Željko Maurović: Gola i sama (Josè di Pepe Maccinato)

MAURO’S CAFFE MAURONETTI

Neki dan je, veli usmeno prepričavana legenda, projahala Korzom, na bijelom lipicancu, točno u podne, tik što je prestala prva ljetna nevera, ma ke nevera, diluvij!
Za njom se, poput paunova repa, širio miris ozona, zaostale kapljice u zraku, prelamale su se čudesnim bojama zahvaljujući ponovnom pojavljivanju Sunca. Samo je miris čestica prašine i obližnje pečenjare naziva “Svakom svoje”, kvario inače potpuno nezemaljski ugođaj. Doduše, samo nagađamo jer, onih koji su se udaljili od zemaljskog, nema puno u našem gradu. Možda čak nijedan. Po tomu se, doduše, ne razlikujemo od većine gradova na toj, nevelikoj, kozmičkoj lopti. No, ponekad se i u nas desi nešto… nešto onako, malo vjerojatno.
Najprije se, kako je rečeno, ogromna oluja spustila i namočila sve koji su sjedili diljem Korza, s odličnim pogledom jedni na druge, podijeljeni u dvije suprotstavljene stranke, Makijatističku i Kapučinsku, uz tek pokojeg Kafelatista i Mineralista, za pivo je bilo malo prerano. Doduše, i tu je bilo disidenata. Učas ih je kiša namočila do, hm, gaća. Skupljali su halje svoje promočene i bježali u sigurnu unutrašnjost kafea. Oni hrabriji ili ljeniji, a takvih je bilo malo, sklanjali su se ispod Mussolezijeva balkona Radio Rijeke, ili u, zgodno uvučene, ulaze robnih kuća Korzo i RI. Neki čak između Gethaldusa i kafića La Guardija, poput, recimo, Pere Pankera, čija je kuća i dom oduvijek bilo Korzo, koji je još u ruci držao polupraznu riglu piva. Samo su, na sad praznom, zalivenom i pljaskavom Korzu, negdje ispred Pošte, ostali Ibro i Mate, dva radnika-poljevača čiji je zadatak bio zalijevanje gredica cvijeća što su se spuštale s kandelabara zapičenih u Korzo, cvijeća posloženog u zelene, drvene, križ-kraž posude, onakve kakve ste nekad mogli vidjeti na provincijskim željezničkim stanicama preminule, premile nam Austrougarske, živjela, viva, es lebe, eljen. No, oni nisu kisnuli jer su bili u specijalnom, Steyr-Puch vozilu, namijenjenom multitask zadacima, vehiklu sličnom malo većem mažininu. Zelenom. I, dok je većina onih pokislih što su ostali izvan sigurnosti kafea, kao i oni unutar sigurnosne zone, žmikala svoje gornje i donje odjevne predmete, kako je tko već imao autonomiju volje, kad je gola djevojka na konju, koja se, prema nepouzdanim svjedocima, pojavila niotkud, neš’ ti pojma!, projahala pored Ibrinog i Matinog specijalnog vozila, njih su je dvojica vidjeli. Da vidjeli! Ibro je razjapio čeljusti tako da mu je nešto škljocnulo, a Mate se udario šakom u glavu, prilično jako, ne bi li došao k sebi ili bar k razumu. No, djevojka je, sveudilj jahala pored njih, gola k’o od majke rođena, ako su majke u stanju rađati tako velike djevojke od 20-tak, tako, možda 25 godina. Bilo je točno podne jer u podne se, ponekad događaju one nevjerojatne stvari koje se inače događaju u gluho doba noći, u, recimo, ponoć kad nikog nema vani jer pijanci već spavaju, a adolescenti se tek spremaju na dubokoumne deračine i konzumaciju velikih količina onoga što su pijanci, od ranog popodneva pa do ponoći, tek načeli, Nj. V. Alkohola.
No, dvojica inokosnih poljevača, Ibro i Mate, u doba susreta s golom ljepoticom na konju, nisu bili konzumirali ni čašice; Ibro, jer mu nije još završila smjena, a Mate jer mu nije dopuštao doktor, zbog jetre.
– Si vidio, majketi, gola, potpuno gola, pa još na kljusetu jaše! Ma ‘ko će mi to povjerovat!?
– Pa negošta da je gola, kakva bi Sloboda mogla bit nego gola, štas’ čudiš? – odvrati drugi, kad je došao k sebi i prestao buljiti u riđe stidne dlačice prolazeće žene.
– Pa kakva Sloboda, otkud ti sad to da je to sloboda, ma štas’ pio već prije posla?! – veli prvi buljeći u rajske plodove prolaznice.
