Daria Glavan Šćulac: Zgrada

Mara s petog kata ima pticu rugalicu. Njih dvije žive u oblacima i cvrkutom remete samoću svojih visina. Mara ne posuđuje šećer i sol, ne gleda Turke i ne izlazi pred zgradu. Tišina ne posuđuje šećer i sol. Navečer nakon Dnevnika rugalica ulazi u krletku, sprema kljun pod nijemo krilo, a Mara je pokriva čistom kuhinjskom krpom. Ponekad, u noći, u Mari škripe kočnice. Ponekad u noći, ona se budi i prekida zvono malog bicikla. Ponekad u noći, bicikl je ostao ispred zgrade.

Ni na četvrtom katu nema djece. Ujutro se s četvrtog kata zgradom širi miris starog ulja. Na Dragotovoj tavi, u kuhinji s prirodnim provjetravanjem, cvrči tišina. Drago friga ribu na starom ulju kao što je to radila i njegova Mandica. Kad završi, on procijedi ulje iz tave u teglicu za drugi put.
“Ulje se ne osjeća, nego čuje”, govorila je Mandica, dok je Drago osjećao viku tuđe djece s igrališta.

Petkom je meso na akciji. Pred ulazom u stan na trećem katu, teti Ladici iz ruke ispada vrećica robne marke pa ona opsuje vrećicu i svoje neoperabilne venozne noge na istarskoj čakavici. Ladica voli kad ima zraka. Uvijek drži otvorene prozore, čak i one u sobi za unuka koji nije došao po svadbeni dar. U stan joj, umjesto unuka, ulazi tišina s Dragotove tave. Dok parketom klize katalozi s popustima, fotografije bez okvira i obiteljske osmrtnice plešu na ulju. Lupaju vrata, a Ladica psuje sve svoje žive i mijenja posteljinu u sobi za unuka.

Na drugom katu stanuje Lara sa stanice u Puli, studentica kulturologije i origami majstorica djeci s asistentima u nastavi. Lara već mjesecima živi sama u stanu preskupom za ugovor preko Studentskog. Odbija cimerske ponude i čuva sobu s pogledom na Učku za jednog s mirisima Istre.

Na prvom katu živi gospođa koja se predstavlja prezimenom. Nakon ručka ona izlazi iz stana hraniti mačke u svečanim hlačama na crtu. Iz nogavica svečanih hlača izviruju latičasti rubovi njezine pidžame. Mačke se okupljaju oko majke s prezimenom i ostavljaju po svojoj hraniteljici bešumne dlakave tragove. Jednu po jednu, ona otvara konzerve i ne osjeća smrad.

Svi čekaju unuka koji nije došao po svadbeni dar.

Svi osim Lare.

Foto: www.pexel.com

Igor Petrić: Jutro prije svitanja

Noć,
uzavrelo ognjište
opet sjaji blještavilom nemira.
Mjesec je samo slika,
nestvarna refleksija Sunca.
U tvojim očima ocean.
Krila sam jučer oprao medenom rosom
i sada se suše na vjetru.
Više neću letjeti.
Nož
ispod jastuka,
oštar i sjajan poput planinskog potoka
strpljivo čeka kad ćeš ga uzeti.
Hladan metal budi sjećanje na zimu.
Primi ga rukama i zari u moje srce
sve do dna.
Jutro,
ognjište je hladno.
Nitko ga ne primjećuje.
Kiše u vodama,
vode u rijekama, rijeke u morima, mora u svemiru,
suze kao zvijezde sjaje u tami beskraja.
Tvoja ruka sama.
Tvoj osmjeh na mojim usnama.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ante Mate Gradimir

Osobit osobenjak mahalske otvorene scene, Ante Mate Gradimir. Visok, mršav, slab, sitnih, ispijenih, udubljenih očiju, opuštenih prerano kao i kosa, posjedili brci, iznošeno odijelo visi na njemu, na ravnom visokom čelu grašci znoja. Više gladan nego sit, oskudno obuven, skoro pa bos, s propalim prstima kroz cipele, sa sve manje suvišaka životne energije u sebi, samo se sve više i više, nezaustavljivije iz njega plasti otvorena, neprikrivena duševna bol.

