Nikola Šimić Tonin: Kenjac

Svit
sviće.
Zora
zori.
A nas tri.
Tovar jutro uneredi.
– Oli ne moš stat?
Čim si progleda,
mora si,
porat zasrat,
kenjac.
S tovarom se kara ćaća.
Mati se doma,
iz spize,
s kraja vraća.
Vragolamo nas dva…
Đavolja ćaća.
Gleda nas s prove,
mašući nam mati…
Ugledavši je,
tovar se iskobeči … izvrati:
– Muči tovaru,
da bi l’ tovaru…!
U kobase ću te dati,
tvrdoglava li si soja…
Čija gre vaporom žena,
moja?
Oli tvoja?

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: I svi valovi

Tmuran dan u pupku svijeta. Datumu baš i ne priliči… Kad bismo se odmakli; kad bismo se uzdigli iznad našeg kolektivno subjektivnog poimanja vremena i prostora, mogli bismo najobjektivnije reći kako je čak i stoljeće premala mjera za procjene o količini i brzini promjena. Pred samo toliko, naši su bake i djedovi ovdje živjeli svoje djetinjstvo. A svojih baka i djedova se itekako sjećamo, pa ipak ne marimo koliko su očite rastuće razlike u svemu od tada do sad. Pod to “sve” utrpano je odviše toga što bi povelo u beskrajna nabrajanja… U ove dane godine, prvi papirnati kalendari naših predaka već su gorjeli od dolaska ranog ljeta. Zašto se ponekad ne zapitamo, recimo, za more? Koliko je naših zlodjela šutke pretrpjelo od pamtivijeka, te koliko je nijansi svoje najčišće prirodne čarolije žrtvovalo gutajući trpeljivo gomile i godine naših govana? Ako su vam milija stabla od valova… vi se isto to zapitajte o svim “našim” šumama. Nikada nismo smjeli uzeti za pravo da je apsolutno sve naše, bez okretanja pogleda unatrag u svrhu što savjesnijeg napretka. Mi, ljudi, bezobrazno snažnim prodorom okupiramo sve pred sobom – bez isprike makar izmišljenim vizijama boga ili iskazane zahvalnosti prema onome što nam je dano na korištenje. Da, ovaj raj nam je definitivno posuđen. Jer nitko osim najnevinijih anđela ne može trpjeti toliko dugo toliku količinu terora bez da preburno i u samoobrani opravdano ne reagira uzvraćenom paljbom. A priroda i sve od pamtivijeka prirodno nosi u sebi mnogo toga zadivljujuće anđeoskog. Božica kojoj se umjesto klanjanja neprestalno stavlja vijenac od trnja na vrh čela, pa biva izrugivana, omalovažavana i iskorištena iz milijuna naših smjerova…
Možda valovi i stijene u svom šumovitom plesu pjevaju melodije s lyricsima na jeziku koji razumiju i šume u igri svojih krošnji sa odabranim vjetrom značajnog imena. Možda sve poruke prirode ni ne mogu biti od nas razotkrivene, jer nisu za nas ni namijenjene. To nevidljivost viših sila drži skupštine i razgovore u pozadini našeg nakaradnog življenja. Umiremo robujući materiji, manje-više onoj neprirodnoj; od naših umova i ruku nastaloj. Smiješno… Što čovjek objektivnije pogleda na “sve”, nije li očita naša iskompleksirana sklonost upornom pokušavanju da u svemu nadmašimo sve rajske tvorevine i njihove detalje – nastale igrom bogova ili svemira, kako god to nazvali, jer nama je svejedno. Što bi se dogodilo kad bi svim srcem baš svi vjerovali u jedno? Jedno dobro. Možda bi se konačno završili nevidljivi ratovi,daleko važniji od svih naših stanja na bojištima. Ali mi smo svjesno odlučili i dalje rapidno ginuti? Nismo li zbilja samo nalik na zvijeri; najopasniju i najagresivniju vrstu, što gazeći sve pred sobom uzimamo zdravo za gotovo sve što nam nije čak ni objašnjivo, a istodobno bezbrižno i dalje ciljamo na pobjedu nad svim božanskim ostacima u nama i izvan nas. Licemjerno. Niskim udarcima… Pobjeđujemo? Ah… vidjet ćemo.
Ipak je okrenulo na sunce. Tko bi rekao… dvorište već dovoljno užeglo za hodati bos i osjećati se blaženo ugodno. Zahvalno? Osvrnuti se oko sebe i samo osjećati, zadržavajući pogled na crvenilu božanski savršenog rano-ljetnog cvijeća. Ruže i đirani. Možda ovo još mogu biti naši rajevi. Kroz uši svijeta možda jednom razumljivo progovore sva stabla, svi oblaci i svi valovi.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Neka druga, drugačija konstrukcija usputnih želja

