Marijan Falica: Vrućina

Brojao sam kapljice vode koje su se slijevale po orošenoj pivskoj boci dok mi se majica lijepila za leđa od znoja.
Vrućina je ulazila kroz prozore, izbijala je iz poda, vukla se po zidovima.
Ptice su umirale, a muhe padale u nesvijest.
Ona se prešetavala po stanu, samo u gaćicama. Petljala je nešto oko ventilatora koji je bio mrtav kao i moja volja za bilo čime.
Osrednjost je pretvarala ljude u slinave idiote.
Ja sam svemirac! – Rekao sam.
Super – promrmljala je.
Nemoguće je da sam s ovoga svijeta. Ukalupljen. Rodiš se, školuješ, zaposliš i umreš. Plutam u septičkoj jami srednje klase. Samo mi glava viri iznad govana. Nemoguće da tu spadam. U odvratnu sredinu i prosječnost.
Daj, molim te popravi ventilator! – zarežala je.
Nije imala razumijevanja. Prešetavala se gola, a ja sam mislio na seks samo kao na odsutnost volje za seksom.
Jedan pogled na mene bio joj je dovoljan da uzme knjigu i počne čitati.
Nikad ta njena sranja o vampirima i ljubavi ne bih mogao nazvati knjigom, ali jebiga, svatko ima svoje. Nisam kužio poantu. Tip bi htjeo poševiti curu, ali ne bi. Ona bi htjela njega, ali ne bi. Oni se vole, ali pate. Ganja ih prošlost i budućnost, ali ih najviše ubija sadašnjost. Katastrofa! Ne kužim.
Napisat ću roman o Krleži! – rekao sam.
Pravila se da ne čuje.
Napisao bih roman o Krleži ili o Andriću, samo da znam pisati. To su bili ljudi. Teška kategorija. Svaka rečenica bi te nokautirala. S takvima ne ulaziš u ring ako nisi spreman umrijeti. To su pisci a ne ove vampirske pizdarije.
Nema više pive. – rekla je kao da komentira vremensku prognozu od prošle godine. Bez ikakve emocije.
Kao da me je udarila ciglom.
Asfalt se topio od vrućine. Ptice su umirale, a muhe padale. Septička, puna govana, kuhala je.
Bože! Zašto ja!? – pomislio sam, krenuo u dućan i samo produžio dalje ne vraćajući se.

Foto: www.pexels,com

Maja Šiprak: Istina se nosi sama

Zbunjuje te nedostatak želje
a ona je već tu
zakriljuje grad
ali ti si slijep na njenu sjenu
i snagu koju ćutiš dok izranjaš
pribojavaš se da se nećeš znati s njom nositi

hoćeš
s istinom je lako
ona se poput odličja
nosi sama

tražio si upravo to more
sirenski te dozivalo
na svoje obale
cijeli vijek si se pripremao
skupljao hrabrost za umiranje
i ponovno rađanje

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: La grande Isa

Za šankom je polako ljuštio bocu vinjaka Rubinsteina. Odbijao je dimove cuclajući cigarete kao pepermint bonbone. Nemir mu se iscrtavao na čelu. Pretjerano se znojio. Liječnik mu je postavio dijagnozu problematičnog metabolizma. Svako malo je pogledavao na sat. Čekao je nekog. Zapao je u neku stalnosti trenutka. Misli su mu zalazile u mračnu ulicu gdje…
…je zadovoljno umotan u jaknu od lažne kože pjevušio i pogledom tražio kafić u kojem će uskoro imati sastanak. Zadovoljan trenutkom intime koji je podijelio u zagrljaju strasne žene, osjećao se isrpljen i iscijeđen kao sasušena šljiva. Ta žena ga je naprosto iscrpljivala; iscjedila je njegovu mušku spolnu snagu, ali i emocije. Osjećao se tako isprazno i očajno. Tražio je utjehu u sjećanju na strast prema toj ženi i sretan trenutak uslijed koitusa. Razmišljao je o njoj kao o gospodarici njegova srca, ali i pijavici koja siše krv i život iz njegovih vena. Volio je njezinu neozbiljnost i neopterećenost zbiljom. Obožavao je bezbrižno valjati se s njome u krevetu. No ipak ga je brinula…
…zahtjevnost njezina karaktera. Sa svakim odbijenim dimom cigarete sjevnula je misao na nju: lijena, nemarna, nesnosna pijavica. Drugačije je nije mogao pojmiti. S njome svijet se ruši, gori i krvari na sve strane. Ona je neurotična i nestabilna žena, ali svejedno nije mogao bez nje. Ovisio je o njoj, o njenoj sreći. Često je zapadala u trenutke očaja i depresije. To bi bilo kobno za njega. Njena karijera je bila vrlo zahtjevna. Karijera profesionalne pjevačice, donosila je izvanrednu dobit. Njen karakter i profesionalnost, kupili su mu skupocjeni sat, mnoge provode po skupim restoranima i elitnim zabavama i mnogo, mnogo boca Rubinsteina, a i skupe cigarete koje je ritualno cuclao kao dijete lizalicu…
…lizalicu, baš je zaželio nešto slatko poput lizalice. Osjetio je neku slabost koračajući ulicom. Malo šećera bi mu povratilo snage. Prvo mu je na pamet pala ta šarena lizalica koju je vrlo često kao dijete slamao jezikom i drobio među zubima. Osjećao se izigranim i prevarenim. Ta žena ga je totalno smotala i poremetila njegov iskonski cilj. Trebao je studirati medicinu. No s vremenom studij se oduljio, a on se udaljio do njega postavši žigolom. Mladi dvadesetpetogodišnji žigolo. Tko bi rekao. Nikad nije mogao ni sanjati da će se pretvoriti u sponzorušu. Nekad je znao da je svoj vlastiti bog, svoje nebo i zemlja; no sda je samo lutka, igračkica kojom se navlači božica njegove slobode. Jeidno rješenje, bilo je pobjeći od svega ovoga, napustiti grad i…
… otići daleko od nje. Pomisli slistivši još jednu čašu Rubinsteina. Zapali iduću cigaretu. U dimu je vidio njezino lice, sarkastično lice razmaženog djeteta koje umara i devastira. Umorio se od nje. Tražila je jednostavno previše pažnje. Narcisoidna ličnost s deficitom pažnje. Tako nekako je psihijatar postavio dijagnozu kod prve pojave manije i depresije. Nije imao previše izbora. Ni ovo odijelo na njemu nije bilo njegovo. Kupljeno je njezinim novcem, kojeg je stekao priženjivanjem. Ona je naprosto trzala na starije, a on je bio izvanredan mladoženja zbog autoritativne figure i suzdržane stroge naravi, ako već ne zbog impotencije. Jedino mu je to ostalo kao propalom glumcu. Izvanredno je glumio ulogu autoritativnog muškarca,…
…kratko ošišanog i prosjedog kako bdije nad dnom boce Rubinsteina. Konačno je stigao na odredište. Približio se šanku i bez pozdrava se obrati autoritativnom muškarcu. „Stigao sam na vrijeme kako smo dogovorili.“ Prosjedi muškarac izmrcvaren Rubinsteinom dobaci: „Hoćeš nešto popiti?“ Dvadesetpetogodišnji žigolo žustro odbrusi: „Nemam vremena za bacanje. Ona se može svaki čas probuditi. Izašao sam rekavši joj da idme na krakto udahnuti zraka.“ Prosjedi odbije dim žigolu u lice i upita zabrinnuto: „Kako je ona?“ Spustivši pogled žigolo odgovori „Sada trenutno spava.“ „Ne pitam te to!“ Odbrusi prosjedi. „Nego kako je prošlo, je li sretna i zadovoljna?“ Mladi žigolo glasno izdahne. „Da. Zadovoljena je.“ Prosjedi odbije dim i znatiželjno upita. „Jesi li joj prstima pritisnuo klitoris kako sam te savjetovao?“ Mladi žigolo srdito odbrusi. „Ma jesam. Ali nije se činila previše zadovoljno.“ Prosjedi nezadovoljno gunđa. „Nisi to učinio kako treba valjda. Trebao si koristiti kažiprst i palac…“ Mladi žigolo ga žustro prekine. „Došao sam s tobom razgovarati o nečemu bitnije!
Umoran sam od te žene. Jednostavno sam umoran! Dosta mi je više ovoga. Uskoro odlazim iz grada.“ Prosjedi pogasi cigaretu i izdahe dim. „Kako odlaziš!? Nismo se tako dogovorili! Prema ugovoru…“ Maldić plane. „Da. Da! Prema ugovoru trebam izdržati do kraja godine. Ali dosta mi je svega. Ta žena crpi život iz mene. Želim u drugom gradu nastaviti studirati.“ Prosjedi mladića prime za ramena i protrese ga. „Zajedno smo u tome! Sjećaš se! Zajedno. Ionako ti si meni došao na vrata praznih džepova. Ponudio sam ti nešto nevjerojatno. Novce i zabavu istovremeno. Ne možeš me sada ostaviti samog s njom. Treba mi tvoja muška spolna snaga!“ Mladić se slomi i gotovo zaplače. Riječi mu drhte na usnama. „Ali ja moram izaći iz ovog grada. Moram…“
Prosjedi ga zagrli i prošapće. „Ako ti je potrebna promjena zajednoćemo otići u grad. Moraš razumijeti da ona ne zan za naš odgovor. Ona je nestašna i misli da s tobom ljubuje meni iza leđa cijelo vrijeme. To ju drži i raduje. Odatle dolaze novci koji nam omogućuju egzistenciju. Moramo je držati na distanci. Ona ne smije znati…“Mladić se uspravi i ponovno sjedne na stolac. „Da. Ona ne smije znati. Bitno da je ona sretna. Ali svejedno mi je potrebna promjena. Ona je tako…“
Prosjedi zapali novu cigaretu. „Da. Znam. Ona je tako naporna i nemoguća, a opet svemoguća. Zajedno ćemo otputovati u novi grad. Idi sad! Vrati se k njoj da ne posumnja.“ Mladić upita: „Kada ćeš ti doći? Nemoj me previše dugo ostavljati samog s njom.“ Prosjedi dobronamjernim očinskim instinktinvim ponašanjem umiri mladog žigola. „Vratiti ću se odmah ujutro. Moram još srediti misli. Idi sad.“
Mladi žigolo pokoren i pogažen, pognute glave kao pseto izađe iz kafića, vračajući se niz ulicu svojoj dragoj fatalnoj fatamorgani dok prosjedi započinje listiti novu bocu Rubinsteina.

Foto: www.pexels.com

Sandra-Anina Klarić: Na kapima Posejdonove strasti (Pakleni otoci)

Rađam se isponovno
u podnožju vala
kao metafora modrine
u pjeni Pojsedonovog dlana
sklupčana ležim
uskovitlanom strašću nimfe Dahmar
spojena s njime
krikom nepregledne ljepote
udišem život

Polegnuta na kameni cvijet
to raspršeno požude sjeme
u zagrljaju prozirnih kapi
priljubljeno stijenje
postelja mi vječna
mirisi pakline i bora
tijelo od soli
duša od mora…

Foto: www.pexels.com

Autoričina napomena: Iz zajedničke zbirke Kulture snova “More na dlanu 2017 – tijelo od soli”. Moji stihovi inspirirani legendom o nastanku Paklenih otoka i njihovoj osebujnoj ljepoti. Čuvajmo je, čuvajmo naše otoke, našu obalu, naše more!

Igor Petrić: Tri iza ponoći

Ležim sam, na postelji,
bez sna.
Oči širom otvorene.
Slušam, a ne čujem
i ne vidim oblake.
Sve je nekako …
Želio bih čuti!
Želio bih vidjeti
Svjetlost i obrise daleke.
Ležim sam
i sve je opet tu, zaboravljeno i plavo,
isto, dosadno kao nekad.
Hladnoća mi razara kosti.
Vikao bih na bilo koga, sebe!…
Gdje ste?
Gdje ste skrivene
moje sjene,
moje ruke teške od boli.
Nudim ih krvnicima.
Odsijecite ih
i nahranite svoju djecu.
Želim otići,
još jučer, još danas,
možda sutra

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: …otvoriš li dušo moja nekad to prekrasno srce tvoje?