Popularnost je stekao izvođenjem svojih igrokaza nasred mahale, nazvavši se slobodnim umjetnikom ulice, umjetnikom čaršije, umjetnikom raje. Ako mogu biti, postojati, ulični svirači zašto ne mogu biti, postojati, ulični glumci, umjetnici naratori.

Nakon ovih izbora, Ante Mate Gradimir stade na sred mahale s golemim šeširom ispred sebe i transparentom kojemu bi se slova mogla čitati iz zrakoplova:

Ako Alija nije vaš predsjednik, bacite koju paru, a ako je, udijeliti treba vama.

U tren oka do uz vrh napuni šešir kovanicama… Bilo je tu i papirnate šuške.

Malo-malo pa ga privode na informativne razgovore u stanicu milicije, kako bi se gdje pojavio kakav provokativan grafit.

On je to nazivao: umjetnošću, glasom javnosti, glasom naroda, slovoplovima, obračinama, nadanošenjima, minijaturama za radoznale, susretima u dijalogu, temama od javnoga interesa, duhovnom misli, istim i različitim, demokracijom.

Milicija na to nije gledala tako.

Prije par dana, prijavio ga je gazda Ušljibrk za grafit na svom restoranu:

Ako nećete jesti da bi ste živjeli, jedite da bih ja mogao živjeti!

U redu prijaviti ga stajao je i tajnik SDA, čovjek malih sposobnosti i prijatelj mita, pun, prepun onih političko-probahaćenih omraza prema svima i svakome, kome ne potraja dugo, narod priši nadimak Džepoljub. Došao zbog grafita na ulaznim vratima ureda stranke:

Politikom vašom, zemlju ovu neće orati traktori, orat će je tenkovi!

Isti grafit osvanuo je i na ulaznim vratima ureda stranke HDZ-a.

I fra Ambrozije podnese prijavu protiv njega, kada na pročelju crkve osvanu grafit:

Oglašivači su najveći neprijatelji vjere, oni nas dovode u napast!

U redu prijaviti ga stajao je i mahalski hodža, kao kakav neugledan siromah mršavih ruku, blijeda ispijena lica, prodornih zelenih očiju, stook na sve, neurednim životom načet – ostaloga se uzelo užurbano vrijeme – stario je na prečac, preko svake mjere, što od godina, što od nebrige o sebi, što od teških sumnji, što od teških sjećanja, što od teških kajanja, ponavljajući stalno isto i svima, onima koji su ga slušali, jednako kao i onima koji su na to njegovo okretali glavu od njega; nikome se ne govori ni o čemu, samo se on kao zvrk uzvrtio, uzletao, nikako da se uzme jednoga mjesta i primiri, kaže što ima i – zašuti. Pali cigaretu za cigaretom, ali brzo da ga ne bi tko prekinuo u govoru:

Ugursuz jedan, koju mi šćetu načini, samo što uredi, dado nake pare za novu fasadu na džamiji, a on je onim svojim škrabotinama nagrdi:

”Potpisuj Alija, nek je ko avlija! Bolje dva kvadratna metra čiste zemlje, nego cijela Bosna sa Srbima i Hrvatima!”

Često bi ti razgovori u stanici milicije završavali kompromisnim rješenjima, zahvaljujući rijetko visokoobrazovanome komandiru milicije Frani Frani. Mlad čovjek potpuno sijed, nosi to dostojanstveno lijepo tako da to izgleda posve prirodno. Lijepo se i pažljivo odijeva, bez obzira na ove prilike u kojima živi, vidi se na njemu da poklanja veliku pažnju kroju svojih odijela, kvaliteti tkanine, estetskoj vrijednosti ogrlice i lančića s križem kojima se nakitio. Čovjek je to na kojemu se vidi da spava zdravim snom i s voljenom ženom. On je na to njegovo, Antino činjenje, gledao kroz smijeh, blagonaklono, govoreći za sebe da nije jednosmjerni Bosanac, uskotračna pruga, da je radom na sebi uspostavio i onaj drugi prijeko potrebni kolosijek. Ne bježi u sutra. Davno je izašao iz jučer. Pa i kad na stanici milicije osvanu grafit:

Što nas više jebete, to nas više ima!- kazni dežurnoga milicionera za nedostatak budnosti, a Antu Matu Gradimira za ovaj i gore navedene grafite da nabavi kako zna i umije, uz pomoć donatora ako nema, pa mu i sam tutnu koju paru i prišapnu kome da ode, a on će tog nazvati telefonom, kantu s bojom i preboji grafite; povukao ga smijuljeći se u stranu:

Ej čovječe, ti si učinio što nitko nije, sve što nešto vrijedi, dolazi u stanicu na noge meni, moj ured je skoro pa postao ured gradske vlade.

