Željko Maurović: Trenutak pravog osjećaja

Pozvani su na sprovod nekadašnjeg školskog kolege. Bio je to sprovod po starinski; u dvorištu su se već okupile stare babe iz susjedstva, u grupicama su stajale pod volton, trljale ispucale i od vena poplavljele ruke, gledale u pod i nešto povjerljivo, ispotiha, govorile jedna drugoj. Rominjala je tiha jesenska kiša i dodavala sivilu kuće i okolnih brda, neki žalobni ton ili je to samo njemu izgledalo kad je ulazio.
– Izgleda, kako kad je bija živ! – čuo je kako govore oni koji su izlazili iz kamare gdje je mrtvac bio izložen. Kad netko umre treba mu odmah sklopiti oči, potegnuti nadolje očne kapke, inače će izgledati da mrtvac bulji u žive, a to nije u redu. Mrtvac ne smije gledati žive, a ovaj je, svejedno, loše sklopljenih kapaka, buljio u njega poluotvorenih očiju. Na izlasku iz sobe s mrtvacem i on je prihvatio čašicu s pladnja koji je držala pokojnikova žena. Mrtvačeva rodbina i prijatelji, okupljeni u velikoj sobi što je inače služila kao blagovaonica, veliki stol je bio iznesen, govorili su o pokojniku ispod glasa, neki već zajapureni od rakije, iznoseći njegova dobra djela i hvaleći njegovu velikodušnost u različitim prigodama.
Hodajući velikom sobom, zastajkujući s ljudima koje nije poznavao ili ih se nije sjećao, popio je još nekoliko rakija, govoreći uobičajene besmislice o smrti, da nas ona čeka, da je izvjesno kako ćemo svi jednom umrijeti ali da je, ono najbolje, u tomu to što ne znamo kada. Malo su ga čudno gledali i on shvati da s tim ljudima nema šale. Oni smrt shvaćaju ozbiljno kao i život. Okrenuo se k prozoru što je gledao na dvorište i promatrao ljude koji su se okupljali. Stigla je limena glazba, muzičari su naštimavali instrumente, zvuk usamljenog klarineta probio je zrak poput kliktaja jastreba. Odgovori mu s dva potmula udarca veliki bubanj. Doboš se osjetio pozvanim i zaštekće. Netko ga je odzada primio za lakat i prisno se naslonio na njegovu ruku. Bila je to žena pokojnika koja ga je zamolila da joj pomogne donijeti kave iz kuhinje jer, kad popiju kavu, iznijeti će kovčeg i pogrebna povorka će krenuti. Pošli su van iz sobe dugačkim hodnikom i udaljili se od žalujućeg mnoštva. Umjesto da ga odvede u kuhinju, gurnula ga je u pokrajnju sobu, prepunu starih ormara i škrinja. Mirisalo je na moljce i kamfor kad ga je, bezglasno roneći suze, zagrlila i pošla mu rukom prema rasporku hlača. On je obujmi oko bedara, zadigne joj suknju, podigne i pritisne ju uza zid. Prodro je u nju i ona tiho uzdahne te ga zagrli jednom rukom oko vrata dok se drugom pridržavala za ormar, obujmivši ga nogama. Napravio je tek nekoliko pokreta kad se, iz dvorišta začuje stravično zapomaganje i vriskovi. Trgao se i pokušao je spustiti no ona se nije dala i čvrsto ga je držala nogama oko pasa, šapćući mu na uho: – To su samo narikače, njegova luda stara ih je pozvala! – dahtala je ili plakala. U hodniku su se začuli koraci i nisu se dospjeli razdvojiti kad su se vrata širom otvorila, unutra je prodrlo danje svjetlo, a njegova je žena rekla – Svinjo, zar se ne možeš ni na ovako žalosni dan suzdržati?! – Dok su se njih dvoje dovodili u red, on podižući hlače što su mu spale do gležnjeva a udovica spuštajući bijelu podsuknju, svoju crnu, malo zgužvanu suknju, njegova žena je, stojeći na dovratku, osvijetljena poput anđela osvete, prosiktala – Za mene si mrtav, pizdatimaterina, mrtav! Kapiš?! – i tresnula vratima tako da su zazveckale čaše u starom kredencu.
Picigamorti je dao znak, stojeći sa strane, on je bio glavni, a ne dirigent Limene, glazbenici su polako krenuli, usklađujući korak, i otpočeli svirati posmrtni marš. Za njima su krenuli pokojnikova majka i mlada udovica, a onda rođaci, susjedi i svi ostali. Povorka se uzbibala i uhvatila ritam. Osuđeni na smrt je koračao na začelju, među starcima bijelih košulja i babama koje su, trljajući svoje ispucale i venama prošarane ruke, govorile kako je danas grdo vrime, kako je cili svit ša remengo i kako poli Štefice ima deterdženta i talijanskog ulja od maslina, po popustu. Kiša je pojačavala, a za kajanje je bilo malo prehladno.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori