Mario Lovreković: Zemlja

Od ponora sam probavljen, izbačen na krutu površinu koju čini stara, suha, ispucana zemlja. Iz nje više ništa ne raste, nije obasjana sunčevim zrakama koje bi ju nahranile toplinom. Nebo skriva svoje tople suze, okreće oči naopako i kapcima prekriva zjenice, zanemaruje svoju ulogu, ne želi me vidjeti na suhome tlu koje vapi za kišom. Zemlja je napuštena kako bi moje biće lutalo do beskraja, kako bi se u truplo pretvorilo, raspadnuto meso označeno tminom. Duša sam bez smisla, sušim se od hladnoće koju mi donosi preostalo vrijeme, stoga se molim da ga imam što manje za poživjeti. Kosti su smisleno prožete s kožom, vlakna koja nekoć stvaraše mi tkivo odlaze, ne pripadaju umirućem, tragaju za novim tijelom koje život želi slaviti.
Preuzevši tamu u sebe, odlučih kako krv neću čuvati u žilama, jer zemlja kojom kročim i dalje je žedna vode. Ili krvi.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Zamka u trenutku

Bespovratno
odumireš
ako živiš za sutra
s jednom nogom u jučer
zaboravljaš sadašnji trenutak

truniš se
ako negiraš strast
ljubav voljenog bića
skrivaš sjaj u oku
i otkucaje zaljubljenog srca

rasplinut ćeš se
ako ne živiš svoje snove
grčevito se držiš sigurnosti kućnog praga
zanemaruješ zov novih daljina

iščeznut ćeš
ako se spontano ne nasmiješ usputnom prolazniku
ne kupiš kruh prosjaku
ne nahraniš golubove na trgu
i ne namigneš vozaču tramvaja

život nije spomenar
niti planer
život je zamka u trenutku

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Cjelina datosti

Kako bih se definisao kad sam već ovakav
U cjelosti dat?
Čuo sam da većina života završava smrću
Čudno i ko bi rekao
Dok sam bio dijete nisam se pitao
Sad se pitam ali bi bolje bilo da ne pitam
Svijest je luksuz svemira
Svijest je besmislica jer od njeg nema ništa
Ili
Nema bar neke vidljive koristi
Svijest je šarenilo odnosa neutemeljenih na jeftinom pokušaju odgonetanja smisla ljudskog razmišljanja
Nedokučivost svega održava besmisao
Dočim samo postojanje rukovodi izmišljenim smislom
Bit će da smo svi mi samo mrdajuća energija koja će se na koncu raspadom pretočiti u energiju drugu
Pa ko je i šta je ta dotična?
Zašto se svugdje miješa?
Na koncu:
Zar ona mora biti ključ?
Besmislenost svega što nas obasjava i što se nalazi tu gdje se nalazi ne bi bila besmislena da ima smisla
Jer smislen je smisao i kao krajnja vrijednost nešto se uvažava
Ako je sve besmisleno onda i tu postoji smisao
Nesmislenost je smisao nesmisla
Ako sve nema neku ulogu u nečemu onda je to dobro smišljeno
A mi
Samo gubimo vrijeme lupajuć glavu

Foto: www.pexels.com

Mirela Ilić: Prvi put iskren

Pokušala sam napraviti dom od tebe. Ali svaka vrata vodila su još jednima. Svako stepenište novome. Prozori su nudili pogled ni na što. Našim hodnicima lutale su sjenke. Sjenke ljudi koji nam ne žele dobro. U našoj sobi milovali su me hladni trnci prošlosti. Kuhinjom se širio miris tuge.

Jesam li ti ikad rekla koliko me podsjećaš na oca? Čovjeka koji je uvijek znao kako biti na dva mjesta odjednom. Svoje slabosti prikrivao je otrovnim oblacima koje je navlačio nad svoje bližnje. Dok bi krivnja, poniženje i bezrijednost kišili po našim licima ne bi ni trepnuo.

Tek sad razumijem majčine riječi onog dana kada te upoznala. Tiho je prozborila:

– Ne želim da dijeliš istu sudbinu kao ja.

Tada sam mislila da nisam ništa nalik svojoj majci. Poslije, dok sam s osmjehom nosila razočaranje, znala sam sa sam joj potpuno nalik. Majko draga, je li i on tebe savijao kao granu koja ne želi puknuti?  Je li pokušao natjerati te da zaboraviš svoje ime? Sebe? Je li te iznova porobljavao svojim najskivenijim mislima? Je li ti pričao sve dok ne bi zaboravila lica njegovih laži? Dok ne prestaneš osjećati. Je li grlio rukama skrivenih namjera?

Svakim zalogajem gutala sam tvoju laž. Svakim uzdahom mirisala tvoju izdaju. Svakim pogledom na tvoje lice vidjela prevaru. Pitala sam se gdje odlaziš kad zašutiš, kada tvoja tišina postane moja bol a iznenadni osmjeh moje prokletstvo. Pokušala sam se promjeniti. Probala sam biti nježnija. Ljepša. Bolja. Zatvorila sam svoja usta. Postajala manje svjesna. Odlazila sam na najmračnija mjesta duboko zakopana u meni. Suočavala sam se sa vragovima i demonima. Ali i dalje sam se pitala: “Što mi to skrivaš ljubavi?“.

Ljubavnici bi trebali biti kao cvjetovi istog stabla. Rastu jedan prema drugome. Traže isto svjetlo. Gledaju i osjećaju se. Ali ti me nisi osjećao. Ti si cvjetao negdje daleko od mene. Zašto me nisi vidio kad su me svi drugi vidjeli? Mene koja je bila spremna mjenjati tvoja slomljena krila za svoja. Ljubila sam tvoje zločine. Šivala najljepšim svilenim koncem tvoje rane. Bila sam uvijek predana. Uvijek obraćala pažnju jer ti si moja životna linija. Našla sam tvoju istinu ispod svih laži.  A iznova i iznova bila sam gažena čizmom tvoje odlučnosti da si uskratiš ljubav. I tako je došlo vrijeme da odem.

Slušala sam danas tvoj govor na pogrebu. Svidio mi se. Čekaj, probat ću ga ponoviti:

– Ovdje leži ljubav mog života koju sam ubio bez ispaljenog metka. Majka moje nerođene djece koju sam samo podrazumjevao. Neka se spoje njezina prašina i pepeo i prosut ću je po svima koje sam stavljao ispred nje. Neka počiva u miru ogrnuta  usamljenošću koju sam joj pružio. Neka polegne glavu na jastuk satkan od mog nemara. Neka ide u nebo mojih izdaja.

Nemoj plakati. Bio je predivan. Istinit. Prvi put iskren.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Razumijem te

Dajte mi kavu
a ne deluzno alkoholno piće,
pa krenimo filozofirat
kao Friedrich Nietzche,
društvo je bolesno još
od antičkog doba,
optimistična znanost
ne može riješiti pitanje
što nas čeka nakon
groba,
život je patnja
i nema smisla,
pomirite se s time
bolna je istina osnova
nihilizma,
Bog je mrtav?
Pa istrijebili smo ih milijune,
no neki asketski svećenik
uvijek novoga ispljune,
kako bi tvoja osobnost
pala,
u nekoj novoj formi
robovskog morala,
s kojim te slabi
u peći mogu peć,
zajebi foru
budi  übermensch,
možda si Friedrich lud,
te kako misli konj spoznat
ne umijem,
ah ništa, bar tebe
razumijem.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Asteroidea, kiša, beštija

Tko bi rekao da stvarnost u svakom trenutku možeš zamijeniti maštom. Uistinu. Kad ti kažem. Ništa lakše. Samo se prepusti i sklopi oči na trenutak. Uzmi daljinac i klik.