Ante Mate Gradimir samo nemoćno slijegnu ramenima:

Zakotrljao sam grudu snijega želeći pokrenuti lavinu prosvjeda… građanskoga neposluha…

Točno u tri sata popodne, kada se nasred mahale okupljalo najviše svijeta, dolazio je na radno mjesto Ante Mate Gradimir, stavljao svoj veliki crni šešir i obraćao se okupljenoj masi ljudi koja je već čekala na njega:

Što ćemo danas?

– Pjesmu ljubavnu! – vikala je okupljena masa.

Vaša riječ meni je zapovijed – pokloni im se Ante Mate Gradimir. Malo promisli; jedan od čaršijski šereta isprsi se pred njega držeći pregorjelu žarulju u ruci kao da drži mikrofon:

Dokaz ljubavi

On uze čašu, nikada opranu i izosanu / i u nju pljunu. / I ona učini isto. / Pljuvanju si oduška daše / naizmjenično pljuvaše. / Kad nakupljena pljuvačka preko vrha čašu preli / tad su još bliže / jedno do drugog sjeli. / Volim te! / Pošto i ona reče onu što mu bi drago uhu čuti / po pola čaše ispit si daše. / Žvaljava usta nisu ni obrisali / dokaznici u ljubavi…

Neki umal ne povratiše za deklamiranom pjesmom. Jedan gadljiv preko svake mjere jeba mu sve po spisku, istresavši po nogavicama čovjeka do sebe žitku mliječnu izlučinu, obrisavši usta pljesnivim rukavom košulje, počupavši se životinjski s čovjekom kojeg onečisti povraćenom bljuvotinom.

Emotivno povrijeđen, neveseo, snužden, potišten, Ante Mate Gradimir pokaza mu srednjaka.

Kada su očekivali mnogi da će uzeti svoj šešir, u pripremljenu platnenu vrećicu istresti limuznu, kako je zvao svoje dobivene milodare, naklonit se svima i poći na kavu kod Starog Momka, veliki makijato, naglasiti po sto i tko zna koji put upitan s hladnim il’ toplim mlijekom:

Makijato je kava s hladnim mlijekom! – Ante Mate Gradimir okrenu se iznenađujuće velikom broju okupljenih, zagleda u njih, odloži šešir, malo postaja šuteći pa zamišljeno, ozbiljno:

Informacija za one koji su mi ovom današnjom prigodom jebali mater, moju mater jebe isključivo Mate Gradimir i nitko drugi!

***

– Ove dane, dan, noć, noć, dan, razmišljam o smrti i nimalo me nije strah smrti. Smrt je vječni san. Kad čovjek umre, onda postane ono što je bio prije rođenja…

***

Nekad smo bili više ljudi Ne vjerujem više ni u sljedeći dolazak sunca…

***

Progon je to čovjeka, koji goni svoju sjenu od sebe i kada god pomisli da je imao uspjeha u tome, kada god se okrene iza sebe, ona je tu, tu iza njega.

Toliko je nacrta sumnji u njemu koje se oslikavaju sve jasnije, iz dana u dan uokvirujući se u jasnu sliku.

Osjećao je Ante Mate Gradimir da to što prezentira prema vani, on, zloćudni zastupnik umjetnosti, postaje za njega jedini i pravi svijet. Blještavilo toga svijeta poprima nad njim potpunu vlast, iako mu truje vijek i krati život.

On je za njega jedina, sveta i vječna istina, zaboravljajući prošlu ili možebitnu buduću životnu istinu.

Tako će dok ga je, dok živi i diše, tim putem posrtati i padati, dizati se i dizati, i ići i ići svijetom pjesničke imaginacije. Svijetom nestvarne varke. Ili svejedno svijetom bez varke…

Svijet stvarne stvarnosti, davat će ga jedan drugom, iz ruke u ruku na tom putu življenja il’ privida istoga.

