začuđeno sam je gledala. Jako me živcirala jer je tako obučena.

Ujutro ništa nije jela. Išla je kositi travu. Mojeg psa Blekija tjerala je da vuče sanjke. Zatim je išla spavati i ustala je tek sljedeći dan.

Upisala se u moju školu i ide sa mnom u razred. Učiteljica nam je dala zajedničku prezentaciju iz prirode. Pristale smo samo zbog ocjene. Moja i njezina obitelj jako vole računala i sve što je vezano uz to. Trebale smo napraviti prezentaciju za petak, a u srijedu smo počele. Kod nas je običaj da prvo izaberemo pozadinu, slova i slike, a oni odmah počnu pisati i onda tisuću puta brišu. Jako smo se naljutile jedna na drugu i odustale smo. Nismo donijele prezentaciju. Došao je petak. Dobile smo jedan. Poslije škole jedna drugoj smo jedna drugu okrivljavale za lošu ocjenu.

Moj tata nam je rekao da svatko ima svoj način rada. Pomirile smo se i pokušale ponovno napraviti prezentaciju. Ja sam birala slova, pozadinu i slike, a Tania mi je pomogla. Ona je zatim tipkala tekst, a ja sam joj diktirala. Super je ispalo. Dobile smo peticu. Na kraju smo naučile da svatko ima svoj način rada i da to moramo poštivati. Postale smo najbolje prijateljice. Čak se i preselila kod nas. Naučile smo lekciju.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Brodolom

