Robert Janeš: Iz života plavog marlina i tigraste medonjice

Jureći vijugavo neki dan žalom, spotaknem se
o leđimice ispruženog plavog marlina.
Iz labirinta tuđih snova netom probuđen gubitka oćutak
dogmiže kao psihotični crv izvađene utrobe.

U sjećanje se Ernestove ribe sunovratim –
stalan poput pjene na izdahu plavetnila
pred pramčanom statvom smanjujem brzinu
zbog mjehurića uslijed kavitacije, što izazivaju bol
izvjesnu poput praznine u koju uskačem
samo da bih začuo leptira kako uz glasan krik
ultrazvučnog vala kojim brani se od šišmiša
krilima hvata vjetar u zujanju hajmice,
koristi ih kao palice za bjesomučno udaranje bubnja
nadomak mitnice zemlje, mora i neba gdje pjeva
tigrasta medonjica pjesmu riba i leptira,
pjesmu svih nas bez nacije
(krvavim očima birokracije i tehnokracije nevidljivih):
braćo Titani i sestre Titanide, iz umjetnih zglobova ustanite,
iz automobila, zrakoplova i raketa izađite, sa satelita se spustite
povratite nam Zlatno doba bez vlasti i pravila,
bez potrebe za pravdom,
u doba kada ljudi sve ispravno činjahu!

Jureći vijugavo jutros žalom,
(a možda to bješe nogostup)
spotaknem se tako o tijelo Gabrijelovo,
vlastitom sabljom rastvorene utrobe da iz nje izrasta čičak
s čijeg će cvijeta pjevati Urijela. Ali bubanj udara i udara:
daje se na znanje, daje se na znanje…

Pjesma sve tiša, udarci sve jači,
s vrata prostora s posebnim potrebama daje se na znanje:
ovakav život, ovakav san – to je obično borniranje!*
_________________________________________________
* bornirati:
1. opšivati ukrasnim vrpcama, trakama, gajtanima
2. činiti koga ili što ograničenim, ograničavati komu vidike
3. bornaija – nick pod kojim sam pisao pjesme u bezimenoj ulici

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Una storia grande come noi

—————–
Jedanaest hiljada godina,
Ja, Azor, sin Faresov
Hodao sam između svijetova i naglas ponavljao misao.
Veliki smo ljudi onoliko koliko su nam djela velika!!
Jedanaest hiljada godina razum vrišti u polju bezumlja.
Opominje i doziva izgubljene duše.
Jedne noći spjevao sam stih i od tad nisam prestao da pišem.
Nympho Uranusa, moraš znati,
moje se priče čitaju naopačke
Baš kao što slijepi miševi vise sa plafona
A to im je u stvari patos
Jer, šta ako mi hodamo okrenuti naglavačke?
Možda nam se sunce spušta kad mislimo da zalazi
Možda nam baš sviće kad mislimo da se spušta mrak.
Možda i kiša pada odozdo.
I cvijeće možda raste odozgo nadole.
I naše rođenje je možda samo kraj smrti.
Nympho Uranusa, moram ti reći.
Jedanaest hiljada godina sam
Zarobljen u hodnicima vremena
i ne mogu da nađem ono oko čega se vrti ljudski život
Ja nigdje nisam našao ni početak ni kraj.
Vjeruj mi, stvari niti počinju niti se završavaju.
Kao svemir što nigdje ne počinje i ne završava se.
Tako je i sa životom i smrću.
Oni nigdje ne počinju i ne prestaju
Isto kao i krug.
Sve počinje i završava se jedino u našim umovima.
Početak i kraj su tamo gdje staviš tačku.
Početak i kraj su tamo gdje povučeš liniju.
Ali samo za tebe.
Jedanaest hiljada godina
Nympho Uranusa.
Pišem priče viseći naglavačke.
Jedanaest hiljada godina
ponavljam jednu te istu misao.
Veliki smo ljudi onoliko koliko su nam djela velika!!
Šta ako te volim od zadnjeg dana naše starosti?
Šta ako naša poslednja bračna noć ide ka svitanju
pred prvu noć kad smo zajedno spavali?
Šta ako dišem ono što sam već izdahnuo?
Šta ćeš mi na to reći?
Možda te ljubim zadnji put
i tako idem ka našem prvom poljupcu.
Možda se naš rastanak kreće ka našem prvom susretu.
Šta ako ti kažem da ćemo se zajedno roditi
istog dana, umjesto što bi umrli iste godine?
Šta ako se naš kraj ustremio ka danu
kad smo se tek zaljubili jedno u drugo?
Hoćeš li biti dovoljno velika kukavica
da zajedno postanemo hrabri?
Hoćeš li imati dovoljno slabosti da zajedno ojačamo?
Hoćeš li mi pokloniti dovoljno starosti
da zajedno dočekamo našu mladost?
Okreni se sa mnom naglavačke.
Vidjećeš svijet očima dječaka.
Vidjećeš ljubav gdje pobjeđuje mržnju.
Vidjećeš uspomene gdje nadjačavaju zaborav.
Nympho Uranusa, moram ti reći
Moje se priče čitaju naopačke.
Kad misliš da je prošao dan,
znaj da tek dolazi novi.
Kad misliš da je kraj rečenice,
znaj da tek počinje nova.
Jedanaest hilajda godina
bez kraja i početka
svjedočim vječnosti.
Ako pomisliš da odlazim,
znaj da ću tek doći.
Jedanaest hiljada godina
mi smo jedna velika priča.
UNA STORIA GRANDE COME NOI!!!

