Željko Maurović: Mogućnost šišmiša

Imao sam prijatelja. Pogrešno: još uvijek ga imam samo on to, izgleda, ne zna ili ne može pojmiti. Priča, kako je to često slučaj, počinje davno ranije. Pod uvjetom da ovo „davno“ ne shvatite kao mitološki razdjelnik, uobičajen danas, između slavne prošlosti i manje slavne sadašnjice. Bilo čije pa i osobne. Davno se vidjelo da je on nešto posebno, još u osnovnoj školi, kad je, na svim nacionalnim pa i nekim internacionalnim, natjecanjima iz matematike, fizike, kemije, biologije… odnosio prve nagrade, vraćao se s medaljama, ponekad i novčanim nagradama koje je, beziznimno, trošio za svoje – projektiće – kako im je, ne posve ozbiljan, tepao. I na čašćenje nas ostalih, prijatelja i razrednih kolega ako se tako mogu nazvati nepouzdani i, poput mladih pantera opasni sebi i drugima, trinaest- i četrnaestogodišnjaci što su dijelili školske klupe i marende jedne od većih i poznatijih škola u Gradu. To se, samo u manjoj mjeri, nastavilo u jednoj od gradskih gimnazija koja je upravo bila i poznata po velikom broju bivših učenika koji su se proslavili u kasnijim razdobljima svojih života; akademici dok je to još bila uvažena institucija, slavni pomorski kapetani dok je još plovidba morima bila vještina i izazov, znanstvenici, poslovni ljidi… koji su se, rasuti svijetom, uvijek okupljali na godišnjicu gimnazije što je nosila ime našeg slavnog nobelovca čije ime nosi i jedan krater na Mjesecu. Nakon što je završio gimnaziju, u to se doba nas dvojnica i nismo posebno družili, ja sam se dao na sport, pivu i površne ljubavne avanture dok je on otišao na studij fizike i matematike u Z. a nakon studija, završenog u dvostruko kraćem roku od redovnog, zaputio se kao postdoktorand instituta R. Bošković, u Ameriku, u kojoj je, davno, njegov nonić poginuo obarajući gigantsku sekvoju u oregonskoj prašumi, priskrbivši tako – ‘merikansku penziju – svojoj mladoj ženi, baki mog prijatelja. Penzija je bila važna jer je bakica bila bodulski štedljiva i priskrbila sebi i svojim kćerima, sinovima i unucima, pristojan život u vrijeme kad to, baš kao i danas, bez odustajanja od pristojnosti, i nije bilo lako ostvariti. Penzija je važna i za ono što će se dogoditi po njegovom povratku iz Amerike. Prolazilo je vrijeme, sjedine su se množile ako vlasi već nisu napuštale naše glave koje više nisu bile lude ali više nije bilo prevelike šanse da postanu mudre. Osim ako se mudrim ne drži to što je, većina nas, njegovih bivših školskih kolega, kako je to znala govoriti moja mama – učinila pamet – a to, u žargonu majki, znači da smo se poženili, dobili djecu, pivske trbuhe, trčali vikendima za loptom glumeći rekreativce i, neki od nas, za mlađahnim kolegicama s posla, posla koji je obaćavao, poput brakova naših, više no što bi kasnije davao a ni mi se baš nismo pretrgavali u velikodušnostima. Uglavnom, kako je to, za nas lijepo formulirao onaj Nijemac – Obuzeti, sve manje, Nadom, u ritmu valcera, lagano smo klizili ka izvjesnoj konačnici. Dobro, ne u ritmu valcera, na početku je to bio, mislili smo, buntovnički i pakleni zvuk, električnih instrumenata, Stratokastera, Gibsona, Hammonda… no kasnije su ipak, tek polka potresujka i valceri mogli razmrdati naše debele guzice,natjerati nas koji smo mislili da nas nitko ni na šta neće moći tjerati ni istjerati iz naših uskih crnih hlača, jednako uskih jakni od crne kože i, duge–kose–kratke–pameti faze, ( još jedan biser naših roditelja dok bi komentirali izgled nas i naših prijatelja), da hopsamo i ijujučemo po Korzu u vrijeme kad Pamet veli adijo. Naravno, sve to uz, petkom i svetkom, obilnu dozu etilnih napitaka. Preobilnu. I tako, od subote do subote, godine prolaze kao šoferi a ja o njemu čujem od njegove bivše djevojke, prekrasne Julije u koju smo, dakako, svi bili zaljubljeni, ma znate već, svaka generacija ima bar jednu takovu. One generacije koje su rođene pod sretnom zvijezdom imaju ih i dvije, tri. Ja nisam bio rođen pod sretnom zvijezdom i meni je padalo teško što Julija nikoga nije gledala, pa ni moju osunčanu atletsku figuru, već tada slavnog juniorskog vaterpolo reprezentativca, već su samo njega slijedile njezine smaragdnozelene oči, samo je mnjega hvatala pod ruku, držala za ruku, plesala na maturalnoj… sve dok. Sve dok nije otišao a ona ostala u gradu, završila Učiteljski fakultet, udala se i rodila dvoje prekrasne djece, šetala s njima po Korzu, pozdravljala se s bivšim kolegama i sa mnom, odbijala pozive za kavu, podjednako lijepa i nedodirljiva. Govorilo se da je muž vara. Ponekad bi, na moj nagovor zastala, popričali bismo onako, s nogu, pa bi požurila uhvatiti jedno od svojih bilizanaca koje je izbjeglo njezinoj pažnji, žurno se opraštajući. Uvijek smo pričali samo o njemu. Što radi, gdje je sad, kakvi ga problemi muče, što namjerava. Bila je detaljno upućena u sve što se ticalo njega i njegovog boravka u Americi. Ne, nisu se dopisivali. Prijateljica Ana; sjećaš se Ane, ona crna iz prve klupe, ma znaš ona. Znam. Ona je također bila u Americi i to u Massachusetsu, vrlo blizu MIT-a na kojem je, u početku svojeg američkog boravka, on radio kao reserch fellow, znaš, to ti je kao samostalni istraživač. Ne znam, nije bitno. Oprosti, žurim, popodne imam, dobro bok, vidimo se, nastavu, dakako da ćemo se vidjeti, ciao, pozdravi, kako se zove, ženu. Marija, Marija se zove no nije važno. Da, kako je Marija, oprosti, ova moja dvojica će me izluditi. Opraštam. Opraštam ti što nisu moja, moja i tvoja. Toveć nisam govorio već samo mislio, dok se ona udaljavala vodeći svoje blizance Bima i Buma, za ruke. Ma ne, nisu se tako zvali to se ja samo. Zvali su se, ma nije važno kako su se zvali. Doznao sam kako je on, on koji je bio u timu onog naše gore lista, dr. Soliachicha, što je, u Americi, baš na MIT-u, razvio početni stupanj bežičnog prijenosa energije, otpočevši time realizaciju davnog Teslinog sna, iznenada otišao s prestižnog sveučilišta u Massachusettsu i prihvatio ponudu Microsofta da postane njihov razvojni inženjer. Samo se nagađalo o svoti za njegov „prijelaz“ u informatičkog diva. Znalo se da je bila najveća što ju je Gates ikad isplatio nekom smrtniku. Bilo mi je čudno, nisam ga znao kao takovog; nikad, koliko smo se ja, a i ona, sjećali, on nije držao do novca. Djedova penzija, mudro uložena u inozemne fondove, portfelj kojim je još uvijek, konzervativno i odlučno, upravljala njegova osamdesetogodišnja baka, bila je izvor njegove materijalne sigurnosti i –kako je, navodno, govorio – znanstvene autonomije.
Na godišnjici mature, neki su još komentirali njegov prelazak u Microsoft kad je Julija, onako usput –zar ne znaš?! – obznanila da se on vraća iz Amerike. Zauvijek! Formalno, došao je na pokop omiljene mu none, umrla je u 89.godini, mirno i odlučno, kao što je – prema njegovim, i ne samo njegovim riječima, i živjela. No, i meni je to rekao kao i drugima, na karminama održanim nakon pogreba, više se ne namjerava vraćati. Čemu uopće taj znanstveni ili inženjerski entuzijazam, ti Bozoni – nazvao ih je, šaleći se, Hik-Bozoni –ili još jedan Ifon 6x ili 7beta koji će još brže, vlasniku neuhvatljivo i neshvatljivo brzo, prenositi impulse, smal talkove, guzicu Kim kardashian ili snimke odrubljivanja glava taoca jihadista. Čemu ta znanost i tehnologija –pjenio se –kojoj sam i sam dao diskretan doprinos ( bio je skroman, doprinos u Microsoftu, za par godina provedenih u njihovim istraživačkim laboratorijama, bio je takav da ga je Microsoft Bill nagradio golemim iznosom otpremnine) , kad na svijetu dnevno umiru deseci tisuća nevine djece, stotine tisuća pogibaju u ratovima, milijuni boluju od bolesti koje medicina može iskorijeniti just like that – pucnuo je prstima – a Milijarda i pol je dnevno gladna, ej gladna, nemaju jednog obroka na dan! – ma jebo ja progres, znanost, MIT iMikrosoft! opsovao je bivše poslodavce i svalio se na kožnu fotelju svoje umrle bake. Smirili smo ga kao i uvijek, uz pomoć votke i Julije. I, razišli se. Nakon što je senzacija njegove osobe potonula u mnoštvo drugih svakidašnjih stvari; treba platiti račune, raditi, platiti račune, odvesti djecu u vrtić, na trening, voljeti nekoga i biti voljen, ne nužno od njihove majke. Ili, budimo objektivni, njihova oca.
