Gordana Brkić Žagar: Ono kad se osjećaš kao da si jo-jo

Sjedila je na poslu za svojim stolom, pred upaljenim laptopom, sa šalicom prve jutarnje kave u rukama. Sjedila je i zurila i zapravo nije nije sasvim vjerovala svojim očima koje su na Faceu upravo ugledale njegov zahtjev za prijateljstvom i poruku. Sve je bilo poslano još sinoć, kasno sinoć. Sjedila je i zurila s kavom koja joj se netaknuta hladila u sve hladnijim rukama dok joj je mozak čas grozničavo radio, a čas se potpuno praznio kako bi, valjda, uspio ostati koliko – toliko u funkciji. Anja je stvarno mislila da bi lako mogla igzubiti razum.

S Tinom, čiji je zahtjev za prijateljstom stigao na Facebook, upoznala se slučajno preko posla. Od tada je prošlo četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno dana.

No, dakle, upoznali su se zbog posla, a kad ih je posao prestao vezati ostali su u kontaktu, odlazili na kavu zajedno, onako s nogu. Jednom su se zadržali duže na cugi nakon radnog dijela dana. Ništa posebno. Anja je mislila kako ne bi imala ništa protiv nečeg što bi bilo posebno jer joj je bio privlačan. Jako privlačan. Onako privlačan da ga je prizivala u misli češće nego je to bilo potrebno. Bilo je u njemu nečeg beskrajno uzbudljivog, sirovog, muškog, animalnog. Sve se oko njega treslo od energije i bilo je fantastično biti dijelom tog zemljotresa koji ju je izbacivao iz rutine. Osjećala je predivne trnce po cijelom tijelu kad bi pomislila na njega i uzalud je odgovarala samu sebe od te rabote. Tu naprosto nije bilo pomoći jer to kao da uopće i nije bila stvar  razuma, nego stvar one proklete kemije nad kojom nije imala nikakve kontrole.

Sretali su se često u mjesec i pol dana koliko su se poznavali. Zvali su se još češće. I ti razgovori i ta druženja sve su se više punili otvorenim očijukanjem i onim veseljem koje nosi početak povezivanja između dvoje ljudi. Ona je učinila taj prvi korak i umjesto na kavu, pozvala ga na pizzu, na izlazak, na date. On je nakon pizze predložio šetnju po toploj riječkoj ranorujanskoj noći i odlučili su se, iz čiste zafrkancije, popeti na Trsat po stubama. Kad su zakoračili na prvu podmetnula je svoje lice pod njegovo – poljubila ga je. On je nju onda ljubio na svakoj od pet stotina šezdeset i jedne izlizane stepenice. Penjali su se od Delte do vrha satima, zaustavljaući se na svakoj stubi, kao hodočasnici koji mole i kaju se za tko za što. Oni su molili ljubeći se nježno i polako, pa strasno i gladno, pa opet nježno, pa opet strasno… satima. Te noći, odnosno tog jutra koje su dočekali zagrljeni na Trsatskim stubama, nisu vodili ljubav. To su učinili druge večeri. I gotovo svake sljedeće.

Uspješno su tajili vezu pred svima. „Da se ne ureknemo na početku.“ šaputao joj je na uho dok se polako spuštao usnama preko njezinog vrata prema struku i preponama tjerajući joj iz glave suvisle misli. Nakon deset minuta vjerovala mu je sve i pratila ga u svemu što je odlučio, pa i o tome da o sebi kao paru ne govore javno. Još.

Obožavali su se dva mjeseca kad je nakon jedne kod nje prespavane noći s vrata samo dobacio „Idem. Čujemo se.“ Puhnuo je prema njoj pusu i namignuo veselo kao da će se čuti za koji sat, ili sutra. Nije se javio ni prekosutra, ni za četiri dana.

Panično ga je zvala na broj koji se, govorio je onaj nasnimljeni ženski glas, više nije koristio. Bila je bolesna od brige, nije znala što je to pošlo po zlu i nije imala blagog pojma što učiniti. Na pola petog dana, kako ga nije mogla dobiti, izašla je iz svog ureda samo s mobitelom u rukama. Nazvala je oprezno u njegovu firmu pod izgovorom da joj trebaju neke informacije. Žensku osobu koja joj se javila i koja joj je ljubazno dala tražene podatke, onako je kao usput, pitala gdje je Tin.

