Iva Beljan: Nebo

Odavde
nebo je duboki ponor
u nj padaju želje, strahovi i čežnje
u njega nas vode prepobožne težnje:
samo punina
i samo težina

Odatle
nebo je beskrajan prostor
na njemu nema slika naših ćudi
na nebu nema ni bogova ni ljudi
samo praznina
samo vedrina

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Kako sam postao noć

Rođen sam s dvije duše, za nevidljive svjetlosti, između listopadskog zalaska sunca i svitanja, točno u 21:30.

Plakao sam dvjesto i šesnaest sati, neutješno, bez prekida, odgađajući dan.

Više od mene plakala je samo moja majka. Takvo što mogla je očekivati tek za tri, a pravu vrisku i nesanicu ne prije šestog tjedna. „To su preuranjene kolike. Doduše, rijetko se događa, ali nije to ništa neobično“, važno je zaključila patronažna sestra.

Čak ni danas nitko sa sigurnošću ne može ustvrditi što uzrokuje kolike te zašto dojenački grčevi prestaju spontano, do kraja trećeg ili četvrtog mjeseca bebinog života. Postoji čak i mišljenje kako je dječje plakanje uzrokovano majčinom anksioznošću. A sve što dolazi od majke, lako se prima, poput najkvalitetnijeg preslikača.

Plakao sam zbog preobilja crveno-zlatnog unutarnjeg žara od aromatičnih trava, raznovrsnih začina i triješća mirisnog drveća iz svih krajeva svijeta.

Jedna od mojih duša zamahivala je vatrenim maljem razlamajući ljusku velikog jajeta, posađenog na hrpicu pepela. Nakon nekoliko odmjerenih i snažnih udaraca iz jaja je suknula mlada žar-ptica. Najljepši dijelovi tijela svih dotadašnjih ptica učas se sjediniše u raskriljenu predstavu kozmičkog ognja iz kojeg je svijet stvoren i u kojemu će skončati.

Odoljela si Evinom nagovoru da kao i sve druge životinje pojedeš voćku sa zabranjenog stabla“, skrušenim će glasom moja duša, milujući cinoberasto perje, koje jasno odsijavaše bljesak živahnih ptičjih očiju, slično odrazu signalnih svjetala na krilima vojnog zrakoplova pri predvečernjem polijetanju prema nepoznatom odredištu.

Milkam!“ zazvala je tugaljivo moja druga duša. „Koliko godina je prošlo od našeg zadnjeg viđenja – 500, 1000, 1461 ili 12594?“ vapila je za njenom blizinom. No, za nju je ptica bila nedodirljiva. I nesaglediva.

Prema legendi, pri začeću ova iznimna ptica daruje dušu embriju u majčinoj utrobi. Meni je podarila dvije.

Ne znam koja od mojih duša te je dotaknula. Ni zašto. Volio bih znati koju si od njih odabrala. I zašto. I na koliko dugo – između mnogih dolazaka, odlazaka i povremenih prekratkih ostanaka.

Plačemo, jer smo po naravi ranjeni i ranjivi. Ali, sasvim sigurno, neka od mojih duša pomoću suza može zacijeliti bilo kakvu ranu. Bilo čiju ranu.

Nemoj ni pokušati htjeti raspolagati nečim nad čime niti ja nemam pravo raspolaganja. Kompleks Boga nikad nije izumro iz čovjeka. Ponavlja se u gotovo pravilnim vremenskim intervalima ne služeći nikakvoj svrsi, osim što rađa osjećaj privremenog zadovoljstva. Kao i rođenje.

I moje tijelo je pojam na pogrešnoj stranici prarječnika. Kao i svako dobro na krivom sam mjestu. Motiv sam što se ne može oslabiti; čak ni drugim motivom.

A slobode trebam više nego možeš podnijeti. Više nego mogu podnijeti.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Čudo ili čudo

Rekla mi je jedna osoba jutros da je dokazano da čuda postoje, značajno naglasivši ‘dokazano’. I da ona vjeruje u čuda, to je jasno, ne? Mislim si – ako vjeruje, zašto treba dokaze u to što vjeruje?
Mladi čovjek u čekaonici dežurne ambulante čudio se moći akupunkture kojom su pomogli psu što nije mogao mokriti devet mjeseci. Nakon akupunkturnog tretmana pas star devet godina u nekoliko je minuta počeo mokriti sve ono proteklih devet mjeseci pospremljeno i pomladio se za devet godina. – Postao je štene – pomislio sam, a odmah nakon toga – Ima li to veze s ovim poplavama proteklih dana? – U svakom slučaju: Čudo jedno, ta akupunktura!
Žena koja je došla u suzama od bolova čudila se čudesnoj moći injekcije koja joj je u nekoliko minuta bol smanjila na podnošljivu razinu.
Ja sam se čudio kako se broj pacijenata u samo deset minuta nedjeljnog jutra popeo s dva na dvadeset. Zašto se čuda ne događaju vikendom pa ljudi ne bi trebali dolaziti u dežurnu ambulantu nedjeljom ujutro jer imaju bolove? Zar se i čuda odmaraju vikendom? Ili su ljudi preosjetljivi? Nepažljivi prema sebi, svom zdravlju i posljedice osjećaju tek onda kad se opuste ili nađu vremena za sebe… Zar samo velika čuda postoje? Zar nema malih, neobaveznih, nebitnih čuda poput onih kada nas nešto zaboli pa pomislimo – Kad bi se sad dogodilo čudo pa da me prestane boljeti jer je nedjelja ujutro i rade samo dežurne ambulante i hitne službe? (A možda je čudo da te ustanove uopće i rade).
Jedno veliko čudo je život sam po sebi. Znanstvenici će reći da to je najznačajnija prirodna pojava najkompleksnijih kemijsko-fizikalnih svojstava od kojih su mnoga još sasvim neistražena i nepoznata pa time ne postoji točna definicija života. Čudo. Filozofi će reći da je život traženje smisla života. Neki će reći besmisla… u svakom slučaju čudo samo po sebi.
Poznajem čovjeka koji je zorom dočekivao Sunce i u suton ga ispraćao gledajući u njega, te tako upijao Sunčevu energiju kako bi lakše kročio kroz život. Pitam ga kako se snalazio u ovim našim krajevima kad se danima teška naoblaka nije micala s neba i od Sunca nije bilo ni S, je li nekim čudom uspio poletjeti, pronaći Sunce gdje ga nema, zahvaljujući providnosti, čudu nekom. Kaže da nije trebao tražiti čuda, samo čekati da Sunce pronađe njega, a fotoni ionako nesmetano prolaze kroz oblake, i još k tome može duže zuriti u smjeru Sunca zahvaljujući baš tim oblacima.
I tako, čuda su oko nas posvuda. Ljubav je također jedno veliko čudo koje se događa.
Oni koji nikad nisu ljubili nađu se u čudu kad se zaljube – Što mi se to događa? – pitaju se u nevjerici i strahu. – Je li to nešto opasno? Kakvo mi se to čudo dogodilo?
Oni drugi pak, veterani ljubavi, kad nakon svih mogućih razočaranja u ljubavi odjednom shvate da mogu voljeti nekoga tako da to ne mogu izraziti ni riječima ni djelima, kažu – Volim te čudo!

Foto: www.pexels.com

Marko Vujović: Palimpsest

Poput palimpsesta postaću
Piši poljupcima poruke po prsima
Pleća preumorna preori preoštrim prstima
Potocima pljuvačke prebogate proteinima
Prepuni pećinu presahlu
Prikuj pacijensa poput Prometeja po posteljini prevrućoj
Priđi poučena panterovim prilazom
Predigrom pauka potpuno porazi plijen
Presudni potezi potčinjavanja
Plava polifonija požude pritiska prostoriju…

