Andreja Malta: Zbogom Henry, Charles ili Chinaski!

Henry… ljubavi!

E! Ne, ne… Previše je patetično. Znam da ti se neće svidjeti.
Dakle…

Muškarčino! Ti prljava svinjo! Misliš da nisam osjetila noćas tvoju dlakavu ruku na svojim golim bedrima dok si se poput lopova ugnijezdio pored mene u toploj postelji. Kao i obično. Ali ovaj put ja se nisam okrenula. Sušila sam suze na obrazima. Smireno sam disala praveći se da spavam. Još si se neko vrijeme vrtio oko mene, dok konačno nisi odustao zajedno sa svojim zaostalim česticama piva i prepustio se snu.

Znaš što? Prekipjelo mi je. Unatoč ljubavi i strasti koju još uvijek osjećam prema tebi. Pun mi je kurac tih tvojih prljavih hlača i majica koje sam oprala toliko puta, da više ne znam ni sama, a kamoli tebe. Dosta mi je tih tvojih noćnih skitanja, opijanja i pipkanja tuđih ženskih sisa. Dosta mi je sjedenja na kauču i glađenja moje mačke Belle, pogotovo sada kada se linja. Da, dosta mi je i tog čekanja, te jebene strepnje hoće li ti se što dogoditi, hoćeš li možda iznenada umrijeti od prevelike količine pića… Ili ćeš onako usput pokupiti, poput kaputa na vješalici, nekakvu drolju koja će ti se naći na putu i pokloniti mi triper ili nešto još gore, ne daj Bože! Jebote, čovječe!!!
Koji si ti egoist! Voliš sam sebe do samog beskraja i nimalo se toga ne sramiš, jebeni gade! Uvijek isto… Samo da ti je pisati, piti i ševiti… To je sve što te zanima u zadnje vrijeme. Ne ljubiš me više u vrat kada dođem s posla umorna kao pas. U zamjenu za to gurneš mi ispod nosa ispisani list papira s nekom svojom novom pjesmom ili pričom te zatim očekuješ da na sve to, svidjelo mi se ili ne, svršavam. Onako na suho. Ma daj, Henry, pa nisam ja od metala ili plastike, ne mogu vjerovati da si zaboravio da ženi treba ponekad i malo istinske nježnosti. Nešto tvrdo među bedrima. Da. Jednostavno, zar ne? I potpuno prirodno. Ti si, magarče, to nekad jako dobro znao. A sad se praviš da si zaboravio. Istina, sve što si napisao uglavnom sam oduševljeno pročitala i ne mogu poricati kako sam, fascinirana tvojim djelima, nekoliko puta jednostavno bespomoćno svršila. Jebi se!
Imam strpljenja na tone, ali nisam ja od jučer, blesane. U ovom slučaju, moje se strpljenje rastopilo poput kocki leda iz čaše tvog neispijenog whiskeyja i otišlo zajedno sa svim govnima u koje se pretvorila naša veza, nepovratno, ravno u kanalizaciju. Trebam samo još pustiti vodu. To ću kad svane, obećajem ti, konačno i napraviti.

Dakle… Dok si ti orgijao okolo i pravio nam sranja za koja nisi ni pomislilo kako bi ih počistio, ja sam slučajno upoznala Marcela. Dok sam listala, a kasnije i čitala sve njegove knjige. Da. Marcela Prousta, kojeg ti vrlo dobro poznaješ. I onda se dogodilo. Jedne je večeri jednostavno izronio iz jedne svoje knjige i snažno me zagrlio. Onako profinjen i zgodan, za razliku od tebe, vrlo pristojan i nježan. Naklonio mi se i rekao: “Lijepa ženo, žao mi je što te svake večeri gledam uplakanu i nesretnu. Ostavi tu pijanduru od Bukowskog i dođi živjeti sa mnom. Bit će nam lijepo. Možeš ponijeti sa sobom i mačku. Lijepa je i mekana kao i ti.” Zatim se malo nakašljao i pogladio me svojim otužnim pogledom. “Želim ti pokloniti malo sreće. Teško mi je gledati te ovakvu. Ne mogu disati od muke, a ionako već imam bolesna pluća.”
“Znam, Marcel, znam…” rekla sam i privila se još jače u njegov zagrljaj. “U pravu si. Vrijeme je za promjene. Ovo s Henryjem ispija mi snagu i volju za životom. Nemam više živaca. A ti dobro znaš što su živci, zar ne? Oduševljena sam tvojim djelima, kao što sam još uvijek i njegovim. Ali ti si nešto poput anđela, nakon njega, luđaka kojeg sam tako zavoljela. Bit će teško ostaviti ga. Unatoč svemu… Mogu ja to!” Zatim sam zaspala. Spokojno, konačno.

Ahhhh… Henry… para mi živce to tvoje pijano hrkanje. I sav taj smrad koji zajedno s prodornim zvukom izlazi i plazi oko mene iz tvojih neopranih usta. Zaudaraš kao da si upravo izašao iz tvornice duhana. Blagi Bože, Henry! Stvarno si prase!
Skoro pa je svanulo. Morat ću polako maknuti tvoju dlakavu ruku s mojih bedara i potražiti u polumraku svoju odjeću. Nadam se da se neću opet spotaknuti na pivske boce koje spavaju prazne i razbacane po podu. Jednostavno mi ih se sinoć nije dalo skupljati. I, da! Moram još pronaći Bellu i strpati je u njezinu od pruća ispletenu nosiljku.

A ti, Henry… spavaj i snivaj u svom svijetu! Bez obzira na sve, uvijek ću te na svoj način voljeti. Ti možda nećeš ni primijetiti da sam nestala. No, sada to više nije ni važno. Moram požuriti. Marcel sigurno već nestrpljivo čeka da me povede sa sobom u svoj svijet koji tek trebam upoznati.
Jedva čekam naći se u njegovom nježnom zagrljaju. I okusiti njegov poljubac. Mmmmm… Da.

Zbogom Henry, Charles ili Chinaski! Dovoljno dugo sam bila u mreži tvog mahnitog života. Naše je vrijeme jednostavno isteklo.

E! Da! Skoknem samo još pustiti vodu u kupaonici, kao što sam obećala!

(fotografija: pixabay.com)

Igor Petrić: Krila noćnog leptira

Pogledaj u nebo:
plavo je,
visoko i kao neostvareni san,
veliko u svoj svojoj ljepoti beskonačnosti.
Pogledaj i vidjet ćeš
poznata lica kako šaptom,
sklopljenih očiju i ruku podignutih visoko iznad obzora,
progovaraju riječ o tebi.
Tiho, poput priče,
skrivene u prašini sjećanja,
o tebi
progovaraju i biljke.
Ti plačeš – ne čuješ.
Skrivaš svoje tijelo od pogleda
i proklinješ dan
i vrijeme postanka,
samo da bi,
barem na tren,
mogla zaboraviti prošlost,
dok čekaš pogodan vjetar nad liticom
iznad uzburkana mora.
Čekaš i nježno,
poput noćnog leptira,
širiš svoja krila.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Zgradaći

