Robert Janeš: Iglice (flora na stijenkama arahnoideae)

probudilo me u misao
izgužvanu kao ispisan papir
bačen u koš

− ja se moram ubiti −
šapnula je jedva čujno
u moje unutarnje uho
jasno kao vjetar
što vani povija drveće

iz tebe govore mali ljudi
dok dišeš, noću
izlaze ti na nos
i cvile i stenju

ja ne brojim ovce
već sve vrste borovki
kojih se sjetim

pinaceae, pinaceae, pinus sylvestris

obični, crni, alepski,
japanski crveni i bijeli
pa korejski

i konj je ljepši od tebe
na onom selfiju
gdje pučiš usne
s iscrtanim obrvama
kao u mangama

pinaceae, pinaceae, piceoideae

vjetar sve jače puše
savija smreke visoke, srebrne,
Pančićevu omoriku, crnu smrču,
sibirsku, žalosnu
pa opet korejsku

mali ljudi penju se na grane
hvataju za bršljan
bršljan te davi
dok dišeš, noću

− ja se moram ubiti −
šapnula je glasnije
u moje unutarnje uho
na radiokirurgiji
gdje nema krivulja
sve je striktno
ravno i pod pravim kutom
spriječeno meandriranje,
zabranjeno metastaziranje

pinaceae, pinaceae, abies, cedrus, larix

obični, sibirski, kavkaski,
europski, alžirski, libanonski,
himalajski, plemeniti španjolski
i jasno – korejski

svijetle i žive boje
mijenjaju stanje uma
kako te noge izgledaju lijepo
ispod kratke plave suknje
izviruju iz dobrih stanica
miješaju se za zloćudnim crvićima
što bi plazili i ulazili

− ja se moram ubiti −

izgovorila je treći put
te prekrasne noge
koračaju preko koordinatnog sustava
bolničko bijelih podnih pločica
prema vazdazelenim vratima

pinaceae, pinaceae, pineoideae

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Vodožnjar

mjeri mi visinu
mirno more
nebom nada mnom
u Podbiokovlju
dok plutam s vanjske strane plutača
što ograđuju plažu
poput Vitruvijevog čovjeka
sa silikonskim čepovima za plivanje
u ušima

svaki oblak pretrči me
u točno četiri koraka

a cijeli svemir stane
u raspon ruku

Ilustracija: Leonardo da Vinci, Vitruvijev čovjek

Krunoslav Mrkoci: Priča iz Hrvatske. Sorry, stari.

Bio je odličan učenik i odličan student. Uvijek je sve uspijevao naučiti za pet. Ali osim izvrsnosti u reprodukciji memoriranog, nekih drugih kvaliteta po kojima bi se isticao, nije imao. Kod njega se nije nalazilo nikakvih tragova inovativnosti niti potrebe za kreiranjem nečeg novog. Sve u svemu, bio je štreberski mediokritet.
Nikada ni u čemu nije, čini se, zakazao niti iznevjerio roditelje. Bio je uzoran sin. Nedjeljom je uvijek uredno nazočio obiteljskom ručku. Juhica, stari obiteljski porculan, itd. Nekakvih posebno bliskih prijatelja nije imao. Tek dva-tri znanca još iz školskih i studentskih dana. S njima je nastojao održavati kontakte, i barem dva-tri puta godišnje otići na pivo. Volio ih je smatrati i nazivati svojim prijateljima. Međutim, noćne izlaske s prijateljima uvijek je nastojao okončati do 23 sata i nije se dao nagovoriti na produljenje. Vjerojatno je to bilo stoga što je još uvijek živio s roditeljima, ali još više dobar primjer uspjelog konzervativnog odgoja. Imao je 32 godine i još uvijek je bio djevac.
Zazirao je pomalo od razuzdanog ponašanja suvremene mladeži. Nikada nije sjedio s vršnjacima na betonskim stepenicama ispred faksa, s pivom u ruci, u predvečerje. Njegov odnos prema svijetu bio je aristokratski i snobovski. Nije dopuštao sebi da ga ponesu niti radosti druženja niti žar trenutka. Odisao je diskretnim vrijednostima višeg srednjeg sloja buržoazije, što se očitovalo u opreznosti i trezvenosti baratanja novcem. Pri izlascima, kako rekosmo, s prijateljima, uvijek je bio umjeren. Premda inače, navlastito, pomalo korpulentne građe.
U skladu sa sudbinom koju mu je kozmos odredio, tekao je i ostatak njegovog curiculuma vitae. Dobro pozicionirana građanska obitelj iz koje je ponikao, osigurala mu je zahvaljujući dobrim društvenim i političkim vezama solidno plaćen posao namještenika u državnoj službi. To je pozicija i situacija o kojoj mnogi sanjaju. Zavidni nesretnici, bez odgovarajuće obiteljske pozadine, bez korisnih društvenih i političkih veza, nazivaju takve, sretnije od sebe, “uhljebima”. Posprdan je i omalovažavajući to izraz. Pravilnije bi i više u skladu s duhom hrvatskog jezika bilo nazvati ih “ukrusi”.
I na kraju, što reći? Sorry, stari. Nadam se da se ne smucaš po kojekakvim sumnjivim književnim internet portalima. Znam da Facebook profil nemaš (prema tvojoj vlastitoj izjavi). Oduvijek si osjećao zazor i prezir prema takvim popularnim narodskim zabavama, i potrebu da se distanciraš od svega toga. Jednako kao što ne piješ vodu iz slavine, nego isključivo flaširanu. Jednako kao što se ne voziš javnim prijevozom jer se ljudi ne peru redovito i smrde.
Nadam se da nećeš pročitati ovaj tekst. A ako ga ipak, kojim malovjerojatnim slučajem, pročitaš, nadam se da mi nećeš zamjeriti na istini. Sorry, stari.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Čini li vam se da je život pojeftinio

Drveće je sa svoje kose cijedilo morsku pjenu
A krovovi su i dalje bili boje crvenog baršuna
Kiša nemilo odmjerava snage sa majušnim suncem zapada
Planine gube svoju bijelu šubaru, njihov odraz postaje tamnoplav
I noć zamjenjuje dan nakon što svjetlo podari život svakom od nas
Izgubljeni prozori ponovno na zidove vraćeni
Dogorene ulične lampe iznova napunjene petrolejom
Sve se izmjenjuje, primjećujem zalijepljen na staklo noćnog autobusa
– I on je nekoć išao drugom trasom –
Sve se mijenja, primjećujem
Osim velikih izloga ispunjenih vječnim sniženim cijenama koji svijetle
Perpetuum mobile.

Foto: www.pexels.com