Da li si, od onda, posle onog najsretnijeg dana, kada su nam oči prvo kapima govorile, na rastanku stope su nam vlažne tragove na asfaltu, u gradu bez crkve sa crvenim krovom, ostavljale, kao morzeovim znacima volim te tako snažno zauvekno da nas ni Ad ni Bog ni njegov otac ni svi sveci iz Sikstinske kapele, ikone iz Studenice, Alah iz kurana, Buda sa Tibeta, ne mogu više naša sjedinjena dva tela vezana u jedno u gordievom svevremenskom čvoru duše srca u jedno pretvorena nikad ničim pa ni posle prestanka života rastaviti, sve na svetu moje, negde gde si, kad si, sama u tišini ili u društvu gde harfe u oktetu tako mazeći titraju Concierto de Aranjuez nezaboravno vrhunsko delo, kao tvoja duša srce telo, Joaquina Rodrigoa, kada ti misli negde veoma daleko u meki vreli uzbuđujući samoformni pesak odlutaju, otvorila sebi srce svoje onim uvek, želim te, jedinim, živote stvaraujućim, živim ključem kojim se sva ovozemaljska Rajska vrata otvaraju, kao svetu knjigu kuran ili pismo klinasto i pogledala, neku, možda baš onu dvadeset prvu stranicu u hladnom mesecu, pođu li ti tada žmarci od stopala butina Rajskih vrata međunožja koja plaču sluznim kapima suze nedoplačive za onim ringišpilom, za, u dvoje kojim smo se toliko puta u svesti sreći besvesti bacali, valjali, vrteli, mazeći grlili, i vozili daleko u futurske krajeve nedokučije, krene li ti duša grlu, hoće krila da doleti i pronađe dušu srce silom napuštenu sada agonski izgubljenu, na onome mestu gde su listovi akaca mađarsku rapsodiju oratorijumski šumile a Baha u crescendu nagih sluzavih spojenih u jeno dva tela, kada su se za tebe oronula zarđala ali pred tobom gordo držeća kapijska vrata od sreće sama od sebe otvarala, koje iznemoglo nemo šapče reči zadnje volim te dušo moja zauvekno, a kad je ne puštaš iz sebe vrišti ječi traži ono meko milovanje, ljubljenje okolo pupka, igrarije trepavicama sa naježenim nabubrelim bradavicama dok se vlažna tela tresu trepere u snažnim rafalnim grčevima sreće svoje doživljene uzivljaje, maze li te milocvileći pojedinačno li u nemome horu naša nerođena deca na susednom oblaku koji polako odlazi u nedođiju poput tona dirke sa klavira koje sviraju Moderato Cantabile a note bolno ječe ehohuju, prima li ti tada srce duša telo ruku tuđu kao nekad moju, drhte li ti usne na topli dah ljubavi kada se približi i hoće da te uzme, tresu li ti se grudi bradavice do pucanja zgrče, međunožje u špagu širi kao na onome toplom pesku ispod duda dok su ptice uvežbavano direktno za nas u horu orile rapsodiju orgazma za dvoje… otvoriš li dušo moja nekad to prekrasno srce tvoje?

Foto: http://sonyaandtravis.com/khajuraho-madhya-pradesh-india/

Krunslav Mrkoci: Kratka autobiografija (sa spremljenim podatcima o mlijeku i siru)

Dvojbe između kreacionizma i evolucije zanimacija su za slabe umove.
Ja uopće ne sumnjam: Bog je stvorio svijet stazama evolucije. Tijelo je samo privremena posuda u kojoj duša boravi trenutno, prije nego što ode dalje. Cijeli svemir je svemir interaktivne svijesti koja projicira samu sebe, kroz energiju i materiju. Prema Vedama, navodno, duše odlaze na neko vrijeme u udaljenu galaksiju plavičastih maglica, što su posljedica alkoholnih isparavanja.
A sada nešto o meni. Tetošim se i tepam si: 7. earl od Southamptona, 10. Lord od Davonshirea; uzgajivač svinja i telića. Mada, draže su mi koze, što se uzgoja tiče, jer po horoskopu sam jarac. Vjerojatno iz nekakve solidarnosti. Ali i zbog sira.
Jeste li znali da jedna ovca daje 4-5 dcl mlijeka, a za spravljanje 1 kg tvrdoga sira potrebno je 5 litara mlijeka? Kilogram ovčjega sira košta oko 30 eura, a jedna koza oko 1200 kuna. Tako je, kako je. Si kom sa. Ostani ozbiljan. Ponekad pomiješam kruške i jabuke, u kompotu, uz dodatak šljiva i kupina.
Moj prapradjed, djed moje bake (r. 1922. god.), bio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće učitelj u Zlataru, i odatle polažem svoje pravo na učiteljska zvanja.
Želje, potrebe i nadanja?
Treba mi samo 100 milijuna kuna ili eura i zdravlje; mada mi se više čini da će biti 100 milijuna kuna. Ostalo prepuštam ostalima, osim svojih knjiga. I uz moje talente, umjetničke sklonosti, i sva znanja iz povijesti, gdje bi mi bio kraj!?
Sam sebi stvaram uz bazene, i tople kupke, raj. Sobarice u uniformama francuskih djevojčura, nisu mi potrebne. Ali cijenim nadasve dobre kuharice. Živim sam, uz članove obitelji, sasvim zadovoljno, u Le Petit Maison Upon the Krapina River Valley.
Pušim lulu i savijam vlastite kvalitetne cigare. Rijetko, vrlo rijetko, pijem pelinkovec, mada mi ni ostala pića, uključujući vodu, nisu strana.