Miro Škugor: Kuća

Četiri kata, s nizovima visokih i uskih prozora, ispod kojih su se stoljećima nastojali sigurno ugnijezditi visinom ustrašeni balkoni, još više bi se uspravljala u noći s 31. listopada na 1. studenoga.

Vitka kamena kuća kao da je pokušavala potaknuti cirkulaciju svojih u more uronjenih temelja, nakratko prekidajući jednogodišnje nepomično stajanje sred zapadne strane malog trga, koji se nastavljao na prethodni, puno veći i poznatiji, poput još jednog odjeljka želuca jednogrbe deve.

Skriven u ulazu katedrale sv. Jakova promatrao sam njezin trbuh u čijem je pupku, bunaru s pitkom vodom, Mjesec prao svoje blijedoplave ruke.

Pozornost mi je privuklo naglo kretanje u potkrovlju. Jedan od mjesnih slikara upravo je zatvarao prozore na čijim je staklima završio cjelodnevno osvježavanje crteža crvenih i ljubičastih ljiljana. Što ju je Mjesec više bijelio, noć je sve intenzivnije mirisala ljiljanima.

Miris je postao neizdrživim kada sam pogled spustio na prozore četvrtog kata. I dalje su bili zamračeni. Posljednja stanarka bacila se u ambis, ostavivši za sobom uplakanu trogodišnju djevojčicu.

Na trećem katu stanovala je Latica. Zvukovi lomljave, stenjanja, udaranja i škripe drvenine natjecali su se u decibelima s povišenim ljudskim glasovima.

U ovo doba godine pred njenim vratima spavaju dva čovjeka – svećenik isusovac i rabin.

Prije devet godina Laticu je iz sna dozvalo višekratno milovanje po kosi. Uz njezino uzglavlje klečalo je biće neodredivog spola, mladolikog izgleda, krupnih smeđih očiju, tamne puti i duge kose svezane u „konjski rep“. Prije njezinog krika hitro joj je šapnulo nešto u uho.

Latica je mirno ustala, ušla u spavaću sobu svojih roditelja te zaurlala: „Ulllrrriiihhhh!“ Potom je mahnito, natprirodnom snagom, razbijala uokvirene fotografije po zidovima, udarala nogama i rukama po ormarima i komodama, čupala radijatore, pustošila ladice s odjećom te odbacivala roditelje, koji se nisu ni stigli prestrašiti, svukud po sobi.

Egzorcisti su kasnije pričali da im je tajanstveno biće, koje su zatekli kako se smijulji u kutu djevojčine sobe, zadovoljno otkrilo: “Ulrih je ime ljubavnika njene majke, iz mlađih, romantičnih dana. Budući da volim romantiku, pomislih kako bi bio red da Latica konačno sazna tko joj je pravi otac.“

U stanu na drugom katu i dalje je živjela bezimena starica, kojoj više nitko nije znao pobrojati rođendane. Bilo je nemoguće ne čuti njene povike: „Neću umrijeti! Ja odbijam umrijeti! Niko me na to ne može natjerati!“

Na prvom katu godinama nije živo nitko. Sve do ove večeri. Dvanaestorica vitezova templara zaogrnuta bijelim plaštevima, neki s crvenim križem, a ostali s crvenim križem sa dvije usporedne vodoravne crte na leđima, stajaše oko bunara poput potpornja ostalim katovima kuće.

Njihov vođa, umornog i brazgotinama išaranog lica, izdavao je zapovjedi na meni nepoznatom jeziku.

Odnekud iz vremena zaskočio me prizor u kojem mi četvorica vitezova drže ruke i ramena, gurajući moju glavu dublje u vodu bezdanog bunara.

Istodobno je vođa odapeo pogled sa smrtonosno naoštrenim vrhom u mom smjeru. Izmaknuh se, skočivši iz srca, dublje u njedra mraka, želeći samo jedno – udahnuti.

Nisam izdržao više od nekoliko trenutaka ostati i nadalje pritajen.