Ima li ili nema smišljenoga smisla u svemu tome, često zapitan sam nad sobom ide Ante Mate Gradimir… Je li tako hoće? Ili drugačije i ne može i da hoće?!

Cijelog svog života Ante Mate Gradimir pati od enureze, problema s mokrenjem. Ta je odvratna bolest odvratnim činila seksualni život Ante Mate Gradimira. Spolni nagon kod njega bio je nesnošljivo jak, ali je ta enureza uzrokovala pometnju seksualnoga života, pokopala tjelesne moći, dodatno ubila i ono malo života u njemu, čežnju za brakom, ljubav s lijepom mladom ženom koju je prometao kroz misli, kroz snove u toj muci želje za ženom, maštarenja u one teške turobne noći kada je često gasio vjetar svijeću u njegovoj neurednoj, gladnoj, samačkoj sobi.

Svaki njegov pokušaj sa ženom završavao je s još većom traumom. Jednom zanoći s prelijepom mladom profesoricom biologije. Zbližila ih ljubav prema poeziji. Mlada profesorica ne skide sa sebe ni pola odjeće, a Ante Mate Gradimir ustreptao pred njom kao vrbov prut. Svrši u gaće i upiša se u njih kao nikada do tada, jedva procijedivši kroz rijetke i kvarne zube:

– Što se mene tiče… ti si za mene jebana!

Pobebačio se u zadnje vrijeme preko svake mjere, sve više mokri u postelju pod sebe u snu. Rodio se jadnim pišljivim-popišancem, nesretno unakažen tom vodom koja protječe kroz njegovo tijelo i ne da mu se kontrolirati.

(…)

Zaigran nad rijekom roj mušica. Dnevna svjetlost obenđija ga, nemirni titraji sunčevih zraka povedoše mu pogled za sobom. Nemoćan je napustiti ih kad mu se ushtjedne. Kao omađijan. Čarolija ga mimo njegove volje nosi. Zamišljenika zatvorenih očiju. Tamno biće u tamu. Opasno nagnutog nad ponor života, na dugome vremenskome horizontu.

Ilustracija: Street Art by Ante Babić

Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja

Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje

razmišljam tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja
poput davnog utorka u botaničkom vrtu
u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili
iznad latinskih imena

zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču
poslije smo se satima smijali
tad smo spleli strasti u koloplet
i dali mu ime – poput biljke u vrtu
jabuka samonikla na početku divljine
čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna
srca smo izdjelali u dvije posude
koje uvijek pronalaze način
da se preliju jedna u drugu

iznova putujemo istom stazom
i latinski nazivi su isti
usput stružemo blato s potplata
treba nam za opeke
da sagradimo dom i ognjište
u kojem gori
vatra jasnog pripadanja

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević i Kasijana Milošević: Otišla je

Iz vremena kada sam sa jednom lujkom snevao nemogućnost i razmenjivao intimna osećanja
Otišla je.
Javila se telefonom:
„Ti zaslužuješ da ti javim“,
umilno kazivaše,
ali joj isključih telefon.
Sa gujama uverenim da su u pravu,
nema razgovora.
Kao, ona je krasna
a ja sam obična džukela.
I idi gde hoćeš,
lujko i ljubavi moja,
i nosi se u krasnu mater!
I ne jebi me u inteligenciju.
▼▲
„Hvala ti što si se javila“,
pisala mi je posle otrežnjena džukela.
E, ne ide to tako, ljubavi moja.
Grešiš u koracima.
Zmija se ne češka i ne vabi nego se gađa u glavu;
bez posipanja soli na rep.
Krasna jesam i krasno se nosim,
u krasnu materinu, i krasno ti ime spominjem.
Sa precenjenima u sopstvenu pamet nema razgovora,
i došla sam da te isteram iz te pameti,
i pokažem kladenac s melemnom vodom,
i mojim likom u njoj,
pa se otrezni i nosi se gde hoćeš,
šta ćeš mi takav.
Jer volim te kad me voliš i pijan,
tad ne vidiš ništa i ne znaš gde ciljaš
a potrefljuješ.
To nema veze sa pameću,
bleso i ljubavi moja!