– Pa vidio bi i ti da ne buljiš u sise nego i između, vidiš da nosi lentu s natpisom ‘SLOBODA’ , vidiš, lijepim krasopisom je ispisana!?
– Ma vidim vidim, al’ šta je to lenta? Ma da mi je nek’o reko da ću za života još vidjeti tu Slobodu, pa još golu… a šta je to krasopis, majketi?!
I, dok su se oni nastavili prijateljski razgovarati, rabeći ponekad neke glagole koje su vezivali uz članove obitelji, ne nužno svoje, Sloboda, jer to je bila ona, pa pisalo je, ne?, je već odmakla i ušla u kadar Pere Pankera koji je još uvijek stajao, promočen s kriglom piva koju je dopunio pljusak. I on je razjapio gubicu, pokazujući da je nužna hitna rekonstrukcija mostova i osamljenih zubi u vilici, ali kao svaki anarhist, para za to nije im’o, pa, dok je gola ljepotica na konju klizila mimo da se, učas, izgubi tamo negdje na kraju Korza, tamo kod Zagrebačke d.d., neuobičajeno tiho, onako sam za sebe, Pero je rekao: – Pazi, pazi, Sloboda! I izgleda kao na onoj slici s malim Gavrošom, onom od kakosezove Delakroa. Samo ona je bila tek golih grudi a ova je sva gola. I nekako ljepša, crvenokosa. Crveno što volim crveno, bandierarossa… – i zagnjuri gubicu u kriglu već mlake polupive.
Kasnije, kad su već na Korzo istrčali znani i neznani, kad se priča počela širiti i, poput nedavnog pljuska, preplavljivati stolove i šetnu stazu, na Korzo je sišao i novinar lokalnog lista, nakon što je u zgradi Županije, u čistopis prepisao Riječ županovu s jutrošnje pras… presice, i stao prikupljati informacije. No uskoro je odustao jer, svi su je vidjeli a nitko je nije vidio, bila je onakva i ovakva, u sadomazo koži i u seljačkom lajbeku, samo lajbeku, imala je utetoviran natpis, preko dojki!, a bila je i u prozirnim tajicama, i nije bila tako lijepa već je bila onako kao Nicole Kidman, malo mršava a gospođi Pepici je izgledala kao Ava Gardner. Ava Who? pitala ju je unuka koja ju je dopratila na Korzo. Novinar shvati da tu nema objektivne informacije pa sjedne za komp i na internetu pronađe sve informacije pa i više od toga. Već za koji sat je OnlinePortal objavio a tiskano izdanje sutradan objavilo proširenu verziju: Građani su bili “žrtve” jedne, doista uspjele PR kampanje za promociju novog proizvoda jedne poznate tvornice slatkiša, promocije keksa SLOBODA. Oluja nije bila planirana, ali se savršeno uklopila u spot s golom djevojkom na konju i lentom, što je bila snimana, cijelo vrijeme, skrivenim kamerama. I kampanja i spot su savršeno uspjeli, ali ih, izgleda, bar oficijelni mediji neće objavljivati jer su grupe za zaštitu morala, obitelji i ostalih moralnih vertikala te HBK oštro upozorile na srozavanje morala i pornografske sadržaje koji se prezentiraju u javnim medijima.
To je bila oficijelna verzija, ne ovaj dio o cenzuri, to je cenzurirano, već to što je novinar objavio, a prenijeli HR i HTV i mnogi, više ili manje zavisni portali.
Urbana legenda koja se, međutim, nezadrživo širila i koju su, među ostalima, svatko na svoj način, i gospođa Pepica sa svojim prijateljicama iz Doma na Kantridi i Pero Panker sa svojom “Mokrom braćom”, postpopstpost punk sastavom koji je, iz dana u dan, postajao sve popularniji, širili, usmenom i pivskom predajom tipa “nedaj se i ispričaj još jednom” , može se sažeti u sljedeći stav koje je Pero prepjevao na pidgin engleski – Sloboda je bila tu ali je prošla mimo nas i nestala u pravcu Zagrebačke banke!
Pero nije spominjao banke u svom motivu. Njegov je slogan koji je, do ludila, ponavljao, bio – Freedom was here but left early – što je, gledano gramatički ako već ne semantički, bilo prilično točno. Gospođa Pepica je, s nekoliko svojih vršnjakinja, predvečer, na klupama ispred doma, ispod glasa, pjevušila onu revolucionarnu – …hajd’ u borbu s nama jer sloboda draga je i vama, heyho, heyhoo.

Foto: via Željko Maurović

Odgovori