Dok sam osnažen odgođenim udasima istrčavao nikad duže trgove, sustizale su me njegove riječi: „Non nobis, Domine, non nobis, sed Nomini Tuo da gloriam! (Ne nama, Gospode, ne nama, već Imenu Svom slavu daj!)“

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Neuklapanje

iznova su kokainski oblaci
obojili nebeski svod
negdje vani događa se život
mimoilazi me
osvješćuje
kako je suprotno od ljubavi ravnodušnost
dok nasuprot snova stoji beskrajna bol

tek povremeno dokinem samoću i
zađem van
ispijem kuhano vino
a okruženost drugima pretvorim u druženje

nije teško
samo moram biti manje ja
ili postanem druga osoba

sve je dobro
na svojem mjestu
svi su tu
samo ja nestanem
na raskršću
gdje su moćne nebeske usne
usisale oblake

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Činjarica

Njegovala je neobične priče u uspavanim predgrađima navika. Kao dragocjeno sjemenje, koje će procvjetati kada ga ogrije nečiji topli pogled, ona je sijala riječi. Govorilo se da džepovima kaputa, umjesto svilenih maramica, uredno složene nosi rime i slova i da za svakoga prolaznika kome se usput osmjehne, već unaprijed ima spremnu lijepu riječ, ubranu sa drveta koje je gajila u vrtu iza kuće.
Šaputalo se da je alhemičarka, koja je pripitomila zvijezde i da svake večeri kupa Mjesec u činiji od zlata, da pod oronulim orahovim stablom u vedrim ljetnim noćima s vješticama ispija čaj. Govorili su da je pod pernatim jastukom uspavala čuvarkuće zmije i da im šapuće priče prije spavanja. Da je po krvi i Vesni i Morani sestra i da se nikada ne zna čija će se sjenka u njoj probuditi.
A ona je riječima slikala svoje vidike. Umivala Suncem rime i slogove. Pažljivo ih slagala u papirne stogove. Kao svečane haljine, oblačila se u paučaste tišine, potpuno oslobođena ljudskog bremena taštine.
I samo je njegovala neobične priče u uspavanim predgrađima navika.

*Slovenska mitologija Činjarice opisuje kao djevojke i žene koje su vladale magijom.

Foto:

Miro Škugor: Podne

Uski bijeli put držao se za kosinu pod kutom od šezdesetak stupnjeva, spajajući lijevi rub asfalta prigradske ceste sa starim gradskim grobljem, toliko starim da ga je malo tko uopće zamjećivao. Uokvireno gusto zasađenim, sada već stoljetnim čempresima, groblje je skrivalo četrdeset i osam mahovinom obraslih kamenih ploča, koje su skoro u cijelosti popunile omeđeni prostor u obliku izduženog pravokutnika.

Imena pokojnika jedva su se razabirala. Između grobova smjestilo se nisko bilje što žudi za sjenom i vlagom, koje se odmah poslije nevidljive barijere u svim smjerovima naglo spajalo s neuobičajeno visokim vlatima nepokošenih livada, držeći groblje u očitom okruženju.

Ankica je svakog prvog dana svibnja posjećivala pradjedov grob. Pamtila ga je kao mršavog, visokog, stalno ozbiljnog čovjeka, kojeg su svi u obitelji poštivali. Ali, iz njoj nepoznatog razloga, ukućani i susjedi nerado su komunicirali s pradjedom – samo ako su baš trebali.

Pradjed bi se potpuno preobrazio u društvu svoje unučadi i praunučadi. Za Ankicu je uvijek imao spreman osmijeh, suhu smokvu, rogač, šaku badema i oraha, košaricu žižula, jabuku ili neku poučnu priču. Voljela je slušati pradjedove priče za koje je puno kasnije shvatila kako ih je izmišljao samo za nju. Jednom prigodom naljutila je pradjeda. Skinuvši kapu s proćelave glave, blago ju je udario po stražnjici. Ankici je to bila najgora kazna koju je ikada doživjela.