Sjedeći uz drugu jutarnju kavu i paleći šestu cigaretu, gledala je kroz prozor, zimski ogoljenu, krošnju divljeg kestena. Preciznije, nazirala jer dan još nije zauzeo i osvijetlio sav prostor. Divlji kesten… Tko danas još sadi i gdje divlji kesten?! Dvorišta kuća već godinama sliče zelenim površinama koje oivičuju bolnice, trgovačke centre i parkirališta uz autoput s onim smiješnim mutantima prirode – stabalcima do metar i pol visine, svih boja i oblika krošanja. Uvećani bonsai, uvećane ikebane… Ali divlji kesten mora da je posađen davno… Ili je niknuo slučajno i tu ostao?
Voljela je drveće. I stara zdanja, pogotovo krovove. On je nekoliko puta rekao da je zasigurno u prošlom životu bila drvo ili krov. Voljela je divlji kesten. Vjerojatno zato što je, uz lipu, dud i dren, to bile drvo koje je najčešće gledala u djetinjstvu. Iako su živjeli u selu, stanovali su u zgradi, maloj, sa svega četiri stana, ali joj nikada nije nedostajalo dvorište, jer njezino je dvorište bilo sve oko zgrada, i vrtovi, i livade, i obližnji šumarci.
Zgrada je bila među tri isto takve izgrađena 60-tih godina prošlog stoljeća na sjevernoj strani izlaska iz sela za obitelji ljudi koji su trbuhom za kruhom (nastavnici, liječnik, zubar, šofer ambulantnih kola) ili po dekretu (milicionari i „vojna lica“). Ako nisu bile nastavnice ili medicinske sestre, njihove žene su bile domaćice. Bila je to Jugoslavija u malom: njezini su bili iz Like i tri godine su se mučili dešifrirajući jezik domaćih, no bilo je tu i ljudi iz Slovenije, Zagore, Srbije, Slavonije, Crne Gore, jedna je glava obitelji bio Rumunj, a jedna Talijan. Njihovu djecu su ostala seoska djeca zvala „zgradaći“, a i oni sami – iako rođeni ovdje i govorom Međumurci – osjećali su se drugačijima, mada nisu znali zbog čega je to tako.
Biti „zgradać“ i odrastati u Donjem Kraljevcu u to je vrijeme bilo nešto što bi svako dijete poželjelo. To su bila vremena kada su svi imali jednako malo, kad su oni u zgradama imali jedini kupaonice s vodom iz hidrofora, a ostali iz bunara, kad nije bilo asfalta ali ni auta, osim kombija za potrebe zdravstvene stanice u selu i dva automobila – doktorove crne Olimpije koja je nakon nekoliko godina ostala na dvorištu bez guma i stakala, i lijepo poslužila kokošima i djeci za igru, i zubarovog Fiata 1300 koji se u njegovu vlasništvu nije dugo zadržao, kao niti svaki sljedeći auto koji bi nabavio, već bi kroz godinu-dvije završio na smetlištu zbog čestih „sudara“, po kojima je on bio poznat u čitavom kraju. Po količini i visini dima, ali i po mirisu ispušnih plinova auta koji bi prošao glavnom ulicom, znala su djeca čiji je, jer drugih automobila nije ni bilo.
Zgrade su bile sobama okrenute na jug, na slijepu ulicu koja je dijelila liniju tih triju zgrada i pruge što je išla paralelno. Gledajući iz sobe, najprije se vidjelo breze posađene u dvadesetak metara širokom prostoru prema ulici. Ona je bila uzdignuta i sa strane prema zgradama oivičena drvoredom divljih kestena s tek ponekom lipom, čije su krošnje u lipnju vrvjele djecom koja su brala cvjetove mamama za čaj. Sa sjevera su bili ulazi, a nasuprot njima vrtovi, potom livada s rijetkom djetelinom, a iza toga „potok“ – zapravo odvodni melioracijski kanal, uz čije obale su rasle vrbe i johe, te ponešto trstike, i gdje se uvijek moglo naći dobru granu za zajahati konja za igru kauboja i indijanaca, dok se zimi blagi nagib prema „potoku“ koristio za sanjkanje.
Zgradaći su svi – njih blizu trideset – išli u srednje škole. Dizali su se rano, putovali vlakom, pomagali roditeljima i učili, a polovica njih danas ima i diplomu nekog zagrebačkog fakulteta. Selo se razvilo i postalo najperspektivnijom općinom u županiji. Međimurska marljivost i upornost se isplatila. Doselili su novi ljudi, u novim ulicama izgrađene su nove zgrade, nauštrb vrtova i livada. Drvored kestena je posječen i tamo su sada brežuljci građevnog materijala. Većina zgradaća se raselila. Nisu više isti. Neki žive bolje, neki ne. No, kada ih put nanese, mnogi od njih rado svrate u lokal u središtu mjesta, što ga drži njihov nekadašnji prijatelj iz igre. Znaju da će tamo uvijek sresti nekog svog, prisjetiti se poneke anegdote iz djetinjstva, saznati gdje su drugi i što se s njima sada događa. Napunit će baterije i vratiti se u svoje živote, ali će ih još dugo grijati duh zajedništva i povezanosti stvoren u vrijeme kad su bili djeca. Kad su bili isti.
Obučena u toplu jaknu pred odlazak na posao navlačila je čizme i tog trena joj sine sjećanje na jednu davnu zimu kad je imala jedanaest godina. Otac joj je iz Zagreba donio novu obuću za zimu. S nestrpljenjem je očekivala meke, tople čizmice. No, bile su to smeđe visoke kožnate gojzerice, teške i tvrde, dva-tri broja veće od njezine noge. Nešto ružnije nikad kasnije nije vidjela. Odbijanje i plač nisu pomogli. Navukla je dva dodatna para vunenih čarapa što ih je majka isplela i krenula plačući u školu, jedva dižući noge pri hodu. No, za zimskih praznika, pri spuštanju prema potoku, dobro su poslužile. Poput skija!
Nasmijala se u sebi i požurila u zimsko jutro prema školi. – Samo da prođe ova klizavica – pomislila je – moram otići u Kraljevec. Moram!

