‎Vanja Parača‎: Ne mogu da znam

Vječna li je, razmišljam, istina kojoj u susret idemo…
Lebdimo ili osciliramo u nepomičnom trenutku, otkucajima beskraja?
Žurimo u zagrljaj vjetru promjena, a šansa hrli zaboravu. Povratna karta mi ne treba, ne stižem na vrijeme.
Sjutra će možda, mokri trotoari rasplamsati bol nemoći, a propušteni let, pripisaću viru nemira. Znaće na početku kakva nam je svrha. Ako je ima, donijeće sunce. U protivnom, povući će se kad utrnu razuzdane misli. A onda ušuškaš nejasno zelenu boju desnog oka, i bez najave priznaš da dugo već znaš. Tačno tamo se čekamo, na nezaštićenom području, što svjetove kao godove stabla razdvaja. Na odjeljku izgubljenog, kad pohabane djeliće nove hartije primijetiš, biće sve jasno. I sve suze, pristigle minutima, u rijeku zajedničke tuge, postaće riječi. Svaka nosi jedinstven glas, uz pratnju oblaka nevjerice.
Prepusti se zatim, ne mogu da znam sa koje tačke kruga uvireš.
I kao trajno stanje, zaboraviću da će proći šareni dani kao pauze magle jesenje.
Svakako ćeš kasnije doći kao otisnuta neodbolovanost, a ja još neću otkriti od kog zemaljskog cvijeća, uvijek se probudi strah nebu.
Jer uvijek odbijam da u lopti vidim uglove. A osmijeh tražim na površini lijeve pretkomore.
Znam da sve ono višestrano, na pravolinijski put me vraća.
I onda, kojim mjernim jedinicama da izrazim svaki uticaj, zamišljanjima mi objasni.

Foto: www.pexels.com

Odgovori