Čak i danas se živo sjećala te zgode. Jednako kao i onog zimskog dana kada su pradjeda pronašli obješenog na tavanu njihove kuće. „Samoubojstvo“, zabilježili su nadležni službenici. Nisu mogli objasniti ljubičaste tragove na pradjedovim zapešćima, koji su podsjećali na utiske konopa pri čvrstom i dugotrajnijem vezivanju.

Pradjedovom sprovodu nazočilo je tek troje ljudi: svećenik, grobar i nepoznati mlađi čovjek, kojega nakon obreda više nitko nikada nije vidio. Poslije petnaeste godišnjice pradjedove smrti, njegov grob obilazila je jedino Ankica.

S obje strane puta s godinama je izrastao kordon od drača što je poput počasne straže dočekivao, sprovodio te ispraćao svakog namjernika.

Na pola puta do groblja, negdje iza svojih leđa, Ankica je začula zvukove nalik ljudskom hodu. Zastala je, okrenuvši se. Na putu nije bilo nikoga osim nje. Načinivši jedva pet koraka, ponovo je začula iste zvukove. Opet je stala, polako se okrenuvši. Nigdje nikog. Na cesti iznad nje jedan se automobil usporeno smanjivao, nestavši u smjeru Splita. Nastavila je hodati.

Nakon par sekundi začula je poznati, nešto jasniji zvuk.
„Ljudski hod! Koraci težeg čovjeka, koji vuče noge po tlu!“ prevodio je njezin mozak.
Naglo se okrenula. Put je bio i dalje prazan, poput njezinih obraza, koje je napustila sva rumen. Ubrzala je korak. Jednako su se ubrzali i koraci iza nje. Više se nije okretala. Osjećaj neljudske prisutnosti zabio joj se u vrat i kralježnicu izbivši buket ruža iz njezinih ruku.

Slušale su je još samo noge.
„Moraš stići do pradjedovog groba! Moraš stići do pradjedovog groba! Trči! Trči! Trči!“ vrištalo je nešto u njenom krvotoku, nastojeći je održati pri svijesti.
Trenutak kada je dohvatila kvaku kovanih zahrđalih vrata na ulazu u groblje stopio se s prvim tonom zvona kojeg je otpustila obližnja crkva.
Negdje iz njezine podsvijesti pojavio se semafor, sličan onom u tunelima auto-ceste, na kojemu je pisalo: „!!Podne!!“

Nastavila je trčati dok su zvuci trka nečijih nogu iza nje nadglasavali zvonjavu. Preskočila je prvi grob, pa drugi. Potom je nagazila na treći i četvrti. Zapevši na petom, pala je na šesti, pradjedov grob, dočekavši se na ruke. Ležeći na hladnoj nadgrobnoj ploči, uspjela je vlastito zadihano disanja razlučiti od zvuka koraka, koji su prolazili mimo nje.

Polako se uspravljajući pokušavala je ne obazirati se na bol bridećih dlanova. Skamenjeno je zurila u livadu ispred sebe.
Unatoč bezvjetrici, vlati trave zmijoliko su se povijale pod težinom nečega. „Zmija“ je vijugala po cijeloj livadi, prelijevajući se istim pokretima na drugu, treću, četvrtu, sve dok nije nestala u jedva nazirućem masliniku ispod horizonta.

Vrtoglavica i gravitacija posjele su Ankicu uz pradjedov grob. Na nekoliko minuta zatočila ju je apsolutna tišina. Prenuta cvrkutom iz čempresa, pogledala je na ručni sat. Njegovo staklo bilo je razbijeno, a zaustavljene kazaljke preklopile su se na dvanaestom satu.

Boljelo ju je cijelo tijelo, opirući se ikakvom kretanju. Ipak, uspjela je ustati, otresajući sa suknje i veste ostatke zemlje, trave i straha.
Ovi posljednji se nisu dali otresti.

