Miro Škugor: Miš u glavi

„Sigurno je miš“, pomisli Kristina slušajući već tridesetak minuta glodanju slične zvukove iz kutije za drva u dnevnoj sobi.

Pomisao na ta stvorenja u njoj je još od djetinjstva izazivala nekontroliranu jezu i svetjelesno gađenje. „Možda imaju simpatične okice, ali taj glatki, dugi rep… Fuuj! A tek sve boleštine koje prenose…“ napeto je razmišljala. „Kako je netko ikada mogao napisati da su miševi čiste životinje, koje se uređuju nekoliko puta dnevno? Ili da im koža, ako ne žive u prljavštini, ima ugodan miris sličan parfemu?!“ prisjećala se nedavno pročitanog članka o miševima i štakorima kao kućnim ljubimcima, dopuštajući nelagodi da se rasplamsa jače od vatre u kaminu. Dvoumila se: „Otići na kat i probuditi ostale ukućane ili pričekati jutro?“ Zidni sat u kuhinji započeo je otpuštati dvadesettreću uru. „Otići na kat. Definitivno!“ naglas odluči.

Svjetlo ispod vrata spavaće sobe uvijek je bio pouzdan znak kako njezina sestra Maja i dvije malodobne nećakinje još nisu zaspale. „Teta Ina!“ usklikne radosno trogodišnja Lea, nenadano je ugledavši. Sestra upitno pogleda Kristinu, prekinuvši na par sekundi zamornu svakonoćnu šetnju, jedino čime je mogla uspavati dvomjesečnu Nelu. „U kutiji za drva je miš! Miševi! Barem jedan!“, izgovori prigušeno Kristina, na rubu rastuće panike. „Mis? Iz crtica?!“ začuđeno prokomentira Lea.

Zarazna mješavina adrenalina, radoznalosti i neodređene vrste straha pretvorila se u preveliko iskušenje. Sve četiri oprezno krenuše u prizemlje. Kristina pomisli kako do večeras nije ni znala da je do kamina dijeli točno dvadesetšest stepenica. Prošle su ih u začudnoj tišini, jedna za drugom. Približivši se kutiji za drva, pozorno osluškuju. Začuje se šum. Pa još jedan. Isti zvuk ponovi se i po treći put. „Grebanje… Ili glodanje? To je stvarno miš!“, forenzičarski zaključi učas potpuno razbuđena Maja. „Mis, mis, mis!“ uzbuđeno će Lea. „Blzo, blzo, zovimo dedu i baku!“ izusti djevojčica, spretno pohitavši uz stepenice.

Dok je vrhunac uzbuđenja trenutačno paraliziralo sve ostale, Lea je već s kata vukla djeda i baku za rukave njihovih pidžama. „Što vam je? Zašto ne spavate?“ pospano zapita baka. Cure joj uglas počeše pričati svaka svoju verziju priče o sivoj opasnosti, koja vreba iz kutije za drva. Nela je sve glasnije plakala u majčinom naručju.

Djed se usputno oboružao metlom i novinama smotanim u tuljac. „Konačno, nekakva korist od nesanice! Miš, velite? Hm, miš… Prepreden je to neprijatelj. Djevojke, bez brige! Do sada me još nije pobijedio. Najvažnija je taktika! Prvo, trebamo ga izolirati! Drugo, moramo ga istjerati na čistinu! Treće, upotrijebiti sva raspoloživa sredstva za završni obračun!“, nabrajao je djed, pružajući prema baki na brzinu odnekud dograbljeni partviš. „Iznesimo kutiju u dvorište!“, zapovjedno će djed.

Baka samo zakoluta očima te nevoljko dohvati jakne s vješalice.

Kristina žurno otključa i širom otvori ulazna vrata. Ogrnuvši se jaknama baka i djed podignu kutiju te je iznesoše na dvorište. Kristina, Maja, Lea i Nela tiskale su se na kućnom pragu drhteći od hladnoće i nestrpljenja u iščekivanju raspleta iznenadne kasnonoćne avanture. Slijedeći djedov naputak kako „neprijatelju treba presjeći odstupnicu“, baka se s partvišem u rukama postavila ispred njih poput golmana hokejaške momčadi.

Djed ničim nije odavao koliko ga zebu bose noge u šlapama na snijegu. U desnoj ruci je držao metlu, a s lijevom usporenim pokretom podizao poklopac kutije za drva, pored koje je odložio novinski tuljac. Nagnuvši se nad kutiju dohvatio je tuljac te s njim počeo na sve strane po njoj udarati. Naglo se izmaknuo. Ništa. Nikakvog zvuka. Ni grebanja, ni cijuka. Djed je potom, poput kirurga koji pacijentu upravo odstranjuje slijepo crijevo, iz kutije za drva počeo vaditi cjepanice, papiriće za potpalu, iverje… Ponovo ništa. Mišu ni traga.

Baka se okrenula k curama. “Eto vam vaš miš! Svi natrag u krevete! Prehladit ćete se! Pravimo predstavu za susjede. To su se drva sušila uz vatru, pa pucketala“, presudila je.

Djed je razočarano zurio u praznu kutiju. Baka mu je brižno prišla, nekoliko ga puta potapšavši po leđima. Vrativši sve iz kutije natrag u nju, zajedno su je podigli te krenuli prema kući na koju je zasjeo pun mjesec. Prolazeći pored Kristine djed zijevne te prozbori: „Vama su svima miševi u glavi.“

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: U nadstvarnosti se budim

Razmišljam, da, točno tako piše: ja razmišljam
da trebao bih kupiti nadmadrac, onaj s reklame,
s memorijskom pjenom: pa kad navečer legnem
na njega, osjetim se iznad stvarnosti položen,
a on, usput on zapamti sve o meni: i gdje su
mi ključevi i koga moram nazvati i kuda
moram otići i da, da, da! zapamti obris tijela
mojeg i tvojeg: i tu toplinu i tu ljubav koja je bila
i tu strast koja je lila u sokovima koje smo pili
jedno s drugog davno prije i da nije tog nad-
madraca ništa ja od toga ne bih zapamtio, a onda:
samo prevrnem na drugu stranu sebe i sva sjećanja
obrišem, i ležim na leđima buljeći u bijeli strop
praveći u memorijskoj pjeni pravog anđela.

Foto: www.pexels.com