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Csoki

Izlomak i romana Nedelja bez Csokija na Pissarou

Katedralna crkva Svetog Petra i Device Marije u Kelnu, koja je šest stotina godina građena, čuj Margit, šest stotina godina, koliko ljudi ju je gradilo, možda sto hiljada njih, a radost završtetka rada nikada nisu osetili, govorio je Margiti uz jutarnji čaj od kantariona, držeći je za ruku isto onako nežno, toplo, lahorno, kao kada su se u Katedrali 1965. godine venčali. Margit je bila jevrejskog porekla, zvala se Epštajn, upoznali su se u Šiofoku glavnom gradu Balatona, gde je Karl došao zahvaljujući prijatelju Beli, mesaru Kompanije PIK iz Segedina, koji je 1960. godine boravio tri dana službeno u fabrici noževa Karla Güdea u Solingenu i tu se slučajno, u prolazu, upoznao sa Karlom Hofmanom u restoranu fabrike kada je nespretno poručio kobasicu sa karijem, koja mu je skliznula iz tanjira, on ju je zgazio i na senfu se okliznuo, pao, Hofman mu je tada pomogao da ustane i očisti usenfirane pantalone na zadnjem levom debelom mišiću, koji mu je poslao garantno pismo kao poziv za jednonedeljni boravak u Mađarskoj, Bela Havaši je bio veliki prijatelj sa Epštajninim ocem Otom, koji je pre rata radio u izraelskoj Hapoalim banci u Budimpešti i posedovao svetlorozebojnu malu vikendicu sa baštom u Šiofoku pored Havašijeve svetložganaumbraste, Margit je ostala jedinica, majka joj je prestala da živi na porođaju šest dana posle, otac nije želeo ponovo da se ženi, zapatio se zauvekno za Zoltan Marijom suprugom i Margitinom majkom, bio je pedantan, iskren, pravičan, ne strog ni popustljiv u životu, vaspitanju Margite, ona je veoma skladno, negovano, skromno, neističuće, vaspitavano dete, devojčica, devojka, supruga, bila je izrazito lepa, graciozna, kovrdžavo crnokosa, stasita karlovisinska osoba, imala je hernadivazno duguljasto, zaobljeno lice, duge tanke crne obrve, isticajne trepavice koje su poput kineske lepeze štitile velike, uvek radoznale oči divljokestenjeve boje, koje i najmanju sitnicu uoče, usne je nasledila od majke i od Marije sa Mikelanđelove skulpture ”Pijeta“, od poznanstva sa Karlom živela je samo za njega crpeći radost, sreću, sve blagodeti zemaljskog života od njegove odanosti, ljubavi, sveukupne pažnje. Toga dana je otvorila teška belolakirana vrata bolničke sobe u svoje vreme, nežnoosećajni blaženi osmeh krasio je njeno izvajano lice, oči su joj sijale jedvačekajućim blaženim zracima, poluzakoračivši, još nogom u vazduhu, videla je da Karl ne sedi na krevetu onako kako je do tada uvek činio kada je nju čekao. Tada je širom otvorila vrata, zakoračila još jedan korak u sobu, držeći se, još čvrsto, levom rukom za ovalnu hromiranu kvaku, glavu je okrenula ulevo, sasvim iza vrata, gde je stajala česma sa pravougaonolikim većim belim keramičkim lavaboom iznad kog je visilo jajoliko metalno uramljeno, verodostojnoliko, ogledalo, koje su bolesni iz sobe koristili, ako su mogli, hteli, za manja lična vizuelna i druga doterivanja, neophodnu ručnu, oralnoobraznu, glavošnu higenu, kada je konstatovala da Karlo ni tu nije, glavu je polako, nadajno, vraćala udesno u pravcu kreveta, zadržavši kratko strahoispitivački pogled, koncentrišući sluh do maksimuma, na odškrinuta vrata toaleta, pored lavaboa desno, u taj tamni polumetarski razmak, da u tom delu možda čuje zvuke ili vidi očekivanu, željenu pokretljivost i time uspe da smiri, uravnoteži sve u sebi, potmuli bol u bilima, muklo, rastuće bubnjanje u ušima, ubrzani ritam srca, jako drhtanje tela, koje je obuzimalo i od kog su joj kolena klecala, obezbedi dodatnu količinu kiseonika u plućima kog joj je sve više manjkalo, i konstatujući da ni tu nema nikoga, glavu je sasvim ispravila, pogled joj se zaustavio na prostranom dalekom vidiku, kroz veliki podnoplafonski zidni prozor, koji se prostirao paralerno iza Karlovog praznog kreveta, videla je sebe na horizontu kako se iz peska stvara, majku koja joj se iz daljine, blagosetno, smeši, maše, pa potom u svumatu sasvim nestaje, oca koji nad njom, bolesnom, bdi toploglasno tiho, altom, smireno, ubedljivo, milozvučno, sporo, tečno čita, držeći joj ruku, po obrazu nežno mazi, kako ovce tamo jedu samo crvenim mirisom omirisano cveće, bilo ono bodljikavo ili ne, udav je progutao bez žvakanja slona, kada se to nacrta, svi odrasli kažu, crtež uvek mora da liči na šešir, mali prinčevi u Sahari žive na asteroidu ili planeti malenoj kao kuća, s tri vulkana (dva aktivna, jedan ne) i ružom, to sva deca znaju, odraslima to brojevima B612 mora da se kaže da bi razumeli, „Pustinju to ulepšava što se u njoj negde krije bunar…” , videla je zatim toplookerbojni vreli isparavajući pesak u zenitu sunca na kraju daljine, otiske svojih stopala koja po njemu trče i odmah stapaju u krila koja u visinu pokušavaju da lete, osetila je žmarke u predelu bedara i čula mirni odlučni zov nepoznatog eho glasa iz dubine svetlosti k njemu, Balaton kao ogromno pokošeno zrelo pšeničnobojno more koje se uvalama, fjordovima do Remscheida prostire i tu u Lenepu do bolničkog prozora podiže, u usne Karlove pretvara, na oknu željno mokrim šumom je zove, palate Budima gde se sa Karlom šeta, ljubi, ushićeno srećnovoljeno priča, tri koraka zapleše, na grudi mu se pripije, sve na svetu ima, ogledalotečni smireno smirujući pariškoplavi Dunav ispod Lánchida u rani sumrak i bacanje jedne zauvekne zajedničke želje u njegov zmijniodtekući tok pre odlaska u novi život, svet, onda je sve ispred nje nestalo – vidik, prozor, soba, svi ostali detalji okolo, ostao je krevet, Karlo na njemu venčano obučen sedi jabuku u rući neprirodno drži okrenutu prema dole kao akvarelom naslikano, lice mu stoji, kosa mu je žuta poput oreola, donju mu usnu poput marionete nešto pokreće, on ne priča, ali mu ona čuje glas, zakorači prema njemu, pusti ruku sa kvake, otvori usta da duboko udahne jer vazduha nema više, snaga joj noge ne drži, pokuša nešto da kaže, glas više svoj, nikakav, ne čuje, vidi samo jednu tačku kao daleku svetlost koja nestaje…