– Oh! Vi ne znate!  – uskliknuo je glas veselo – Odselio je u Njemačku. Otišao je za svojom djevojkom jer će se vjenčati kroz mjesec i pol – veselo je cvrkutao glas s druge strane linije.

Jedva se zbrojila tamo na Bulevardu da se ne skljoka pred ljudima koji su žurno hodali mimo nje. Naslonila se na zid zgrade i disala duboko skupljajući ono malo snage da ne padne u nesvijest i depresiju istovremeno. Osjetila je jasno kako je nešto umrlo u njoj i kako je odjednom putanja života okrenula prema nizbrdo, prema dolje, prema mraku i prema bezdanu kojem se nije nazirao kraj.

Trebala joj je cijela jedna prokleta godina da prestane misliti na njega svakog časa, svakog dana. Trebala joj je cijela jedna prokleta godina da se vrati među žive.

Danas, nakon četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno dana, razmišljala je može li preživjeti kontakt s njim. Zavrtjela je šalicu hladne kave među dlanovima – znala je da može. Nestali su oni prvotni bol i tupilo, nestala je potreba za tužnim pjesmama, nestala je onda i potreba da razmišlja o njemu neprestano. Sve je nestalo osim bijesa i straha da će jednom ponovo biti povrijeđena. Nikome zato nije dala blizu sebe zadnje četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno dana.

Nije ga mogla odbit.  Bila je tu i neka mala slabost, neka bolesna znatiželja zakopana doboko u njenoj duši koja je silno željela doznati što se iza ovog krije. Zato je prvo prihvatila ponuđeno prijateljstvo u virtualnom svijetu pa tek onda pogledala poruku.

“Ej ti! U Rijeci sam i baš bi te silno želio vidjet… 🙂 Ha? Može kava? Biraš vrijeme i mjesto… :)”

Anja nije mogla vjerovati što čita. Pitala se je li on zapravo normalan? Da li je imalo svjestan što joj je napravio? Veselje i prijateljski ton poruke koja je stigla nakon svih tih pustih godina bio je sulud sam po sebi, a kad je još tome pribrojila sve što je bilo među njima, ludilo je stvarno dobivalo novu dimenziju.

Anja je vjerovala da u njoj osim tog nevelikog velikog bijesa prema njemu, nema više ničeg i znala je da je ta kava neće ubiti. Znala je isto tako i da ga, u stvari, ne bi trebala vidjeti jer buđenje duhova nikada nije donijelo ništa dobroga. Ipak mu je odgovorila s jednako vedrim “Ej ti!” uz pozdrav, iznenađenje, “smajliće” i uz naznaku kada i u kojem će se kafiću naći. Izabrala je jednan na samom Korzu kako bi oko njih uvijek bilo dovoljno ljudi. Odgovorio je odmah uzdignutim plavim palcem. I samo time.

Sutradan ju je od jutra prala nervoza. Sve je manje bila sigurna da je postupila dobro i da joj predstojeći susret neće nanjeti neki novi udarac ispod pojasa. S druge strane bila je sigurna da napokon želi doznati, i to iz njegovih usta, što se dogodilo i zbog čega se ponio kao zadnje govno. Otišla je u kafić deset minuta prije dogovorenog vremena, zaokružila pogledom po terasi samo da se uvjeri kako ga još nema. Onda je sjela, zapalila cigaretu i odlučila pustiti da se dogodi što se dogoditi mora.

Došao je točno u dogovoreno vrijeme. Lice mu se razvuklo u širok, iskren osmjeh kad ju je ugledao. Prišao joj je i zagrlio ju toliko jako da se na čas pobojala za svoja rebra pa se odmaknuo korak od nje.

– Ma vidi se! Sjajno izgledaš –  polako je prešao pogledom po njoj.

– I ti – uzvratila je pristojno kompliment. Nije lagala. Izgledao je sjajno. Malo umorno, ali sjajno. Konobaru, koji se iste sekunde kad su oboje sjeli stvorio pred njima, Tin je naručio macchiato i espresso.

– Još uvijek je espresso, malo duži?