Ruku na srce, nisam mislio da će to ispasti tako jednostavno, ali… ljudi smo i u svakom trenutku, u svakom pogledu, svašta se može dogoditi. Tko živi – taj uči, taj griješi i na kraju, baš kao i svi – umire. Netko sam, netko uz gledatelje. Kod kuće, u bolnici. Na stratištu, u mračnoj ulici, u zraku. Pod vodom, na stijeni, u šumi, pustinji… Pod kotačima kamiona, automobila, vlaka, motora, bicikla. Netko od nečega, netko prirodno. Oprosti! Zaboravi! Malo sam i zbunjen svim tim informacijama. Danas nitko ne umire prirodno. Čak i oni sa stotkom umiru od razno-raznih boleština, moždanih i srčanih udara, otkazivanja organa i raspada cjelokupnog sustava. Zanimljivo! Bez obzira na sve, ciklus se nezaustavljivo nastavlja. Ma što poduzeli, napravili, kakvu prehranu uveli, svakodnevna vježbanja i ritualne aktivnosti, sve nas isto čeka. Nekoliko metara dubine, širine, užarena pećnica za kremiranje, slatka ili slana kombinacija kemijskog spoja dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Pojednostavljeno rečeno čeka nas jedno veliko ništa. Baš zato, glupo je raspravljati o… velikom ništa, jer ima još vremena. Nekom je i sekunda dovoljna, dvije-tri, minuta, sat ili dva, dan, tjedan, mjesec ili godina. Nekom je beskonačnost prekratka. Zaboravi! Ovo su samo naklapanja. Opusti se i uživaj. Kad bi čovjek znao to što znam ja. Rekoh zaabooraavi. Naravno da ništa ne znam više od drugih, manje od trećih, četvrtih, petih. Bez veze! Oh divnog li nabrajanja.

Oprosti za skretanje. Jednostavno me ponijelo i tako mi je žao što mi nije žao. Naglašeno nije. Kao što sam već rekao – stvarnost u svakom trenutku možeš zamijeniti maštom, jer danas je opet, po tko zna koji put, na malim ekranima počelo prvenstvo u buljenju. Zvijezda protiv spužve. Spužva protiv zvijezda. Napetost se može rezati nožem za rezanje napetosti. Ona curi, šprica iz ekrana. Logično! Spužva pod vodom prepuna je vode, a i zvjezdača ne zaostaje količinom.

Znaš ih valjda. Zvjezdače, naravno da znaš. One pokretne, male beštije, morske životinje iz koljena bodljikaša, spljoštena tijela na kojem se ističu krakovi. Oooookeee! Sve super… osim što nisam znao da bodljikaši imaju koljena u kojima pohranjuju zvjezdače spljoštena tijela na kojem se ističu krakovi. Zamisli da si bodljikaš i iz koljena ti svakih nekoliko dana isplazi… Pogodi što? Pa zvjezdača, ta mala pokretna morska beštija, spljoštena tijela na kojem se ističu kraakoovi.

Ma dobro, dobro! Uhhh! Nema veze. Zaboravi. Vratimo se pitanju pobjednika. Što na kraju dobiva pobjednik?! Što? Recite odmah vi prokleti urednici, scenaristi, nevidljivi glumici sinkronizatori. Priznajem! Savršeno odrađujete svoj dio posla, ali mene to ne zanima. Mene zanima što dobiva pobjednik i tko će ovog puta pobijediti. Prije nekoliko dana pobjedniku su kao nagrada ostale oči. Ovaj drugi morao se zadovoljiti prolaznom panikom slijepila i mraka dok mu ponovno nisu izrasle oči.

Nevjerojatno, nešto se događa. Slika bježi s ekrana. Sve se trese, nekontrolirano vrti, okreče. Ustvari nije li to isto. Nema veze! Vjetar je zahuktao starom kućom. Ona škripi i upravo sad se spustila oluja. Mlado lišće leti na sve strane. Grane padaju po uredno parkiranim automobilima. Vlasnici proklinju gradske službenike, dok konobari panično pospremaju razbacane stvari: podmetače, suncobrane, cjenike i čaše… flaše…, flaše i čaše i…

Nema slike, nema tona, nema ničeg osim… kiše.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: O knjizi priča u rukopisu “I Supermen je bio novinar” Dražena Stjepandića