Foto: www.pexels.com

Toni Ivkić: Šuma bakice s plavom kosom

Dan u školi započeo je razrednim okupljanjem i odlaskom u šumu o kojoj se priča da u njoj živi bakica plave kose i ne baš dobre naravi. Nitko od nas nije pokazivao strah iako nikome od nas, zapravo, nije bilo svejedno. Zajedno sa svojom učiteljicom, krenuli smo u istraživanje šume kako bi napisali rad o životinjskom i biljnom svijetu.

Otišli smo u tu šumu kada je odjednom jedan dječak iz A razreda viknuo da je u daljini neka kuća. Mi smo išli prema toj kući kada smo odjednom vidjeli neku bakicu s plavom kosom. Bila je jeziva. Pričalo se o njoj da krade djecu. Ona je Počela je trčati prema nama. Dječak iz B razreda dosjetio da ona ne voli glazbu. Učiteljica iz glazbenog govorila nam je da moramo pjevati što groznije možemo. Mi smo to učinili i bakica je pala. Mislili smo da je umrla, ali nije. Nastavila nas je loviti. Opet smo zapjevali. I dalje je trčala za nama. Trčali smo kroz gustu šumu. Granje od stabala udaralo nas je po licu. Stizala nas je. Još jednom smo zapjevali. I napokon smo uspjeli. Bakica je nestala.

Ubrzo smo svi zaboravili događaj s tom bakicom. Nitko više nije dolazio u tu šumu.

Foto: www.pexels.com