Ne znam zašto su mene odabrali, ranije u gimnaziji nismo si bili tako dobri, tek poznanici, no, njih dvoje povjerilo mi je da su u vezi. I to da meni povjere, meni koji sam cijeli život bio zaljubljen u Juliju, enti jarca?! Osjećao sam se užasno, s jedne strane mi je bilo drago, u mojem se životu ništa značajnijeg nije događalo osim povremenih utakmica malog nogometa nakon kojih bismo svi tjedan dana šepali i pitali ko je platio kauciju za razbijene čaše i kašete popijenog piva, povremenih ali redovitih svađa sa poštovanom majkom moje djece, povremenog ali redovito neuspješnog, udvaranja kolegici iz komercijalnog odjela.
Nisu oni bili klasični ljubavnici, nisu se skrivali po hotelskim sobama, nisu, izgleda, nikad vodili ljubav, mislim, ono, fizički, već su se redovito sastajali po kavanama i kafićima u centru grada, svima na oku i od svih udaljeni, kao pod staklenim zvonom, praćeni pogledima koji nisu mogli proniknuti što je to. Pa valjda ljubav, što drugo?! Ali oni se nisu osamljivali, baš suprotno, tražili su društvo a onda bi se izdvajali, odvajali poput ulja od vode. Bila to kućna zabava ili kafić na korzu, Jazz koncert ili nova predstava kontroverznog redatelja u Pl. Zajcu, uvijek su bili u društvu, ponekad i njezin muž uz nju, i uvijek su bili odvojeni, sami, nevjerovatno sami u svojim brbljanjima, smijehu. Ona se prekrasno smijala, samo njemu, on, ma nikakav ljepotan ali s nekim neuhvatljivim šarmom u dubokim, bistrim i luđačkim očima izgledom jurodivog, onog koji je znao. Znao ono što mi drugi, koji smo jedva stigli do izračuna interkalarnih kamata i prosječne potrošnje benzina našeg limenog ljubimca, nismo mogli pojmiti; znao je a nije više mario. To ga je valjda činilo zanimljivim i drugima ne samo Juliji, kao da je neki Marsovac u ljudskom obliku stigao među nas i ne trudi se reći da je Marsovac, ne trudi se uvjeriti nas o svojim intergalaktičkim pustolovinama, čak ne priča o njima. A mi svejedno mislimo da je došao s Ratničke planete tamo preko Velike Bare, i da je doživio to što nam ne priča i još mnogo drugoga. Zato sam bio počašćen više nego povrijeđen kad su me, povremeno, primali u svoje društvo. Dapače, on je sve više tražio moje prijateljstvo i pomoć. Uskoro smo se nalazili, na njegovu molbu, redovito, nekoliko puta tjedno a, kad se stvar zahuktala, gotovo svakog dana. Ponekad je bila nazočna Julija, često samo nas dvojica i on nam je počeo izlagati svoje fantastične planove.