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Privilegij samoće

1.
Ponekad je dobro opustiti se. Glasno odahnuti. Pojesti malo kruha da se umiri naslućivani osjećaj kiseline u želucu. Popiti malo prošlogodišnjeg vina. Domaćeg, crvenog. Neoksidiranog. S još uvijek izraženim voćnim mirisima. Prisiliti um da prestane grozničavo razmišljati. O bilo čemu. Nije važan svijet. (Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti.) Važni smo mi. Naš sadašnji trenutak, i naše postojanje u njemu. Važni smo mi. Jer ovo je naš život i naše vrijeme. Bez obzira na sranja koja se događaju oko nas. (Duboki udah.)
(Opuštenost i osjećaj zadovoljstva. Prožima um, psihu i tijelo. )

2.
Odjednom … Pokret u žbunju. Onaj prokletnik, što vreba te već posljednjih 6 mjeseci. Već si mu zaprijetala kako ćeš mu zvati majku i obavijestiti je o svemu, ne prestane li. Tip je retardiran. Slijedi te i dalje. Ovaj put iz žbunja. Dižeš se s klupe, ljutita pomalo. Ubrzanim hodom udaljavaš se. Dok nervoznim ispuhivanjem izbacuješ posljednje dimove dogorjele cigarete iz sebe.

3.
Mnogi su muškarci uzdisali za tobom, i slinili. Oni poremećeniji ne odustaju ni danas. Oni razumniji, pokušali su te zaboraviti. Krenuli su svojim putem, predajući osjećaje zaljubljenosti zaboravu. Potrebna je velika snaga i odlučnost da se bude pametan. Da se krene dalje. Što čovjek čovjeku može ponuditi, osim sparnog i vrućeg, ljuljuškavog popodneva ljetnog dana, nabijenog tek mirisom nevidljivih feromona? Slijedi prohladno jutro sljedećeg dana.

4.
Mir je neprocjenjiv. I zato izbjegavam ljude. Pogotovo poznanike. Uvijek očekuju nešto od mene. Da potvrdim njihove stavove. Pozdrav. Banalna pitanja, izjave, komentari. Samo zato što misle da me znaju. Očekuju čuti određene tvrdnje i odgovore, izraze koji će potvrditi njihovo mišljenje i njihove stavove, njihove vrijednosti. Traže u tebi, u svojem poznaniku, potvrdu vlastite ispravnosti. Potvrdu vlastitih stavova i vrijednosti. Nešto kao zrcalnu sliku samih sebe. No, u meni je neće naći.

5.
Samoća. Dok sam prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … (smijeh) … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

6.
Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi.
Ako će te ikad itko od tvojih istinskih prijatelja cijeniti i poštovati, poštovat će te zbog tvoje neovisnosti; neovisnosti u razmišljanju; neovisnosti od prevladavajućih trendova, od uvriježenih društvenih vrijednosti i poimanja. Ostali, oni koji te ne razumiju, smatrat će te izgubljenim, u najmanju ruku čudakom. Neki će te možda i sažalijevati.

7.
Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran.
Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih vidim iz daljine ili na televiziji. A tu je još i internet koji mi ponekad dosadi, pa na nekoliko dana stavim društvene mreže na čekanje … Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima.
Ljudi kao mnoštvo; ta vreva, gužva, buka, taj kaos. Oni su, zapravo, besmisao, dok je svaki čovjek, za sebe i unutar sebe, smisao.

8.
Da se vratim na početak; samoća nikako nije kazna ili patetično rečeno – nekakav ubogi osjećaj, nego je privilegija; izraz slobode i mira pojedinca. Drugi nam ne mogu biti smisao jer smo zapravo u nekim stvarima neopisivo različiti i nužno neopisivo sami. Samoća je put k istinskom jastvu i biti. Ona nam pruža priliku za inicijaciju u samoga sebe. A tko zna koga ili što možemo tamo otkriti? Ponekad, samoća je jedini stvarni izlaz koji nam omogućava da dosegnemo i sačuvamo sebe.

Foto: www.pexels.com