Odjednom je uočila ružu iz buketa, na tlu, tik do ulaznih vrata groblja. Brzo joj je prišla, podigla je te se vratila do pradjedova groba. Čučnuvši, oprezno je položila ružu na grob. Lijevom rukom oslonila se na kamenu ploču kao da u nju pokušava zauvijek utisnuti otisak dlana. Potom se naglo uspravila.
Časak prije prve suze potrčala je natrag, prema izlazu, iz svega.

Utrčavši u svoju sobu Ankica se bacila na krevet. Plač je ubrzo dozvao mamu i baku.
„Što ti je dijete? Što se dogodilo?“, pokušavala je iz nje izvući mama. Zauzevši fetalni položaj na krevetu, Ankica je početnu drhtavicu prepuštala nekontroliranoj trešnji. Plač je prerastao u ridanje, zarobivši na neko vrijeme svaku njenu riječ. Baka ju je zagrlila. Rukom je poput velikog češlja prolazila kroz njezinu kosu.

Nakon nepuna tri sata Ankica je uspjela doći do daha te progovoriti. Do u najsitnije pojedinosti prepričala je majci i baki sve što joj se dogodilo.
„Zašto mama? Zašto meni? Bako, zašto?“ stupnjevala je nevjericu.

Baka je nježno među dlanove primila njeno lice.
Zagledavši joj se u oči, kao da želi svaku riječ koju će izustiti trajno urezati u Ankičine šarenice, proročanskim glasom protumači: “Eh, kćeri moja… Tako je nastradao i naš rođak Petar. Oko podneva, namjestio se u krošnji kako bi brao masline. Vidjeli su s ceste kada je dopuzalo do stabla te projurilo kroz krošnju. Uzelo ga je i do dana današnjeg nije ga vratilo. Eno, premještaju ga iz bolnice u bolnicu, a on samo šuti i gleda preda se. Podne je, kćeri moja, isto što i ponoć.“

Foto: www.pexels.com

Melisa Maletić: Kako to da je ključ ovdje

Zimski su praznici. Jedva čekam Božić i Novu godinu. Bilo mi je dosadno pa sam uzela papir i olovku, i počela crtati. Došla je moja mačka i počela gledati u jedan ormarić. Bilo je pomalo čudno.
Maknula sam taj ormarić. Na zidu sam primijetila vrata. Nikad ih prije nisam vidjela! Približila sam se vratima i vidjela ključ. Bio je crn i izgledao kao olovka…

Čudno. Otključala sam vrata, ali nije bilo ničega. Samo cigle! Otišla sam spavati jer je bilo prilično kasno. Moja mačka je počela grepsti po tim vratima. Izgleda da je bila znatiželjna isto koliko i ja. Otvorila sam vrata, ali sada više nije bilo zazidano. Samo dug hodnik koji je izgledao kao da ne vodi nikuda. Odlučila sam ući i vrata su zalupila. Mislila sam da je propuh.

Vidjela sam kako se nešto miče. Prošli su me trnci. Odjednom su mu zasvijetlile oči. Bile su predivne zelene nijanse. To je bio zmaj! Točno onakav kakvog sam nacrtala. Krenuo je prema meni. Nisam znala što napraviti. Počeo me napadati.

Trčala sam sto sam brze mogla i probudila sam se. Sve je bio samo san! Zmaj je na papiru, nema više vrata, ali je ključ bio pored moje mačke. Ne razumijem! Ako je sve bio samo san i nema više vrata, kako to da je ključ ovdje?

U tom trenutku čula sam jako jezivi krik.

Foto: www.pexels.com

Nino Perić: Oko mene

Oko mene tuga sve jače raste
Kasno dolazi mi san
Znam da nikad vratiti neće mi se laste
Svaki isti postaje mi dan

To se događa meni i nikome više
Vjetar mi puše s krive strane
Pjesme moje sve su tiše
Ipak sunce čekam možda jednom svane

Uzalud postaje trud moj
Sad mi postaje sve jasno
Oblijeva me hladan znoj
a umrijeti mlad sad je kasno

Foto: www.pexels.com

Foto: