Korina Juretić: Moderni mi (Noć knjige 2017.)

sjajna osobo
ovo j leh za nas
super čarobna pjesma
ultra mirakul
za ostat v uhu
začrjenit srce
vas obraz
letnja arija
otprto kino
teplo puhja
život je cukar
črno-beli old movie se vrti
po dnu škartoca čipsa
je ostalo još soli paprike i kompira
a va najmanjen zrnu
frigane masti nigder
va krpah va horizontali
(kod pravi happy end na kraju)
utaknuli smo i zagubili se mi
sjajna osobo ovo j
leh za nas

Foto: iz filma Građanin Kane, Orson Welles, 1941.

Denis Kožljan: Lutke na koncu ili leteći mravi

Ma bravo jaaaa… Konačno se dosjetih da napišem nešto što mi je danima na vrh jezika, a vrijeme me lomi i ne dopušta mi, ne daje mi termin… Jer i ja sam, iako prošla pola stoljeća još uvijek samo lutka na koncu, a moji animatori izmjenjuju se od onih kojima je mudrost pri rođenju ostala u koprivama, pa do sadašnjih nekih kraljeva koji su stali na vrh društvene nastambe i licemjerno odašilju negativne signale.

Nije važno je li od stoljeća sedmog ili mnogo ranije, dopala me sudbina da osvojim status stranca u vlastitoj kući, da li zbog straha da nešto krivo ne prolomim i završim u ćuzi ili pak otac i mater nadjenuli mi pogrešno ime, odgajali pravo i pošteno, prizemljeno. Ma ne pali to kod nas, trebala sam staviti masku i preobraziti se u letećeg mrava, ispuštajući otrov na vrat svakog tko mi ne da pravo na egzistenciju, na djelomični hedonizam.

Napokon, ako mogu Oni (velikim slovima znate zbog čega), onda pak mogu i ja, moja djeca… zašto ne bi i mogli moji unuci. Krasti, potucati se po smrdljivim kavanama, ližući oltare i onda… “lets go”, ravno na čelo. Preuzeti zvonik Svetog hrama, kormilo nekih Hypo riznica, mjesta gdje lova samo šiba i istovremeno nitko ti ništa ne može. Ti nisi kriv za propuste, ti si tek lutkica na tankom koncu ili junakinja predstave Sjena. Nitko ti neće zamjeriti što god mrsko učinio, tvoja uloga iako negativnih kontura može postati tek djelićem posranih medija i dobiti lajkove, lajkove, lajkove… To su momentalno vrijednosti koje se cijene u ovom zamućenom kapitalizmu gdje svatko svakoga, da ne zamjerite,  … “u onu stvar”.

Biti dobrica, poštenjačina, odgovoran, discipliniran, samosvjestan, altruistički nastrojen, humanist… pihhhhh… to je tek sramno sakaćenje vlastitog postojanja. Jao si ga onome tko se u budućnosti bude držao vrijednosti takvih i sličnih epiteta, otpast će u sekundi s konca i time će se satrti zauvijek njegovo ime i prezime, loza i buduća pokoljenja. Animatori su jedini važni u cijeloj priči, oni vedre i oblače, a ako učine pogrešan korak, sami sebi određuju sankcije koje to nisu.
Pa ti čovjek (ako to zaista jesi), trudi se biti dio Svemira… nema šanse… nema te više kao ni Boga, Spasitelja svijeta…

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Pauza

Vrijeme za pauzu. Kava s prijateljima u lokalnom kafiću. Biramo onaj jeftiniji. Uz kavu, dobiješ i Cedevitu. Pravu Cedevitu, malo rjeđu, ali… original je original. Mjesto baš i nije nešto. „Poklonjenom konju ne gleda se u zube“ i zato…

Nikad mi nije bio jasan taj izraz. Zamisli da ti netko stvarno pokloni konja i ti mu ne smiješ pogledati u zube. Glupost! Mislim? Glupost je i to što živiš u gradu i što ćeš s njim. Zavezat ćeš ga za drvo u parku? Jahati gradskim ulicama? Konji seru pa moraš kupiti i lopatu kako bi pokupio njegova govna. Konjski drek, govno, ma svejedno, poprilično je velik, smrdi i nije baš neki prizor s kojim se možeš hvaliti na „društvenim mrežama“. Bilo kako bilo, to se ne isplati. Uz gomilu nepotrebnih stvari kojima si nakrcao svoj stambeni prostor, sad još moraš pronaći mjesto za lopatu i to ne bilo kakvu, nego lopatu za pobiranje konjskog dreka. Smiješno! Navikao si doći s posla, nešto „baciti u kljun“, odmoriti se dva-tri sata i onda, sasvim se malo razonoditi prije odlaska na spavanje. Biraš vrijeme između 22 i 23 sata. Čekaj malo!? Dobri smo si, ali mislim da pretjeruješ. Tako rano više ni kokoši ne idu spavati. To ja onako, sam sebi sa sobom o sebi. Uglavnom, što god namjeravaš s konjem neizvedivo je.

Kad smo već kod čudnovatih izraza i njihovog nevjerojatno vjerojatnog značenja, analizirajmo i društvene mreže. Kao da smo neke ribe, ptice ili jednodnevni, dvodnevni ili višednevni, tjedni, mjesečni ili pak godišnji kukci koji se nepripremljeni, „bezglavo“ zalijeću u paukovu mrežu. Dobro, dobro. Imaš me. Naravno da bez glave ne možeš ništa, ali… muha može. Kao klinac sam ih hvatao, otkidao glave i uredno spremao u praznu kutiju za šibice. Trebale su mi za pecanje. Kao mali bio sam pravi lovac. Muho i ribo LOVAC. Za muhe desnica, za ribe ljeskova grana, oguljena do pred sam kraj. Drška je ostala prekrivena korom, radi trenja i ugodnog držanja. Strunu i udicu stavljao mi stari, jer ma koliko se trudio, nisam uspijevao. Kasnije su otkrili da imam dioptriju i da moram nositi naočale… Pardon. Ispričavam se i odmah vračam korak dva, šest unazad. Iako bez glave, ulovljene, bezglave muhe trčale su na sve strane. Jedino nisu mogle letjeti. Što više muha to bolje. Neke su ipak pobjegle, neke sam nespretno zgnječio, a neke su jednostavno ispale s udice. Ponovno se vratimo konju. Zamisli ga, ali ne bilo kojeg konja. Onog iz Kuma zamisli, kako bezglavo trči gradskim ulicama i sere po novo uređenoj šetnici. Gradonačelnica svojim masnim prstima čupa kosu, dlaku po dlaku, jer drugačije ne može. Oko nje masa razdraganih podanika zbunjeno zbulji, pardon bulji u daljinu, kao – nas se to ništa ne tiče. Jebeš konje, muhe, mreže i ostale jezično tradicionalne poučne izraze. Kava i Cedevita su zakon.

Skoro zaboravih objasniti izraz bacanje hrane u kljun. Kao prvo, nismo ptice, nismo kljunaši. Kao drugu, hranu uglavnom ne bacamo, već je fino i kulturno, sasvim smireno, nježnim pokretima desnice ili ljevice, pojedinačno, kombinirano, svejedno, primičemo ustima. Kontrolirano naučenim pokretima vilice i jezika usitnjavamo je, drobimo, mrvimo, slinimo i takvu usitnjeno-pomiješanu gutamo. Rastapamo želučanom kiselinom i pretvaramo u kašu, kako bi crijevima omogućili što jednostavniju apsorpciju hranjivih tvari. Nema ništa ljepše od zadovoljnih, fino nahranjenih stanica našeg tijela. Na kraju, kad sve tako fino obavimo, ostatak ispustimo. Uz konja i lopatu, to možemo napraviti bilo gdje, bilo kad. Bitno je da drugi ne vide. Ako drugi posumnjaju uvijek se možemo opravdati konjem. Ništa od toga. Zaboravio sam na glupu tehniku. Po gradu su postavljene nadzorne kamere, tako da se konj, sve zbrojivši i oduzevši, nikako ne isplati.

Kad smo već kod hrane, mislim da si ni danas neću kupiti ništa. Kava i to ona prava, mala, crna, espresso s pet grama kristal šećera i Cedevita gratis bit će sasvim dovoljna okrjepa do ručka u četiri poslije podne.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Moje ruke cvjetaju…

Moje ruke cvjetaju
Klizeći obrazima tvojim
Ostavljajući ožiljke putenosti;
Tog vječnog ideala
Tisućljećima stvaranog
Zbog kojeg nam tijela
Još uvijek drhte
Kao mlade breze
Na sjevercu.

Postoji li život
Dostojan nas
Plahih srca
I ruku bez žuljeva,
Ako putenost isčezne
Trnovitim stazama
Popločenih oštrim mramorom
Koji ledi i zadnju trunku sjećanja
Na jutra kada su
Dodiri ispunjavali
Naša gola tijela
Gladna ljubavi.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Krmeća

Krmad se nažderala.

Puna nam crijeva
masti,
hladnjaka
i televizora
u boji.

Glavno da nitko ništa nije vidio.

Peremo ruke
i tražimo lopove.

Da Bog
nije Bog
pomislio bih
da nas se boji.

Jadna smo krmad tek
ljudi moji!

Zločinci
i heroji.

Sutra će neka nova djeca
plakati.

A mi ćemo skakati
i navijati.
Glasni biti.

I ja.
i ti.

Foto: www.pexels.com

Lidija Deduš: Wiehlerovi gobleni, najsitniji bod

nakon tatine smrti, mama je oprala njegove kroksice. dok su se sušile na rubu kade, a ona se spremala oprati i sebe, začula je korake po hodniku. koraci su se približavali, zastali ispred kupaonskih vrata, prošli kroz vrata, a onda su kroksice same od sebe s ruba kade pale u kadu. „ti se meni možeš smijati koliko hoćeš, ali ja znam da je to on meni došao u posjetu“, rekla mi je u nedjelju za ručkom. nije mi bila smiješna njena vjera, nego to što je odabrao trenutak dok je ona bila gola u kupaonici.

***

sitna starica na blagajni u supermarketu. giba se prema blagajni u ritmu reda. iza nje ostala su pijačna kolica s ručkom, na dva kotača. kad je trebala spremiti kupljenu robu, starica se okrenula u čudu i uskliknula: jao, oprostite, zaboravila sam svoj auto!

***

rano je jutro. nakon cjelonoćne vožnje, prijateljica i ja stižemo na otok. umorne i neispavane, sjedimo u parkiću i na karti provjeravamo u kojem smjeru trebamo ići da pronađemo smještaj. dok sjedimo, počinje pjevati neka ptica. pomislim: nema razlike između kopna i otoka. ta ptica pjeva identično kao i ona koja pjeva u isto ovo vrijeme svakog jutra ispred moje zgrade. držala me ta misao sve dok nisam shvatila da mi u ruksaku svira budilica na mobitelu.

***

imala sam divnu bijelu košulju. kopčala se cijelom dužinom na leđima. naprijed su u pitanju bili neki volančići. visoka kragna. mama mi je zabranila da se u njoj spuštam na toboganu. ja sam ipak to učinila. i poderala štrample sa stražnje strane koljena. štrample sam kod kuće skinula i bacila u smeće. kad me mama pitala šta moje poderane štrample rade u smeću, rekla sam: mama, ja stvarno ne znam kako su one tamo došle iz ormara.

***

zaključala sam se u wc-u u babinoj kući i nisam se znala otključati. tata se morao popeti na krušku, pa ući kroz mali uski prozorčić na vrhu zida. tad je još bio šlang i u formi. kad je ušao, počeo se derati: šta se kog boga dereš, čujemo te i mi i oni nakraj sela!

***

za kaznu što sam bila neposlušna, baba me zaključala u sobicu. kroz vrata sam je pitala: a koliko dugo ću ja biti tako zaključana? baba je rekla: do kraja života. pitala sam: je li to za osamdeset godina? baba je rekla: da. nisam bila žalosna ni uplašena. u sobici je bila plastična košarka s klikerima i stoljetni kalendar. bila sam spremna odslužiti tu robiju.

 

Foto: Zoran Žmirić