Foto: www.pexels.com

Vlatka Planina: Ništa

Ništa ti ne pripada,
Ništa nije obećano,
Ništa odavde
Nećeš
Ponijeti sa sobom.
Nisi ništa više
Doli strujanje rijeke,
Bezimeno crno
Između zvijezda,
Praznina u atomima
Koji te nastanjuju.
Ništa odavde nije
Tvoje.
Na ništa nećeš
Upisati ime.
Ti si taj
Koji pripada svemu,
Na kojeg su urezali
Slogovlja,
Koji je obećan
Kao postelja travi
Jednom kada
Brzaci utihnu.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Doggystyle teror

Laju prijeteće iza
dvorišne ograde,
strahovi i traume potaknu sjećanja
da prorade,
kad se s lanca trgnu, a njihovi se
zubi prema djetetu vinu,
dobro znam što bi bilo
da se nisu utisnuli
u triciklovu osovinu,
skočili bi i gurali mi njušku
na facu,
zarili očnjake i stali me trgati,
a vlasnik bi me sa strane
umirivao
da se samo žele igrati,
no psi su respektirani
a ja sam lud,
no ne i ljudi koji kupe
njihova govna
koja seru posvud,
pas me mora onjušit
i procjenit jesam li
dobar,
ako se slučajno zbog straha
trgnem, tko mi kriv
reći će mi njihov gospodar,
ako i ne volim
odmah mi kopaju grob,
ljudska su prava upitna
ali je nemoralno biti kanofob,
psi vladaju, a ljudi se vlasničkom
strukturom samo tješe,
psi ganjaju štap
ali vlasnik u njihovom ritmu pleše,
a ja sanjar i pljuger,
sanjam mjesto gdje
cuko mijenja zὕcker,
naporno ću raditi
i
priuštiti si Kinu,
utopiju gdje psi gurmanu
u slast
ginu.

Foto: www.pexels.com

Vlatka Planina: Crljenica

A ponekad mogu tek čekati,
Ne kao svjetionik ili gnijezda
Ili trgovi noću
Koji znaju da se ljudi
Uvijek vraćaju
Jutrom,
I ptice i razbješnjelo
More,
Nego kao grumen
Crljenice
Na nekom od onih
Sunčanih otoka,
Koji nikad nije siguran
Hoće li doći kiša
I kada
I hoće li je biti dovoljno
Da se ne razrahli
U prah.

Foto: www.pexels.com