Željko Maurović: Ljubav kentaura

Mnogi su ih gledali s prozora i terasa, praveći se da prostiru rublje ili popravljaju usisavač koji je crk’o baš sad kad je trebalo “usisat” stan. I oni koji su izašli prošetati u nedjeljno jutro, prolazeći su zastajkivali i komentirali. Prvi, najranije, kretao je konobar Gianni, s cijelom porodicom na vespi Piaggio: žena, s glavom umotanom u rubac, u skladu s modom iz filmova pedesetih, svijetli mantil, vozač, u plavom šuškavcu s isto takvom kapom i njihova kći koja je stajala između manubria i tatinih, raskrečenih nogu, i ona u minijaturnom šuškavcu i glavom umotanom u rubac, mala kopija oca. Zaboljet će je noge jer, do P. kamo smo odlazili, tko motorom, tko autobusom, a neki i biciklima, bilo je dobrih 30 i više kilometara s nekoliko cestovnih uspona koji bi, i za profesionalce, bili dobar trening. Zatim bi na trg dopraskao, već se izdaleka čula njegova buka i eksplozije, Ettore s ženom, na velikom Benelliju s prikolicom, žena je mirno i prestrašena kao uvijek, sjedila u prikolici, nogu umotanih u svjetloplavu dekicu, dok je on, vozač, pravio počasni krug po trgu, budeći i one koji su htjeli malo produžiti san u nedjelju. Uz vozača i njegov motor s tamnocrveno ofarbanim rezervoarom i crnim blatobranima, dolazila je i urbana legenda: pričali su stariji da je, kao mladić, na lokalnom nogometnom igralištu, izveo šou, motorom ušavši u igralište, Naši su gubili protiv Njihovih s 3:0, a on, uz delirij publike, ganjao je suca koji je, bježeći puhao iz sve snage u zviždaljku, nadajući se da će ovaj ga zamijeniti za prometnika. Na koncu je vozač s motorom izašao, policajci ga zapisali, a Naši su slavili s 4:3 jer se, u drugom poluvremenu, za vrijeme točke s Benellijem i njegovim vlasnikom pred kraj prvoga prvoga, sudac dao nagovoriti i nastavio utakmicu.
Nakon što je Benelli otpraskao prema P. na trgu su se počeli okupljati, creme de la creme, mladići u kasnim dvadesetim, neki su već uhvatili i tridesetu, sa svojim besprijekorno ulaštenim Apriliama, Guzzijima, Gilerama i Augustama, točno po jedan od svake vrste. Svi su 150-tice samo je Ernest imao Gileru S supersport, od 250 kubika. To je bio, za razliku od ostalih, kupljenih iz druge ruke i popravljanih u kućnoj radinosti, besprijekoran novi motor, dar njegove tete iz Trsta: uskoro se trebao oženiti za frizerku Vandu pa je to bio svadbeni dar “per mio Ernestino”, kako ga je teta zvala još od malena, a sad na porugu njegovih prijatelja, mehaničara, stolara, vozača teških kamiona, od kojih su neki i posljednju paru davali za kromirane ukrase i „tuboškarike“ pokušavajući uljepšati svoje polovne motore, većina kojih je prošla svoje najbolje dane. Za Ernestov motor bi, govorili su “prodali i vlastitu mater” ali, sprdali su se grubo, nitko ne želi kupiti njihove mame što su im plele šalove i veste da se ne prehlade vozeći se okolo “bez cilja i niškoristi”.
No, nedjeljno je, sve brojnije, dokono gledateljstvo na trgu i oko njega, moralo istrpjeti još jednog oriđinala, izvjesnog seoskog momka iz okolice, znanog kao Berljafa, mnogi su sumnjali u to ime s pravom jer je to uistinu bilo njegovo prezime. On bi se pojavljivao, nipošto nenadano, na nedjeljnim promenadama, utakmicama, vjenčanjima i, tek poslije smo ga prepoznali kao onog ludog motorista u Amarkordu. Ne zna se tko je koga kopirao i je li do Fellinija došla storija o našem motomanijaku ili je, što je vjerojatnije i etnolozima prihvatljivije, došlo do istih ili sličnih kulturnih fenomena u različitim kulturnim krugovima. On bi se, taj farmer, pojavljivao najčešće pred kinom prije nedjeljne predstave u 20 h, kad su već bila upaljena svjetla na terasi i ljudi su, prije ulaska lupetali gluposti, pili koktu s domaćim rumom, pušili ili se udvarali djevojkama, dok su roditelji kupovali ljepljive bombone ili sladoled potomcima nad kojima bdiju. Iako su već navikli, svi bi se lecnuli kad bi začuli buku iza ugla terase, s ceste koja je vodila ravno pred kino. Uletio bi, ne prebrzo, ta ČZ-tka nije ni mogla brže, dimeći iz svih otvora i zakočio nasred ispražnjena šaliža, čineći ono što su kasnije nazvali “paljenjem guma”, stišćući ručnu bremzu i vrteći se ukrug, ostavljajući crni trag na glatkom betonu terase. Sve dok, sve dok, jedne nedjelje, igrao je “Točno u podne” s Garry Cooperom, na ulaz u kinosalu čekalo nas je gotovo stotinjak, bremza nije popustila a on se u punoj brzini nije zabio u kandelabr s koga su popadala tri staklena ferala rasipajući po njemu raskoš kristala zauzvrat. Opći tajac je još trajao kad se naš motorist digao, krvava lica i bauljajući, počeo vikati – Hahaha, niš’ mi ni, hahaha, nišmini, hahaha!! – da bi se, nakon par teturavih koraka, skljokao poput vreće.
I, stvarno, nije mu bilo ništa; hitna ga je odvela, pokazalo se da je ozlijeđen po licu samo zbog kiše stakla koja je popadala po njemu iz razbijenih svjetiljki, a cijelo vrijeme dok su ga vozili i sanirali mu ozljede, on je ponavljao, poput pokvarene gramofonske ploče “nišmini hahaha, nišmini hahaha” – Čezetki, tako su zvali te motore, zbog monograma na rezervoaru a značio je Československi zavodi ili tako nekako, nije bilo spasa. Rasula se i ona poput ferala s kandelabra.
No, ove je nedjelje farmer samo protutnjao na svom Horexu, mašini koju je nabavio nakon one stradale, a koja je izgledala kao da je sve dijelove pronašao neki dr. Frankenstein na otpadu iz I. svjetskog rata i, svojim sumnjivim umijećem krpanja i spajanja nemogućeg s mogućim, učinio da motor vozi i, što je vozaču bilo podjednako važno, da zvuči kao tenk koji se ne može izvući iz grabe.
Sad je bio red na “prave dečke” i njihove cure. Polako su se dovozili, jedan po jedan, svojim uglancanim motorima, vozeći curu ili makar kolegicu ili rođakinju, na sjedalu iza sebe – bez cure na zadnjem sicu nisi bio taj – formirali široki krug, sišli s makina i popravljali si frizure alla James Dean ili Marlon Brando u filmu “Divljak”, a i njihove djevojke su popravljale suknje što su su im, u vožnji lepršale i pokazivale dosta od bedara ako već nisu imale uske traperice koje su, gledajući u cjelini, pokazivale još i više. Bilo je to vrijeme prije dostupnosti Playboya i pornjave koju danas svaki klinac nosi kući vikendom, za upražnjavanje “male noćne fiskulture”. Zato je i muški dio publike na trgu sad, s uzbuđenjem, čekao kad će momci-kentauri, zajahati svoje mašine, a njihove djevojke zajahati sjedalo iza njih i primiti ih oko struka, to je bilo bolje nego bilo kakva “kućna” erotska djelatnost za mnoge iz gledateljstva. I doista, nakon što su ležerno, svjesni, dakako, da ih gleda kritična publika, popušili po cigaretu, još jednom prevukli češljevima preko nauljene kose, zatvorili patente na crnim kožnim jaknama, jedan po jedan, s s djevojkom iza sebe što su ih čvrsto, zbog uzbuđenja i straha, držale oko pasa i naslanjale glavu na njihova leđa, protutnjali su, turirajući motore u pravcu plaža i provoda koji su očekivali. Posljednji je kretao Ernest s frizerkom Vandom, svojom dugogodišnjom djevojkom i to je bio “gran finale”; Ernest bi (lewisice, raybanke i crna kožna jakna obavezne), napola popušenu cigaretu Lucky Strike zgazio petom i zapovjedio – Idemo! – Vanda je još jednom popravila svoju gustu crnu kosu koju će joj vjetar u vožnji ionako opet rastresti. Popela se na stražnji dio Gilere koja je već huktala u mjestu i dobivala okretaje od nervozne ruke na gasu, i priuštila gledateljima, a bilo ih je sve više, kako se jutro primicalo podnevu, pogled na njene pune i sjajne butine u čarapama Omsa, sve priskrbila Ernestova teta iz Trsta, podvila suknju, uvijek se vozila u suknji po želji svog dečka, i sjela na stražnjicu koja je izgledala, gledano objektivno, kao trodimenzionalno srce okrenuto naglavce, Ernesto je dao gas i otpustio kvačilo, a Gilera se propela poput onog konjića na Ferrariju i jurnula put mora. Spektakl je bio gotov i publika se počela razilaziti s, više ili manje, lascivnim i zavidnim komentarima.
Kad su se, najesen, Ernest i Vanda uzeli, vjenčanje je održano u Motelu izvan grada, ali tu, na dohvat, mogao si i pješke, uzbrdicom. Pedeset motora je bilo parkirano, prvo ispred Matičnog pa ispred crkve, došli su i prijatelji iz drugih gradova i njegov rođak Maurizio iz Trsta s Ellenom, svojom djevojkom, na čudesnom motoru Harley Davidson 500! Petsto kubika! Tek je bila otpočela ova nova era u kojoj svaki šmokljan, ako mu tata ima para, može kupiti koji god motor želi s koliko god kubika. Grmio je grad kad su se, četrdeset devet motora i Harley Davidson, provozali kroz grad s mladencima na čelu kolone, on u crnoj kožnoj jakni, trapericama i raybankama na nosu, ona u bijeloj opravi nevjeste, ali s prorezom na boku tako da je publikum, po posljednji put, mogao vidjeti njene glatke butine dok joj je suknja, kao i njezina crna, ricasta kosa vijorila, poput zastave pobjede, sve do motela. Pobjede?
Prošli su dani proslave i otpočeo je miran život udvoje, s nadom da će se brojka promijeniti, kad–tad. Naviše, razumije se. No, prolazili su mjeseci, skoro će i godina, a da u mladog para nije bilo naznake da će se familija povećati. Naizgled je sve bilo u redu: Ernesto je imao vrlo dobro plaćen posao graditelja bazena a srednja klasa se upravo počela bogatiti kroz turizam, dakako oni koji su bili blizu moru, na primjer mještani gradića P. kamo su naši sugrađani, uključujući i motoriste, odlazili ostaviti svoje svakodnevne brige i, s nešto skromnog novca, doprinijeti rastu tadašnjeg standarda. Bazeni s keramičkim pločicama bili su pravi hit među parvenijima, novobogatima. A sve je to bilo na dohvat ruke, takoreći, za Ernesta i dečke iz njegove firme, jer, on je bio jedan od prvih koji je otišao u privatnike pa je “njegova” firma bila to i doslovno, što tad nije bio baš čest slučaj. Vanda je nastavila s frizerajem i opremila salon najnovijim izumima na tom području, zaposlila pedikerku i – vrlo solidno zarađivala. No, s vremenom je, na prijateljske zafrkancije tipa “no, kad ćemo vas vidit utroje?” i “Ernesto treba nasljednika” (ovo posljednje je bezobrazno rekla, tko drugi, Ernestova tete iz Trsta), Vanda je prestala odgovarati i smiješiti se, mušterije su vidjele da joj tema ne prija pa je uskoro prestala zafrkancija, u njezinu salonu, na tu temu. Ne i u gradu.
Iza kulisa njihova skladna zajedničkog života, uselili su u novu kuću na brežuljku iznad grada, mjestu što će uskoro postati sinonim za dobrostojeće – ima kuću tamo gore na… – postala je uobičajena opisna fraza za nečiji materijalni uspjeh, kupili novi Alfa Romeo, i on vatrogasnocrvene boje kao što je to bio i, sad zaboravljeni motor, koji je čamio u tami konobe, odvijala se intimna drama muškarca i žene. Zaboravljen? Jedini uvjet koji je Vanda postavila svom budućem mužu bio je izričit – nakon vjenčanja nema više motora! Već smo dovoljno stari (bili su oboje u kasnim dvadesetima, Ernesto čak i koja više, trideset jedna), i imat ćemo djecu i ne želim strepiti, ja se ionako više na motor neću popeti (tu je, vidjet će se, pogriješila), ne želim misliti da će te neko od luđaka koji danas voze po cestama pomesti ili da ćeš, u zavoju skliznuti zbog lokve ulja i zabiti se u zidić, ostat mrtav kao kum Valter a ja ostat ću udovica, kao njegova žena Anica! Ernesto ju je pokušavao odgovoriti, ali nije se dala.
Volio ju je više od svoje Gilere, to mu je bilo jasno i on to svečano obeća. Obećano ispunjeno, od dana vjenčanja nije više sjeo na motor. Ali isto se dogodilo i u bračnoj ložnici, on više nije prišao svojoj ženi u krevetu a kad mu je ona probala prići, sramotno je zatajio. Gdje su sad bili on i dani kad su pohodili čuvenu šumicu, koji kilometar izvan grada, što su je zlobnici imenovali “fukodrom”. Na motoru bi se, obuzeti željom, otputili, ljeti kao i zimi, kao i mnogi drugi njihovi znanci i prijatelji, svjedočile su to utabane staze po šumici, utabane kotačima motora, tek kasnije auta kao i deseci prezervativa koji su ostajali za korisnicima, samo ako nije lila kiša. Koliko puta su to činili, on okrenut leđima upravljaču motora, ona nogu obavijenih oko njegovih kukova, gaćica spremljenih u njegov džep – smijeh, kad je on, jednom,držeći da izvlači maramicu, u društvu, izvukao njezine gaćice što ih je, nakon ekstaze, zaboravila navući. I, uvijek na Gilleri, koja je sve izdržavala, kavalet koji je osjetio i podnio mnoga ljubavna hrvanja, a da nije ni zacvilio a kamoli popustio. A sad trune, motor i njegov kavalet, u podrumu.
Prolazili su mjeseci, prošla je skoro godina dana od vjenčanja a oni su se otuđili jedno od drugog, spavali svatko na svom kraju kreveta, ni ne pomišljajući da taknu ono drugo. Nije je varao, ne, ona bi to doznala začas. Nema tajne koju frizerka neće doznati u svom salonu. Čak je mislila da bi joj bilo draže da ima neku. Nije imao. Radio je k’o konj, petkom i svetkom, uvećavao svoje i njezino bogatstvo, blagostanje. Svi su im zavidjeli, mislili su da su sretni i da djece ne žele ili ne mogu imati, pa i to je u redu. Jedino je njezina kuma znala za pravo stanje – Pa nekom se moraš požaliti inače ćeš puknuti! – rekla joj je kad ju je jednom, po tko zna koji put, vidjela crvenih očiju, u ruci vlažna maramica. I požalila joj se. A kuma, za to su one tu, joj je dala najbolji savjet koji je mogla dobiti. Kad se Vandi, za devet mjeseci, rodio prvi sin, držeći ga u naručju, sretna mama je, plačući grlila svoju kumu i govorila joj – Pa ti si genijalna, nijedan doktor, psiholog, ginekolog i štajaznam, nije ti ni do koljena.
Što se dogodilo? Sljedeći savjet, Vanda je angažirala mehaničara i radnike. Prvo su prašnjavu Gileru izvukli iz podruma i očistili je da je sjala k’o nova. Tuboškariko, ispušna cijev, je bila zahrđala pa su kupili novu, staklo od prednjeg svjetla napuklo pa su i njega promijenili kao i navlake na sjedalu koje su bile popljesnivile. Zatim ga je, ona sama uz pomoć kume, koja je, nasreću bila snažna, jer nitko nije trebao za to doznati, pogurala s mukom, stubama do spavaće sobe na katu. Potom su ga podigle na kavalet i pokrile plahtom. – To bi bilo to! – rekla je njezina savjetnica, zaželjela joj je sreću i otišla.
Kad je Ernesto došao doma s terena, dočekala ga je kada s toplom kupkom, što nije doživio još od dana vjenčanja. Kad se, sa strahom i nadom, okupan i svjež, pojavio na vratima spavaće sobe, Vanda mu je pokazala na krevet i rekla – Obuci se! Na krevetu su, složene po redu, stajale njegove lewisice, bijela, t-shirt majica, crna, kožna, motociklistička jakna (pronašla ju je tek u second hand shopu u R.) i njegove stare raybanke. On posluša, nadajući se i strepeći ujedno. Kad se obukao pogleda Vandu i, začudi se ali i nosnice mu se rašire od uzbuđenja. Bila je odjevena kao za izlet na more u P., uska suknja isticala je njezine obline, kosu je raplela po prvi put od tko zna kad, a njezina kožna jakna (kupljena u istoj trgovini kao i njegova) sapinjala joj je, sad već nešto prebujne, grudi. Ona se zaputi prema nečemu što je prekriveno plahtom, stajalo u kutu spavaće sobe, guzica joj je, u uskoj jeans suknji, poprimila oblik obrnutog srca, Ernest to nije propustio primijetiti, povuče plahtu i tarararaaa! Pred njim je stajala njegova Gilera, onakva kako ju je doživljavao u svojim snovima. Vanda ga uze za ruku i stisne se uz njega i, na uho mu šapne – Hodi, ćemo je zajahat!
Nije se dao moliti. Sjedne leđima okrenut upravljaču, Vanda sjedne nasuprot njemu i on uđe u nju dok je ona ovila svoje noge oko njegovih kukova. Devet mjeseci kasnije, ali to već znate….

Odgovori