Molim lijepo.
Uskoro ovo ovdje više neću biti ja.
Bit će to neki drugi čovjek,
kojeg tek trebam upoznati.
Saznati osnovne podatke.
Imenovati ga novim imenom radi predstavljanja.
Odrediti dan, mjesec i godinu rođenja,
kako mu se zovu roditelji
i navesti barem jednog prijatelja.
Čovjek se lako može izgubiti
u šumi administracije,
a administracija k’o administracija,
sve bilježi, analizira, prevrće u utrobi
napuhanoj od neriješenih slučajeva.
Mogu li napraviti više od toga?!
Mogu! Naravno,
mislim da još uvijek nije vrijeme za požurnicu.
Za sada samo čekam i promatram ljude
kako stoje u redu ispred mene.
Jedni uz druge, natiskani, kao da se poznaju,
a samo šute i čekaju.
Strpljivo mrmljaju sebi u bradu
ispred ureda državne uprave za promjenu identiteta
i ostalih glupavih gluposti.
Čekam i ja. Dosadno promatram vrijeme
kako usporeno klizi
izlizanim satnim mehanizmom.
Gledam i promatram kazaljke,
koje sve više i više usporavaju.
Usporava vrijeme i to me zabrinjava,
pomalo i nervira.
Sve više i više i glasnije i tiše
nerviraju me i ljudi što samo stoje i mrmljaju,
to vrijeme, ti ljudi, to sve oko mene,
čekanje i svi ti prepotentni, napuhani službenici
i to bolesno stanje što smrdi na sranje.
To sve me nervira u mater materinu životinjsku.
Zato ću i sam usporiti. Usporiti disanje.
Više ni treptati neću ako treba.
Samo ću mrmljati bedastoće,
usporit ću mišljenje o mišljenju
dok pokušavam stvarnost vratiti u pravu brzinu.
Trudim se i… čekam. Još samo nekoliko ljudi,
dvjesto četrdeset i šest riječi
i jedan broj ispred mene stoji i čeka.
Neka! Imam vremena.
Imam još toliko strpljenja,
jer uskoro
u gledati kroz nove oči.
Zvati se nekim drugim imenom.
Imati drugi dan, mjesec i godinu rođenja.
Živjet ću po svom novom scenariju,
kojeg sam godinama kriomice pisao u tišini noći.
Pisao. Napisanog ponovno čitao.
Analizirao riječ po riječ, slovo po slovo.
Brisao! Usvojeno bacao, bačeno vraćao
i godinama tako strpljivo čekao.
Sve to kako bi drugi čovjek postao,
drugi san sanjao.
Kako bi ovo i ono drugačije,
a na kraju opet isto živio.
Osjećam, prihvaćam, znam gdje sam,
čekam i mislim da ću ipak na kraju odustati.
Riječi su se u međuvremenu namnožila
i sad sam 365. na redu,
a to je kao jedna cijela godina.
Stvarno previše.

Foto: www.pexels.com