– Je, još uvijek – osmjehnula se.

– Kako si?  – pitao je ozbiljno, malo smrknuto, kao da joj se bogznašto desilo a on se brine za nju. Anja je zurila u njega i ništa joj nije bilo jasno.

– Dobro sam, hvala. A ti? – klimnula je glavom prema njemu. – Kako si ti?

– Izvrsno – bio je kratak i još uvijek ozbiljan. Anja više nije mogla izdržati bez da zna uzrok ovog blesavo ponašanja.

– Tin, jesi ti stvarno dobro? Da ne hodaš na neke terapije za mozak ili tako nešto… – osmjehnula se široko da omekša nastup. – Gle, pojavio si se niotkuda nakon svog tog vremena i ovo sve izgleda kao oni “koraci” koje pacijenti moraju proći… ovo bi, recimo, bio korak traženja oprosta… – nije završila rečenicu jer se nasmijala glasno.

Sve ovo skupa činilo joj se jako blesavo i već je malo žalila što je pristala na ikakve susrete treće vrste s tipom koji ju je doslovno izbacio iz svog života i mrtav-hladan zatvorio joj vrata direktno u facu. Pogledao ju je i dalje ozbiljan pa odmahnuo glavom.

– Ma ne! Nije to… – osmjehnuo se napokon. – Teta mi je umrla, pa sam malo od toga još… Ma zato sam i došao u Rijeku, jučer je bio sprovod…

– Oh, bože! – uzdahnula je naginjući se refleksno prema njemu – oprosti mi… grozna sam… – zamucala je.

– A kako si mogla znati?  Sve je u redu. Sve – kimnuo je glavom i fokusirao se na nju, na njeno lice. Gledao ju je ravno u oči. – Ali da… Zapravo sam te došao pitati hoćeš li mi ikada moći oprostiti – udario je drito, bez okolišanja. Nije mislila da će to doći na red. Bar ne odmah.

– Kakve sad to više veze ima? – spustila je glavu jer je znala da joj se onaj točan odgovor kako mu nikada neće oprostit jasno vidi u očima. Makar, znao je on to i bez da ju gleda jer je neodređeno kimnuo glavom. Šutjeli su oboje tridesetak predugih sekundi. Anja je gledala u riječko nebo, on je progovorio.

– Bio sam s njom godinama. Nisam… nisam ti rekao ništa o njoj, nisam mislio da će sve s nama otići tako daleko, da će me tako uzeti… – stao je i otpio gutlj vode, a ona je šutke zapalila cigretu. – Gle… – nastavio je – mi smo već bili zaručeni, ono, gotova stvar. Nisam joj mogao to napraviti…

“Ali si mogao napraviti meni”, mislila je u sebi osjećajući kako naviru gadna sjećanja.

– Nisam ni tebe htio opterećivati s time… mislio sam – ako samo odem, bit će bolno, ali bit će brzo… ma ne znam više što sam mislio… – uzdahnuo je, opet uzeo čašu i odsutno otpio novi mali gutljaj.

– Tin, a da preskočimo taj dio? Mislim, ajmo popit kavu k’o ljudi, ispričaj mi što ima s tobom, ja ću tebi svoje tuge ispričati…  – osmijehnula se  – Ajmo ne kopati po nečem što se ne može popravit, ha?

Nije se činio sretan. Plesala mu je ta neka sjena na licu sakrivajući nešto nedokučivo. Anja je odlučila da ne može i da neće brinuti još i tu brigu. Pričao joj je o sebi, o tome kako je zapravo postao uspješan, kako ima sina, kako ima zapravo dobar brak. Počeo je pričati i o njoj, onoj zbog koje je otišao i Anja je osjetila kako joj se ledi srce. Na svu sreću, prekinuo ga je konobar koji je došao isprazniti pepeljaru pa su naručili još jednu turu. Alkoholnu ovog puta. Trebalo im je nešto zeru učinkovitije od kofeina.