Knjiga priča “I Supermen je bio novinar” sadrži 22 priče iz novinarskog života. Neke su i malo duže, a neke su bile objavljene na portalima Tjedno, Dnevno i Portalu oko. Priča “Come an, Jura” je objavljena u u knjizi “Zvučni zid” (V.B.Z., Zagreb, 2009.), a priča “Posljednji dan” je objavljena kao poglavlje u knjizi Puki nacionale (V.B.Z., Zagreb, 2010.).
Priče donose mnogo nepoznatih događaja, detalja i podataka iz života poznatih ljudi. Mogu se čitati kao neka čitanka iza kulisa povijesti. U njima se miješaju novinarski, reporterski stil sa područjem suvremene proze prepune opisa. Reporterski stil prestaje biti novinarstvo i postaje proza o novinarstvu, literarni žurnalizam koji sa žurnalizmom ima veze jer ga ponajviše tretira i opisuje.
Priče iz zbirke “I Supermen je bio novinar” su podijeljene u pet neobilježenih tematskih dijelova. Prvi društveno-politički, drugi književnički, treći rokersko-estradni, četvrti sportski i u petom dijelu autor piše o nekim svojim djevojkama. Sve priče su naravno vezane uz novinarstvo jer za autora novinarstvo nije posao nego način života i on ga opisuje kroz različite situacije bez namjere da o tom poslu daje lekcije ili osude. Zaključke prepušta čitateljima.
U prvom tematskom dijelu miješaju se kasnije jasnije uočljiva područja jednako kao što u prvom dijelu mutiraju postojeće političke vrste najavljujući misli 21. stoljeća. U priči “Gospođa Gizela” priča o susretima s gospođom Gizelom Đureković. U priči “Četnički grob na Bleiburgu” ironično relativizira posljedice Drugog svjetskog rata. U prvom dijelu je i priča “Jegulje iz San Sebastijana” koja je posvećena putovanjima proslavljenog violinista maestra Tonka Ninića.
U drugom dijelu, ako izuzmemo Dragutina Tadijanovića i Borivoja Radakovića kojima su posvećene priče “Kad u Kolašinu umuknu utihnu ovce” i “Amaterijalizam”, autor piše o svojim poznanicima, mahom nepoznatim piscima. Naizmjenično duhovito i tužno, naizmjenično i istodobno, jednako kao što je to stilski reporterski i literarno.
U trećem sportskom dijelu autor u priči “Vrijeme kad Medveščak nije gledao nitko” opisuje neke hokejaške utakmice kad nije bilo publike. “U priči Maksimir Gorki” prisjeća se alkoholiziranog trenera Branka Zebeca koji je znao zaspati uz aut liniju, a pijan znao je skočiti kad njegova momčad dobije gol misleći da se dogodilo suprotno.
Priče nisu samo autorove priče, nego su u njima ispričane i priče koje je autor čuo. Često su priče kombinacije priča kao u priči “Večer uz grupu Jutro” gdje menadžer koji je otkrio Bijelo dugme priča kako im je pomogao i kad je želio suprotno kao u slučaju za Novu 1976. godinu koju je Tito dočekivao u Zagrebu. Da im napakosti, preporučio je Dugme protokolu zbog čega su morali otkazati dva rasprodana beogradska Pionira. U HNK u Zagrebu su Dugmetu isključili struju i naprasno su ih skinuli s pozornice, ali sam podatak da su nastupali za Tita, u ono vrijeme bio je dovoljan da ih bjesomučno počnu vrtjeti na radiju i televiziji, daleko više od drugih rokera, što je bilo raketno punjenje za karijeru Dugmeta. U toj priči autor ima i svoju priču o Dugmetu.
Tri priče posvećene su iskustvima drugih novinara. “Pošteni polkovnik Gomeljski” u kojoj se priča kako je Cibona s Aleksandrom Gomeljskim namještala utakmice. Priča “Gospon Amigo” je posvećana velikom nogometnom novinaru Zvonimiru Magdiću koji je izvještavao iz aviona koji je s nogometašima Dinama pao na aerodromu u Rimu, ali zbog spleta okolnosti taj tekst mu u “Sportskim novostima” nisu objavili u prvom izdanju, jednako kao ni tekst o mladom Maradoni. Priča “Posljednji dan” priča o posljednjem danu života pokojnog Ive Pukanića.
Zapravo mnoge od ovih priča su još neispričane nepoznate priče o poznatim ljudima i događajima.
Po riječima onih koji su pročitali ovaj rukopis radi se o knjizi iz novinarskog života kakve kod nas još nije bilo. Rukopis stavljaju uz bok knjigama priča “Sarajevski marlboro” Miljenka Jergovića i “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića.

Foto: www.pexels.com