Željko Maurović: Nešto se dogodilo

Postoji nešto ispred Ja. Ništa ne postoji osim Ja. Ne postoji Ja.
– Nešto će se dogoditi ! – već ga je rano u životu pogodila ova misao i, poput dosadnog komarca, zujala mu u mislima, ne dajući mu mogućnost da je zaobiđe, izbriše. Naposljetku ju je prihvatio i to mu je odredilo život. Naravno, uz štošta drugo što se, putem, nakupilo. Kako je odrastao, svi oni koji su bili uz njega navikli su se na taj njegov izraz lica, tu oskudicu uživljavanja koja ga je, zauvijek, obilježila. Kao kad u jelo ubaciš malo više gorke soli; jesti se mora, nije čak ni neukusno ali sol, gorčina začina se osjeća. Doduše, neki vole začinjeno, ali ne i da im drugi posoli. Ispočetka nije bilo lako, nisu mu vjerovali, čak su se malo s njim izrugivali – To je onaj što čeka da se nešto dogodi,da padne s neba gromada ementalera i zgromi ga, stani malo podalje od njega, za svaki slučaj. – govorili su. S vremenom su se na njega navikli kao i na kišu u ožujku jer, inače je bio u redu. Samo da nije tog uvrijeđenog izraza lica ali inače. Je bio u redu. Uklapao se kao crno svijetlo, uz njega su svi bili, svi su izgledali zaokruženije, davao im je ton, sfumaturu. Zauzvrat bi tu i tamo podnjeli njegovu misao, čak glasno izgovorenu iako, često su ga opominjali – Nešto će se dogoditi, nešto se mora dogoditi, ovako dalje ne može! – govorio bi, ali ne i zašto tako dalje ne može. I imao bi imao taj izraz na licu.Da ga opališ po njušci. Ali nikad ga nitko nije. Ali se nikad se ništa nije događalo što bi ga ponukalo da prihvati da se nešto dogodilo.Što bi ih ponukalo da ga cijene. Ili da barem prestane to govoriti. Nije riječ bila o nagađanju o budućem, to ne. Više neka izostalost. Osjećao je da nešto izostaje, ali nije znao što. Bio je začin svakoj raspravi, svakom loncu poklopac, ali nije imao što za reći. Samo to pitanje koje je, s vremena na vrijeme, ponavljao.
Ponekad se nešto neuobičajeno dogodilo, recimo, još ono u djetinjstvu; za vrijeme ljetnih praznika je sa seoskom djecom otišao na kupanje ovaca. Ovce su kupali u udaljenom potoku do kojeg je trebalo pješačiti nekoliko sati goneći pred sobom stado ovaca koje su kupali u potoku da ih oslobode krpelja i ostalih nametnika. Kupali su se i oni; seoski derani i on. Kako nije znao plivati, jedan mu je zlobni dječak ponudio da se uhvati za granu pa će ga povući preko dubokog mjesta u potoku. On je prihvatio a kad je držeći se za granu, bio povučen nasred dubokog dijela potoka, dječak je ispustio granu a on se počeo daviti. Izvadio ga je, već je izgubio svijest i nagutao se prljavosmeđe vode, jedan mladić koji je bio u blizini, sunčao se i čitao pa je, čuvši uzvike i krikove, skočio u vodu, bila mu je do pojasa, i izvukao ga. Slijedio je put natrag uz stado nemirnih ovaca, po sunčanoj pripeci, žezi. Putem ga je onaj dječak što ga je povukao pa pustio, prestrašen kaznom, a teška je bila ruka njegova oca težaka, molio da nikom ne kaže, a on je obećao da neće reći. Kad su došli doma a glasine su ih pretekle, majka je pitala što mu se dogodilo.
– Ništa, nije se dogodilo, baš ništa – rekao je.
Kad se prvi puta zaljubio i njegova ljubav je bila djevojčica iz razreda zaljubljena u njegovog najboljeg prijatelja, plakao je da nitko ne vidi. Dečki to ne čine. Valjda. Kad je došao kući sam, tad je prvi put, na putu doma, susreo Samoću i nije znao što je to, ali nije mu bila neugodna, majka ga je upitala – Što ti je, zašto si tako nesretan, što ti se dogodilo? – on je, ne gledajući ju, spustio školsku torbu, rekao – Ništa, baš ništa mi se nije dogodilo. A zašto i bi? – i otišao u svoju sobu, i čitao ‘Blago u srebrnom jezeru’. Za pol sata ili nešto više, bol je prestala kao da se baš ništa nije dogodilo; kao da nije izgubio najboljeg prijatelja koji to još nije znao i svoju prvu ljubav koja to nikad neće doznati. Znao je da, što god se dogodilo, sat ili dva s omiljenom knjigom sve će biti isto; kao da se ništa nije dogodilo. Osim onog što se, vjerovao je, događalo u knjigama. Poslije je o tom čitao kod jednog njemačkog autora, koji ga je naučio sentimentalnost preobraćati u cinizam.
U studentsko je doba, tužna lika – tuga se nosila – bila je in, kao i kratke zelene jakne američke vojske i duga kosa, malo neoprana, a on je, svoju tugu i svoju neopranu kosu, nosio prirodno, lutao velikim gradom, prevelikim da bi ga shvatio. Nakon što je shvatio da ništa neće biti od ljubavi s kolegicom koja je, doduše, s njim spavala, ali ne samo s njim već i s drugima, a da nije spominjala Kolontajevu i ljubav poput čaše vode, žednomu dosta. Vozio se tramvajem kasno noću, pješačio uz brijeg boreći se sa snom i lajavim četveronošcima duž puta, pijan od lošeg konjaka i piva, zatupljen beskrajno jalovim razgovorima o Smislu i Besmislu uz misao koja je nadolazila iz primozga kao i uvijek – Nešto će se dogoditi! Nešto se treba dogoditi! – Nije. Nije se dogodilo, bar je on tako tumačio onima koje bi kasno uvečer ili rano ujutro, bunovne, lupajući im na vrata ili prozor ako je bio u prizemlju, molio za par sati predaha, prenoćišta. I, na pitanje je odgovarao uvijek isto – Ništa, nije se dogodilo baš ništa!
A prije no što bi zaspao, u iznajmljenoj, memljivoj podstanarskoj sobi, svojoj ili načas ustupljenoj, s djevojkom, svojom ili ustupljenom načas, čitao je. Nije važno što je čitao; vozni red vlakova i autobusa, njemačku enciklopediju ostavljenu pod nogom stola da drži ravnotežu, novine koje su svoje crnilo najavljivale već u crnoj boji što se lijepila za prste, ženski časopis čedna sadržaja ili Kritiku Čistog, Najčistijeg, uvijek i samo, nakon sve lektire, uz naputak i ponavljanja pitanja svih pitanja, o revoluciji i evoluciji, samo da se steknu uvjeti. Nešto se mora dogoditi. Samo da se steknu. I zaspao bi uz misao o uvjetima. Sanjao je uvjete.
Ujutro se ne bi iznenadio kad bi vidio da je postelja u kojoj je proveo noć prazna i hladna, kao da on, kao da ni on nije u njoj spavao. Ništa se nije događalo. Događalo se ništa. Ništa uz burek i pivo. I pokoju mlaku kopulaciju.
Bio je on i zabavan, katkada. Pripovijedao je zanimljive zgode, krijući da je sve to što priča, da su sve njegove priče „iz knjiga“ kako mu je to jednom spočitnula jedna njegova pažljiva slušateljica. Bio je i šarmantan, povremeno. U jednom takvom trenutku se i oženio za jednu koja je povjerovala, poput njega, da je ono što je privremeno moguće pretvoriti u trajno. Bi li se moglo dogoditi? Nije se moralo dogoditi. Kad su ga, nakon što se oženio, zaposlio, dobio djecu, propio… pitali, ono uobičajeno, što se kod njega dogodilo, kod njih je eto, bilo i toga i onoga, on je, do bola dosadno, odgovarao – Ništa, ništa se nije dogodilo. – kao da je to što mu se dogodilo, što se s njegovim životom događalo – Ništa. Negdje je pročitao da su prvih četrdeset godina pisanje knjige o svom životu, a sljedeća desetljeća komentari na napisano.
– Fusnote! – to mu se svidjelo, iako je njemu već davno došlo vrijeme za komentare. Tako je počeo gledati na svoj život, nekako, izvana. Kao sportski komentator. Ovo je dobar udarac, ovo je gruba igra. Faaul. Penal. Nisko, po nogama! To nije nailazilo na odobravanje ni njegovih bližnjih ni onih dalje od njega. Proglasili su ga neugodnim. Činilo mu se da se osjeća nešto turobnije, ali i oduhovljenije. Činilo mu se da mu se čini. Iako, smetalo mu je što ga tretiraju samorazumljivo. Bilo mu je ljepše, zanimljivije dok su ga ismjehivali nego sad kad su ga samorazumijevali. Podrazumijevali to s njegovom ‘Nešto-će-se-dogoditi’ životnom mantrom. Pa koliko ćemo još čekati da bi ti se nešto – govorili su – dogodilo. Sve što se trebalo dogoditi, već se dogodilo. Tebi i nama – i odlazili bi od njega pogledavajući jedan drugoga. Sve se više osamljivao, tako se događalo, on to nije spriječavao. U njegovu su se društvu ljudi ponekad počeli osjećati krivima za nešto za što nisu znali što je ali su blli sigurni da to s njim dolazi i odlazi. Takov je osjećaj izazivala njegova pojava, taj njegov osjećaj nepripadajuće pripadnosti grupi, taj osjećaj nedobrovoljne dobrovoljnosti. Naučio je cijeniti svoju usamljenost, sad kad ga je, sve više, činila nevidljivim, sad kad je sebe iza sebe iza sebe, gledao kako pokušava letjeti. Gledajući sebe iza sebe, mislio je da se zadovoljstvo osamljenosti očituje u njezinu ponavljanju, kao i, uostalom, bilo koje zadovoljstvo; zadovoljstvo u tekstu, žderanju slastica, kopuliranju, citiranju i parafraziranju. Poput one majke koja je, sve ponavljajući, rodila Mudrost.
Baš kad je bio na putu, tu u kutu – nikom na putu, da prestane razmišljati o onomu što se trebalo dogoditi, a nije se dogodilo, o tržištu osjećaja i ekonomiji Logoreje, možeš li izdržati do prvog Gabinetta, Povijesti kao Kući lutaka koje se voze dječjim željeznicama što uz tresak padaju s kuhinjskog stola, o muzeju prekinutih veza, kurcšlus muzeju koji nema arheološki već samo etnološki odjel, jer bi iskopavanje trajalo vječno, o tomu da štileben i mrtva priroda nisu isto, jer prvo znači živjeti tiho, a drugo da je netko upucao Prirodu, dogodilo se nešto, ali on to već nije mogao doživjeti. Dogodilo se da je umro.
Pospremajući njegove stvari nakon pogreba, tek toliko da utuče beskrajno vrijeme koje joj je, odsad, bilo na raspolaganju, njegova je žena pronašla spiralnim žicom uvezanu, sivonarančastu bilježnicu s nazivom otisnutim na prednjoj korici – LINEAR – pisalo je. A, kad ju je otvorila, na prvoj stranici stajalo je, gore pri vrhu, tiskanim velikim slovima – ŽIVOT – a ispod toga još samo dvije riječi, slijeva i zdesna od okomito povučene crte. Na lijevoj strani, crtom raspolućene stranice, pisalo je – DUGUJE – a na desnoj, krupnim pisanim slovima – POTRAŽUJE – ostatak stranice i bilježnice bili su blještavo prazni. Ne, ipak, na zadnjoj strani bilježnice, pri dnu, stajalo je, posve sitnim slovima napisano, tušem ili crnom tintom, slova su izgledala poput, vojnički ustrojene, kolone mrava – melencolia illa heroica!

Foto: www.morguefile.com

Odgovori