Pijuckali su polako puštajući se suncu. Razgovor je tekao normalnije, pa ipak, razgovarali su pomno pazeći da se ne dotaknu ničeg njihovog, zajedničkog, intimnog. Ni šapata, ni strasti, ni milovanja,  ni nježnosti, njega na njoj, ni topline tijela, ni njih zapletenih… pazili su da ne spomenu ništa od svega onog što se jednom skrivalo u uzdasima i dodirima. Bilo je nevjerojatno da se i nakon svog tog vremena tako živo sjećala kako su prvi puta vodili ljubav. Zapravo, nisu vodili ljubav. Bio je to čisti, brutalan seks, onakav iza kojeg ostaju masnice na koži. Seks s elementima koji prema zakonu vjerojatno spadaju u domenu nekakvog nasilja ili kriminala. Taj njihov prvi sraz u krevetu, iako je najmanje bio u krevetu, bilo je Anji nešto predivno i zastrašujuće istovremeno. Nešto što se ne zaboravlja, nešto što protjecanje vremena samo hrani i nadograđuje. Izbacila je te slike iz glave kako bi se koncentrirala na Tinovu priču.

– Ne slušaš me – osmjehnuo se. – O čemu razmišljaš?

-Ni o čemu – nije joj bilo ni na kraj pameti načinjati tu temu, ali znala je da on zna kamo je odlutala.

-Naporno je ovo malo, ha? – rekla je iskreno i nasmijala se.  Kimnuo je potvrdno.

– Nema veze. ‘Oćeš da se prošećemo? – dodao je uzimajući račune sa stola. Ustala se iste sekunde jer se nadala da će u hodu biti lakše zaboraviti sve što ih je vezalo, sve zbog čega su sada šepavo razgovarali o stvarima koje ih većim dijelom uopće nisu zanimale. Krenuli su lagano po Korzu, korak po korak, nesvjesno ili svjesno prema Trsatskim stubama. On je vodio. Zakoračio je na prvu stepenicu, a ona nije.

– Ma daj! – nasmijao se glasno. Anja je odmahnula glavom. Uhvatio ju je za ruku i potegnuo prema sebi, no izmigoljila mu se.

– Stvarno? – pitao je na pola ozbiljno, na pola začuđeno.

A ona se pitala ima li on ikakvog blagog pojma kakav joj je nered napravio od života, je li svjestan kako nikada više nije prošla tim prokletim stubama jer jednostavno nije mogla. Nagnula se prema njemu dajući mu očima onaj znak da mu nešto mora reći u povjerenju. Nagnuo je lice zavjerenički do njenog uha držeći je sad objema rukama za ramena, blizu sebe.

– Tin, ne smijemo tamo – prošaputala je širom otvorenih očiju preglumljavajući se. – Tamo žive Uspomene – šaputala je i dalje namještajući na licu onaj izraz kojeg djeca imaju dok im čitaš strašnu bajku – Opaka su to stvorenja, znaš. Trebalo mi je previše vremena i jedva sam ih uspavala, a znam da me osjete svaki puta kad im se približim i samo čekaju kako bi me zaskočile da se ponovo nastane u meni – osmjehnula se na silu, odmaknula glavu od njegove i teatralno naklonila. Pogledala ga je ravno u oči tražeći nešto u njima, a nije zapravo znala što traži ni što bi željela naći. Znala je samo da mora stati.

– Tin, ja ne mogu tamo – ponovila je ozbiljno dok su joj se oči punile suzama. Plakala je bez glasa za sve što nije mogla izgovoriti. Spustio se sa stepenice i zagrlio ju jako, tako jako kao da je želi svu uvući u sebe.

– Oprosti mi, oprosti mi – molio ju je lica zabijenog u njezinu kosu. – Nisam želio da tako ispadne, mala, stvarno nisam … – uhvatio joj je dlanovima obraze prisiljavajući je da gleda u njega. – Sanjam te. Još uvijek te sanjam, Anja! Živiš mi u glavi dvadeset i četiri sata dnevno i radim u mislima s tobom sve što smo radili i sve ono što sam želio raditi… – stao je i uzdahnuo teško – Jebote! – ponovo ju je privukao k sebi, a ona je osjetila kako mu cijelo tijelo drhti. – Znaš li da se još bojim da ću izgovoriti tvoje ime umjesto njeznog! – podigao joj je glavu prema sebi, pa čvrsto stisnuo oči i ugrizao se za usne. – Isuse, Anja, zar je moguće da sam tako pogriješio? Da sam baš skroz zajeb’o stvar? –  zagrlio ju je ponovo, svu zamusanu od suza koje su joj neprekidno tekle po licu ostavljajući za sobom sivu sjenu isprane maskare.

Znala je da je iskren. Znala je da nije došao po oprost nego vidjeti čuva li u sebi ove četiri godine samo iluziju o jednoj ljubavi ili su ipak njih dvoje ono što je trebalo ostati, ono što je trebalo biti. Anja je znala odgovor i oplakala je taj odgovor davno. A Tin… on je to tek morao proći.

Podigla se na prste i poljubila ga prvo u obraz, pa onda lagano u usta. Imala je pravo učiniti to još jednom, kad se već nisu rastali normalno kad je trebalo. Ako to “normalno rastajanje” uopće postoji. Odmaknula se polako. Trebalo je krenuti dalje iz ovog trenutka i zato je krenula natraške, dalje od njega, otpuhnula mu još jedan poljubac sa svog dlana i prošaputala stihove Detuorove pjesme “Zbogom ljubavi, zbogom astronaute moj. Odjavljujem se zauvijek…”

Unatoč boli koja je ponovo nahrupila u njezino srce, osjetila je da se ona uzica kojom je bila vezana za njega polako odvezuje i otpušta. Okrenula mu je leđa i koraknula prema nikamo, tamo negdje daleko, daleko, negdje gdje ova priča nije postojala.

Ono kad znaš da više nema povratka.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Pernate misli

misao me vodi
tamo gdje sam plačna i ranjiva
vjetar iza prozora povija slike javora
prosjak hrani golubove u obližnjem parku
samo tebe nema u vidokrugu
negdje piješ
i padaš u lokvu vlastite krvi
trošiš krhko vrijeme prolaznosti

želim svijet bez ograda i krovova
omeđen samo paravanom strasti
ocrtanom na tvojem licu
dok nježnost odlijeće na mladim krilima
goluždrave ljubavi
i širi pernatu sliku
nedosanjanih želja

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Ljubavna pjesma*

složila si mi hranu u kutiju
od kvalitetne plastike onog poznatog proizvođača
pažljivo, s ljubavlju i naribanim hrenom
teško otvaram poklopac
u strahu da ću ga pokidati a onda će iznutra
nahrupiti poezija iz Pattersonove** kutije za hranu
a ne moja intimna i hermetična
pa ću htjeti pisati o šibicama s ljubičastim vrhom
koje mi ne koristimo za razliku od Rona Padgetta***
ne daj bože da još i zapalim
ti bi izgorjela, a ja te želim pojesti
umjesto popušiti na sprudu pored mora
na grebenu neke planine ili jednostavno
u pauzi za ručak nakon jela
________________________________________________________
* ljubavna pjesma – općeniti naziv za pjesme s ljubavnom tematikom
** Patterson – lik iz istoimenog filma Jima Jarmuscha
*** Ron Padgett – američki pjesnik koji je napisao 4 pjesme za taj film

Andreja Malta: Pljuska

JEDAN
Tijelima i licima priljubljeni jedan uz drugoga, na trotoaru, čekamo taksi koji smo netom pozvali.

DVA
Zažmirim i namještam ti usne…

TRI
Navlažim ih jezikom. Očekujem poljubac…

ČETIRI
Zapravo… Želim ga, poput sunca, onako, jebeno žarko!

PET
Ne odazivaš se… Nekako nisi više onaj isti, od jutros, dok smo se nezasitno ševili…

ŠEST
Dodirnem tvoje usne svojima. Pomalo napaljeno.

SEDAM
Čekam i dalje… Poput jutarnje rose, dolje postajem sve vlažnija.

OSAM
Tvoje su usne hladne. Poput sante leda. One s Antarktika. I dalje stojiš, nepomičan. Sve više podsjećaš na željezni kip. Na onaj koji godinama stoji u mom parku.

DEVET
Pomakneš se. Konačno. Odgurneš me. Kažeš mi hladno, hladnije od zimskog zraka koji nas okružuje: “Ma, daj! Neću se valjda ljubiti s tobom tu, na ulici? Poljubio sam te jutros. Što ti je, pobogu?”

DESET
Ostajem bez riječi. I bez poljupca. Svom snagom nastojim zadržati suze koje samo što nisu krenule… Shvaćam. Tvoja maska je pala. Ti me zapravo i ne voliš onoliko koliko te volim ja.
“Nije mi ništa!” odgovaram ti kratko dok ulazimo u taksi, koji je napokon stigao. Potpuno svjesna da sam umjesto toliko željenog poljupca, upravo od tebe dobila jednu običnu, ali jebeno bolnu pljusku. Tješim se, koliko mogu, citatom Bukowskoga:
“Srce, ima još muškaraca.
Zaboravi tog tipa.
Razvi jedra za nekog novog.”

I sad mi se upravo riše maleni smiješak na tužne obraze.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Rutinska opservacija svakodnevice

buđenje
udarne vijesti
radijska emisija
kriza se nastavlja
čovjek na granici svemira
istrebljenje, slike razaranja
novi koš za pseće fekalije
pogled u dubinu kanalizacijskog otvora
iluzija

jutarnja kava
novine
reklamirani proizvodi
smeće na ulicama
u bolnici izvedena uspješna transplantacija
dan za danom u novi dan se pretvara
besmislica
nepotrebna naklapanja
privid uspjeha neuspjeh ubija

vremenska prognoza
nezadovoljni radnici
nekoliko umirovljenika i slika raspadanja
teorija zavjere
prisluškivanje
ljudi bez oblika
uzaludna potraga
neprijatelji pred vratima
politika

zamisli da možeš letjeti
i krilima uragane stvarati
izbrisati nepotrebno
ljude pohlepne
sva pravila i zakone
gradske trgove i neprirodne nastambe
rijeke u prirodna korita vratiti
uzdignuti planine
osloboditi drveće

zamisli taj prizor
možeš se s tla podići
kroz sve vode beskonačno roniti
napraviti nešto, bilo što
dok san ne završi
i svjesnost na svim razinama ne proradi

za sada ostaješ tu
čvrsto zaboden u zemlju s koje ne možeš pobjeći

Foto: www.pexels.com

ART KOKTEL

Art koktel u Sisku – događanja u sklopu Noći knjige

Siscia Jazz Club, 21. travnja 2017. godine u 19:30

Poezija je među nama. Sve glasnije kuca na naša vrata, sve češće dobiva odobrenje za ulazak u naše domove, a naši domovi su naša srca. PS portal prati stvaralaštvo i djelovanje hrvatskih poeta i prozaista, ujedno umjetnika iz regije, pa i šire.

Ove godine u sklopu „Noći knjige“, a u suradnji s Siscia Jazz Klubom Damira Kukuruzovića i pjesnikinjom Majom Šiprak, PS portal organizira večer poezije pod nazivom Art Koktel.

U programu će sudjelovati pjesnikinje i pjesnici: Aleksandar Marković, Slobodanka Boba Vuić, Branko Tompić, Davorka Črnčec, Daria Lisenko, Igor Petrić, Ines Kosturin, Jurij Lisenko, Maja Šiprak, Majda Fradelić, Milan Zagorac, Nerina Sarkotić, Ratko Bjelčić, Siniša Matasović, Sonja Smolec i Žarko Jovanovski. Za glazbeni program pobrinut će se Duo List (Vrba i Žare), te polaznici sisačke Glazbene škole Fran Lhotka, dok će moderatori programa biti Maja Šiprak i Mario Lovreković. Cijeli događaj podržavaju: portal „Književnost uživo“, e-časopis „Kvaka“, portal za književnost i umjetnost „Metafora“, što PS portalu donosi novu suradnju s onima koji također žive za umjetnost i pisanu riječ.

Art Koktel je prvenstveno osmišljen kako bi zadovoljio ljubitelje poezije u gradu Sisku, na čemu ćemo ustrajati, mada se od cijelog projekta može očekivati i puno više. Nešto ranije smo izjavili kako su Maja Šiprak i PS portal postali dobri prijatelji, ovo je samo dokaz  o istinitosti naše tvrdnje.

Svi gosti pjesnici doživjet će osobnu promociju idućih dana, stoga pažljivo pratite portal i Facbook stranicu.

Očekujemo Vas u Siscia Jazz Clubu 21. travnja 2017. godine u 19:30 sati!!

Dobrodošli!