Moj mali brat polako odrasta i ako ovako nastavi bit će jednom nešto od njega – mater bi bila ponosna na Vinka, Mariju i mene kad bi vidjela što smo od njene maze napravili. Radi, oženjen je, ima djecu, brije se, pere ruke prije ručka, ide na vrijeme u krevet i samo ponekad piški pokraj kuće.
Nije doduše Marinko baš nešto posebno, ali ima sreće da ga uvijek netko prati i pazi na njega – ili žena, ili djeca, ili netko od nas, ili pak njegov partner Gilbert s kojim je osnovao firmu – jedan zna čitati i pisati, drugi odvijati i šarafiti, pa nema sukoba interesa. Već deset godina posluju i hrane svoje obitelji zajedničkim radom.
U slobodno vrijeme njih dvojica uopće ne odmaraju, kao sav drugi normalan svijet, nego popravljaju motore, prikolice i brodove.
Nekoć su kupili brodsku olupinu i dvjesta kila šarafa, sve podmazali, uglačali, zavezali i obnovljenu jahtu smjestili u novigradskoj marini, pa kad uhvate slobodan vikend zapute se morem do Venecije, tamo se napiju, ako ranije pijani ne završe u Trstu, i potom meni pričaju kako im je super bilo. Ja mislim sam za sebe – mogli ste se napiti i u Novigradu ne riskirajući vlastite i tuđe živote – ali džaba je njima govoriti. Djeca ostaju djeca i kad im narastu brkovi.
Krenuo sam prije sedam-osam godina s Marinkovim sinom Dominikom i mojim Christianom na odmor i odlučio prenoćiti s dečkima na spomenutom brodu u istarskom Novigradu. Nikada više neće mi to pasti na pamet – trebalo mi je tri sata da se popnem na palubu, a četiri da siđem s nje nakon što sam u hladnjaku otkrio blago skriveno u ohlađenim bočicama. Djeca su mi doduše govorila da je dosta, ali što klinci znaju kako je mome grlu kad pod prstima opipam bocu piva, no o tomu ću jednom drugom prilikom više napisati.
Prije dvije godine, početkom lipnja dvijetisućeipetnaeste, Tanja, Fran i ja obreli smo se za vikend u Červaru u našem malom dvorcu, kad je uvečer zazvonio telefon dok sam kunjao na kauču:
„Nevista, sutra u devet sati dolazim po vas u Ivekov kafić u Červaru, gumenjakom ću vas odvesti na brod. Gilbert, njegova obitelj, Irene i ja usidrit ćemo ispred vašeg mista, pa se moremo cili dan kupat na otvorenom moru i uživat u iću i piću“ – pozvao nas je brat na druženje.
Tanja je objeručke prihvatila ponudu, ne pitajući me ništa, a sigurno bih dvaput dobro promislio, no bilo je već kasno.
Sutradan smo spremili kreme za sunčanje, naočale, kupaće gaće, telefone i papuče i zaputili se do Iveka, kamo Marinko i društvo redovito navraćaju, popiju koju litru loze prije nego produže do susjeda čija žena konobariše u tajicama ispod kojih se pak jasno prepoznaju rubovi tangica na tvrdoj stražnjici, blenu kad zavrti guzicom, popiju još koju lošu lozu i mlako pivo, da bi potom meni mogli pričati kako su se dobro proveli.
Marinko je izbio na vrijeme, upitao Tanju hoće li mi uvečer dati slobodno da i ja s njima ocjenjujem kvalitetu tajica u Červaru, mojoj ženi je laknulo čim je čula da će me se riješiti i onda smo za uzbuđenim Franom krenuli do lučice, gdje je čekao mali gumenjak da nas prebaci do velike jahte usidrene petstotinjak metara izvan našeg vidokruga.
Imao sam loš osjećaj prepoznavši da Marinko želi imponirati svojoj nevjesti i njenom sinu, dok je objašnjavao Franu čime se starta, kako se upravlja čamcem i na što se pazi.
Jedino on sam nije pazio na raspored tereta, pa smo ja, težak poput Mate Parlova na vrhuncu karijere, i maksimalno dva-tri kilograma od mene lakši Marinko završili na jednoj, a Tanja i Fran, obadvoje skupa teški maksimalno devedeset kila, na drugoj strani čamca. Nekako smo se pokrenuli kad je Marinko stisnuo gas, prednji dio čamca s mojoj stražnjicom moćno se uzdigao iznad razine vode, a Fran zadivljeno promatrao svoga tehničkog uzora u obliku moga brata – usput rečeno nije mi uopće jasno zašto sva djeca obožavaju Marinka – da bi na otvorenom moru veliko dijete manjemu ponudilo upravljač.
„Ajde Fran, sad ti malo vozi! Nije teško.“
U trenutku dok je Fran preuzimao komandu Marinko je popustio gas, prednji dio čamca na kojem sam sjedio zahvatio je val vode, moje hlače, telefon i novčanik skvasili su se prije nego smo shvatili da tonemo i letimo na sve strane – Tanja pet metara od broda, Fran barem deset, a nas dvojica braće gutamo slanu vodu ispod prevrnutog čamca.
Čim sam izronio počeo sam se okretati oko sebe. Uskoro se Marinko, preplašen i nijem, ukazao na površini, potom Fran, nekoliko minuta plivanja udaljen od nas, no Tanje nigdje nije bilo. Rekavši Franu da se čuva zaronili smo duboko tražeći moju ženu.
Nije da sa sam paničar, ali mogu pretpostaviti kako sam izgledao u tom trenutku, posebno promatrajući Marinka, blijedog poput krpe korištene za pranje prozora, da bismo obadvojica po izranjanju skočili u zrak kad smo čuli inače zimogroznu Tanju:
„Nije voda uopće hladna.“
Počeli smo skupljati stvari, torbe, komade lubenice, dasku za sjedenje, vesla i papuče, da bi nam se uskoro pridružila grupa mladića iz Slovenije i pomogla strpati Frana i Marinka u čamac, kojega su oni u međuvremenu ispravili. Marinko je Frana posjeo u sredinu, naredio mu da mrda samo glavom i počeo mlatarati veslima lijevo-desno, dok smo Tanja i ja plivali prema obali.
Opet su nam Slovenci pomogli, bolje rečeno Tanju su na rukama iznijeli na suho, a mene ostavili da se verem po kliskom zidu, no zahvaljujući višegodišnjem, napornom treningu uspio sam se izvući sa samo tri ogrebotine ispod pazuha.
Dok je Marinko veslao, a Gilbertov sin na dasci za jedrenje plutao po Tanju i mene, uspjeli smo oprati telefone slatkom vodom, osušiti ih i konstatirati da ću opet morati nešto slagati u firmi, jer je tijekom jednoga mjeseca viša sila uništila moj drugi Samsung, a novi šef je štedljiv, no u tom trenutku sitnice nisu mogle pokvariti naše dobro raspoloženje.
Dan smo proveli na brodu, Marinko je od radosti neprestano skakao u vodu i samo jednom lupio glavom od nešto tvrdo, Tanja i ja nismo se micali sa sigurnog, pivo je bilo hladno i pitko, kao onoga ljeta kad sam s Dominikom i Christianom išao na odmor, a Austrijanac Robert, koji ne govori ni riječi hrvatskoga, pridružio nam se sa susjednog broda pjevajući glasno Oliverove hitove i obećavši mi nezaboravnu večer pri promatranju konobaričinih tajica u Červaru.
Tako je i bilo.
Večer je bila stvarno luda. Kad sam iz skitnje stigao kući Tanja je za svaki slučaj pored moje glave stavila veliku kantu, jer me je mučio osjećaj povraćanja, uzrokovan vjerojatno morskom bolešću, ali tko će sve točno znati.
Pouka iz ove priče glasi – na šaljite klince na odmor s odraslom djecom ako nisu dobri plivači.

Foto: www.pexels.com