– Koliko god na svijetu bilo jezika, neznamsadnapamet, recimo n-jezika, svi ili gotovo svi imaju neku racionalnu strukturu u kojoj se, o nečemu izvan nas, želi steći spoznaja, znanje, bez obzira dali je riječ o lovu na mamute, uzgajanju gljiva, Mahabarati, atomskoj bombi ili sonetu posvećenom daffodilsima, kako se..ovaj, no, sunovratima, da narcisima, hvala Julija. Sad, – počešao je višednevno nerobrijan obraz – to je sve bazirano na sudovima, izričajima koji mogu biti, sjećate se lekcija prof. Karasmana, istiniti ili lažni. Dobro, oni mogu biti i besmisleni, takovi su u većini , njima se zatrpava tišina našeg neznanja no, oni nas sad ne zanimaju –popio je gutljaj Assam Earl Grey čaja, pio je samo assam čaj koji je dobavljao iz Londona, ovaj ovdje, uvozni, nije mu odgovarao, pa nastavi –Također nas ne zanimaju ni vjerojatni sudovi itd. ne samo zbog Occamove britve, na koju se svodi svo naše znanje već i zbog toga ili upravo zbog toga što, ultima ratio, svaki naš sud ima i moralnu komponentu, tendira da bude univerzalan i kategorično ga zastupamo spram drugih sve dok –posegnuo je za Ipadom koji je uvijek bio uz njega –sve dok nas sugovornik ne utjera u laž, ne dokaže da je neistinita naša tvrdnja o Gavgavu ili da smo se ponijeli hrabro u situaciji koja je to zahtijevala od nas. Mi tada, prividno, popuštamo, priznajemo da smo bili u krivu, ali, sad dolazi ono ali!, ne mislimo da smo doista bili u krivu već samo strategijski uzmičemo i, po onoj pamti-pa-vrati uzrečici, čekamo slijedeću priliku u kojoj ćemo, razumijete, u kojoj ćemo našu tobožnju laž, učiniti istinom. I poraziti sugovornika, potući neprijatelja, baciti atomsku bombu izačunavajući koliko koštaju kolateralne žrtve, dignuti sebe i pedesetak drugih u zrak, u skladu s istinitošću vjere, otpuštati ljude objašnjavajući da tao zehtijeva Chimera Tržišta ili odigrati pred blagonaklonim pravnim institucijama kartu Kreacionizma protiv Evolucije. E, sad, sad tu nastupamo mi, nastupa naš, nazvao sam ga Truthfinder da bi bilo atraktivnije, u osnovi bi to bio termometar ili „ moralni termometar“ ako hoćetekoji bi, u mikron precizno, mjerio istinitost ili lažnost naših sudova, da budem precizniji, moralni aspekt istinitosti, jer, rečeno je davno, Istina i Ljepota su jedno a treća u tom trojstvu jest, neodvojiva s prve dvije, upravo Moralnost.Ono što je Lijepo, Istinito je i Pravedno poput naše Julije. Temeljem tog instrumenta, koji sam u potpunosdti osmislio još tamo u Americi ali nije zanimao ni kolege iz laboratorija na MIT-u, ni samog Microsoft Billa jer, nije u njemu vidio – rekao je –komercijalni potencijal, moći će svatko, od vladinih činovnika pa do vatrogasaca, od baba marte pa do njezina dušobrižnika, od liječnika u dvojbi pri intervenciji ili abortusu pa do učitelja kod davanja ocjene, ili poslovođe kad usklađuje, dugujepotražuje, porezni formular, uskladiti svoje sudove, pomiriti Istinu i Moral, prije nego definitivno izreknu presudu, jer sud, jasno vam je, uvijek nekomu ili nečemu presuđuje. Ti ćeš – obraćao se meni – biti zadužen za sve faze proizvodnje, a ti Silvija, ćeš biti supotpisnik prigodom transkacija, lova nije u pitanju, naslijedio sam od bake i donio iz Amerike velikodušan iznos u formi otpremnine, ljepše ime za otkaz!
Kažem, suludo od samog početka, ali mi, Julija i ja, smo mu vjerovali. Ja sam se bacio na posao,pronalazeći nam izvođače za hardver,proizvođače laboratorijskog stakla i najfinijeg kirurškog čelika za kučište, Julija je, u svojstvu financijske direktorice, potpisivala račune našeg novonastalog poduzeća što smo ga, razumljivo, nazvali ‘Truthinvest’ . Dobro, dovraga, ali na čemu počiva ta osjetljivost, taj senzibilitet za razlučivanje Istine od Laži, to još nisi objasnio! Jednostavno –rekao nam je on, sad već zarastao u bujnu, hipstersku, bradu – na struji iona koji, putujući nadsvjetlosnim brzinama kroz svemir, svakodnevno, 24 sata, bombardiraju, prolaze kao kroz sir, kroz sve materijalne predmete na zemlji pa i naša tijela, dakako. Potpuno bezbolno. E, sad, ja sam otkrio utjecaj koji ta kozmička oluja vrši na moždanu koru našeg aparata za mišljenje – tu se kucnuo flomasterom po čelu – odnosno na prefrontalni režanj našeg mozga, „zadužen“ za istinu, ljepotu i etičnost. Tu nema ništa spornog, to sam još u suradnji s kolegama s MIT-a ustanovio, eksperimentalno, naravno. Da ljubomorni kolege ne otežu s objavljivanjem mog znanstvenog rada, to bi već bilo, Urbi et Orbi, obznanjeno cjelokupnoj znanstvenoj zajednici a i šire. Zato sam, uostalom, i otišao s MIT-a, zbog neslaganja i zavisti kolega. Dalje, ono što je ključno, naši moždani valovi, interferirajući s valovima iz svemira, pokazuju specifičnu, mjerljivu, sam sam mjerio, u sklopu projekta ‘ skupine za istraživanje fluidnih metafora’, djelatnost u slučaju Neistinitih sudova, a posve drugačiju vrstu mentalne aktivnosti, u slučaju kad ispitanici govore, pouzdano utvrđenu istinu, recimo onu o postojanju gravitacijskih valova. – Popivši još gutljaj, već ohlađenog čaja, nastavi – i , to je sve, ja dajem softver, ja sam došao natrag s formulom izračunavanja Istinito-Neistinito, i to ćemo, prijateli moji, realizirati za boljitak Čovječanstva.
Dok smo mi radili na hardveru, njegov se „softver“ užario pa i pregrijao što je urodilo prvom krizom, provedenom u sanatoriju Lopača, odakle je nakon par mjeseci bio opušten kao zaliječeno zdrav, pa smo mogli nastaviti – odlučan je i dalje bio u tomu – s izradom Truthfindera. Sve je, nakon mjeseci rada i mojih putovanja po svijetu, bilo spremno; i kučište izrađeno u Švicarskoj i stakleni djelovi, načinjeni u tvornici stakla ‘Straža’ na Sutli kao i sićušni kompjuter snage 42 MB-a, u čiji je softver on trebao upisati program ili ‘tajnu’ izračunavanja Truth-False varijanti u desetinki sekunde, možda dvije i, na koncu litijska baterija do sad neviđenog autonomnog trajanja, koja je došla iz Kine. Zatim se on zatvorio, sa svim tim elementima, u kuću na Trsatu, naslijeđenu od bake. Tri ga mjeseca nismo vidjeli, dostavljali su mu brzu hranu, pizze i coca-colu, pred vrata, uopće nije izlazio, isključio je telefon, ajfon, bio je nedostupan čak i za radnike Elektroprimorja, ili one koji su se takvima predstavljali. I, zatim se, jednog dana, rano ujutro, pojavio u mojoj, iznajmljenoj garsonjeri, u neboderu, jednom od onih nazvanih Eševima, u kojoj sam živio, nakon razvoda. –Pogledao sam kroz špijunku na vratima i vidio ga kako se, duge brade i masne kose, cereka, pokazujući, prinoseći oku na vratima, aparat sličan digitalnom tlakomjeru. Pustio sam ga da uđe i natočio mu čašu vodke, od alkohola je uvijek pio samo vodku,volio je njezinu bisrinu –nekamuflirani alkohol –kako je još u gimnaziji govorio. –To je to, to je definitvno to! Usjelo je. Sam sam ga testirao. Sam na sebi, prvo, a onda na susjedi, šinjori Mafaldi, znaš onu staricu što uvijek sjedi na škanjiću pred vratima. – votku je iskapio u jednom gutljaju pa sam mu ponovno pritočio a i sebi, da ne pije sam. Priznajem da smo se napili to jutro ali ne vjerujem da je to bio razlog već samo povod događajima koji su slijedili. Razišli smo se, on je otišao kući, malo nesiguran na nogama a ja, koji sam odavno navikao na alkohol, pripremio sam si doručak, popio kavu nakon toga pa tek tad, trijezan ili gotovo trijezan, nazvao Juliju. Našli smo se na uobičajenom mjestu, kafiću na Korzu i, dok sam joj priopćavao radosnu vijest, njezin je mobitel zazvonio. Javila se i problijedila. On je opet uzavršio u sanatoriju u Lopači. Doveden je u vrlo teškom stanju – javio joj je doktor, naš kolega iz gimnazije, sad ravnatelj te institucije.Mogli smo ga vidjeti tek tjedan dana kasnije, nije nas prepoznao. Sestra koja ga je čuvala, koju smo platili da ga čuva u privatnom apartmanu, odvojenom od bolnice, rekla je da, kad nije pod sedativima samo ponavlja, monotono poput automata za kavu – Kako je to biti šišmišom, kako je to biti šišmišom, kako je to biti… – Nije li –sramežljivo nas je pogledala –nije li ipak točnije reći ‘šišmišem’ a ne ‘šišmišom’ ? – bar se njoj tako činilo.

Foto: www.morguefile.com

Jedna misao o “Željko Maurović: Mogućnost šišmiša”

Odgovori