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Koliko ljubavi

Koliko je, eh, koliko je, bilo ljubavi moje u njoj, cunamične, zemljotresne, neizmerljive, duboke dublje od svih vodenih zemljinih dubina odakle lava izbija, visoke više od neba i mnogo dalje od toga do svih crnih rupa koliko god ih ima, široke šire od polova planete preko svih meridijana do najosećanije dubine srca njenoga, ljubav moja darivana poput količine kapi vode pritoka u najdužu Amazon reku, kao energija talasa te beskrajne reke u najrazgranatiju deltu, kao stapanje najšire najrazuđenije delte u roze akacija more medovano u samom ovozemaljskom raju smešteno obostrano telima dugo izosećano, kad se uliva i cela u njoj nestaje, spoji, stopi, novi život rodi, tako je moje ljubavlju drogirano srce pumpalo u aortu, moje vene, najsitnije krvne sudove, mišić rajski, i poplavljivalo moju krv, smrtno zadojenu svevremenskom zauveknom ljubavlju, vrelu bikovsku, u njeno srce, dušu, najsitnije pore, trepavice njene, vijuge u mozgu za ljubav stvorene, podpupčani venac, krunicu bisernu sluznu njenu vrelu međunožnu, organizam ceo, kada mi se gledati voleti dala ljubio sam stope njene, prste, bedra, oble grudi, vrat i kosu, uši osetljive, ruke meke tople nežne, jezik sladak mek vlažan i vrlo klizav, bila je poput mlade smreke vitka, glatka, sjajno meko toplo oblotela, mirisna mirisom nedostaja, savitljiva u čvor vezujuća, ljubavi vapijuća njihana toplim vetrom požude, očiju mojih u ikonu, u nu, zaljubljenih, zakovanih, sa nje večno nemaknutih, na njoj uvek i u mislima ostavljenih za vremena sva…

Ilustracija: Florian Hajdu

Nikola Šimić Tonin: Život – roman Ivana i Ljiljane

Po predstavljanju tri pjesničke zbirke Ljiljane Dobra, žirjanske nevjeste, rođene u Novom Sadu: Bol vetra (vlast. nakl. 2009.), Sjaj svica: haiku (Hrvatsko književno društvo, 2010.) i Sunčev spomenar (AM graphic, 2016.) 22. ožujka 2017. u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku. Knjige su predstavili Nikola Šimić Tonin i Jere Bilan uz moderatora Ivu Mikuličina

Uistinu život piše romane, u životu pjesnika Ivana Dobre Žirjanina i Ljiljane Dobre iz Novoga Sada, rođene Obradović, napisan je jedan ljubavni, život-roman, koji se ispisuje i dalje, i živi.

Kada pred sobom imate umjetničku osobnost, kakva je i jeste Ljiljana Dobra, ne znate od kud početi. Široka je umjetnička lepeza koja se nudi, poezija u svim njenim oblicima, umjetnička fotografija…
Biti ženom umjetnicom, pjesnikinjom, umjetničkom fotografkinjom, na bilo kojem dijelu meridijana i paralela, pa i u Hrvatskoj, u bilo koje doba, pa i ovo, materijalistički iznureno do krajnjih siga moralne erozije, znači sigurno se opredijeliti za bol, zanos, trajni nemir, i (ne)razumijevanje. Ljiljana Dobra, iz dana u dan propituje se o smislenosti svoje životne misije, na životnome šahovskom polju – na razmeđu igranja životom i života koji je – više od igre. Biva putokaz i most koji povezuje. Od organizirane strofičnosti i vezanog stiha preko paučinaste haiku-vizije, gdje se zamjećuje umijeće fotografskoga zapažanja detalja u najkraćem poetskom obliku, Ljiljana znalački brodi do dominacije slobodnog stiha, kako tekstualno opsežnih pjesama tako i epitafno kraćih lirskih izričaja, poigravajući se znalački pjesničkim umijećem.
Proročki i ni malo slučajno, u svojoj Završnoj pjesmi, ispovjedno i ogoljeno Ljiljana priznaje, opijena životom i okovana pisanjem, da je – ničija, samonikla i svoja. Baš kao i samonikli cvijet! Ako ga itko i pokuša silom iščupati, ponovno će niknuti u poetskoj Arkadiji kojoj nema kraja, kako to s pravom zamjećuje mr. sc. Tatjana Stupin-Lukasević.