Željko Maurović: Duboki san i druge priče

– Otišao sam u Ameriku kao i drugi što su odlazili u to doba, a odlaze i danas. Slagao sam da imam 21. godinu immigration officiru iako sam tad imao samo šesnaest. Bio sam velik i jak – podigao je u zrak veliku koščatu ruku, prstiju kao u grabežljivca. Velikog grabežljivca. I sad, dok je, prelomljen poput velikog šestara, sjedio u stolici na kotačima u svojoj sobi, vidjelo se da je nekad bio, doista, krupan i snažan. Ruka je napravila oštar pokret, poput boksačkog krošea, stišćući se u impresivnu šaku pa je nemoćno pala na naslon stolice, a on nastavio – svi smo se, u izbjegličkom logoru u Trstu izjašnjavali kao ‘politički’ jer, tako su nam rekli, ako se tako izjasniš imaš više šanse doći u Ameriku, Australiju, Kanadu… iako, o politici nisam imao pojma, znao sam samo da ne želim živjeti u bijedi i raditi za komad kruha i rijetku maneštru s zajedničkog kotla, što su ju aktivisti dijelili na gradilištima javnih radova, na kojima su svi morali raditi, jer, ‘Nema odmora dok traje obnova’, a Obnovi, vidjeli smo, nikako da dođe kraj. I tako smo odlučili, nas nekolicina, poslije smo se svi pogubili jedan drugom iz vida, i, preko šuma i potoka, preko granice, uz nesigurno vodstvo preplaćenih krijumčara duhana i ljudi, došli do logora u Trstu – posegne za čašom vode što je stajala na noćnom ormariću i popije gutljaj, prolijevajući, usput, malo vode po kockastom prekrivaču kojim su bile sakrivene njegove noge. Zatvori oči i, kad sam već mislio da je zaspao, nastavi malo brže:
– Nema se tu šta govoriti o tom logoru u Trstu, bivšem fašističkom logoru Rižarni. Hrana je bila nešto redovitija, ali samo riža, riža i pašta, pašta. Bježali smo u grad i prosjačili, tukli se s drugim emigrantima i međusobno, tek da prođe vrijeme do odlaska u Ameriku, do koje neki nikad nisu stigli. Zapravo, puno njih nikad nisu stigli. Nakon mjeseci čekanja viza i povremenih ilegalnih radova na poljima krumpira i kukuruza, odakle smo donosili drugima, prodavali krumpir i drugo povrće što smo ga ugrabili unatoč nadzoru gazda, došao je dan odlaska. Nismo ništa, osim naših bijednih zavežljaja s otrcanom odjećom, imali za ponijeti sa sobom iz logora kad smo se ukrcali, u Genovi, na brod ‘Andrea Doria’ koji nas je nakon duga puta iskrcao, zelene i blijede, ispovraćane od morske bolesti, na imigrantski dok u Nevjorku. Ma, New Yorku, da. I tu je, stvarno, počeo moj novi život. Vidjevši moj stas i snagu, odmah su me odabrali, poslodavci i njihovi agenti i, zajedno s drugima odabranima za posao u rudniku u Maineu. Vlakom smo, u NY nismo ni kavu dospjeli popiti, Grad sam tek poslije upoznao, ali o tomu – još se jednom nagne i uzme čašu, popije. Ovoga puta nije prolio ni kapi – kad dođe na red. Posao je bio, da ne duljim, užasan. Dvanaest i više sati pod zemljom, izlazak na svjetlo dana, pranje hladnom vodom, zajednička menza i prljave barake. Kao doma, kao u logoru u Trstu. S jednom jedinom, ali bitnom razlikom. Plaćalo se redovito i jelo dobro, trebala im je zdrava i orna radna snaga za onoliko ugljena koliko su zahtijevale čeličane i ostali kupci. Nije nam bilo teško raditi ponekad i dvije smjene, lažem, bilo je užasno teško, ali smo na kraju tjedna, rezultat vidjeli u „bušti“, u, za nas prvi puta u životu, šuškavim dolarima, što ih je većina trošila na viski i prostitutke u obližnjem gradiću. Ne i ja. Ili, samo rijetko. Ja sam štedio i polagao ušteđevinu u banku. Još mi je bolje krenulo kad sam promijenio posao i našao se u šumama sekvoje uz kanadsko-američku granicu. Bilo je i tu teško, ali si bar posao mogao raditi na svježem, katkad, ledenom zraku. Dobro, gotovo uvijek ledenom. Plaćali su bolje i opasnosti je bilo manje. Umjesto da te, s drugovima iz smjene, zatrpa odron u rudniku i to postane tvoj grob, a to se često događalo, ovdje te mogla zgnječiti masa drvenog kolosa koji pada uz uzvike ‘timbeeer’ ili si mogao samo pasti u vodu s drvene mase koju smo, kilometrima, tjerali rijekom do pilane, sve skačući po deblima što su jurila brzacima rijeke. Preživio sam i to i uvećao svoju ušteđevinu. Zatim sam, jednog dana, u novinama pročitao da se u NY iznajmljuje mali lokal, između 40. i 15. strita, da ulice. Svota je odgovarala onoj koju sam imao na računu. Uz to da sam izračunao i troškove puta i snalaženja u Big Cityju, tek su ga kasnije počeli zvati Big Apple. I, otpočeo je moj američki san. Ono zbog čega je vrijedilo stavljati glavu u torbu silazeći u slabo osvjetljene i neosigurane rovove rudnika u Maineu čiji su se potopornji svijali i pucali poput šibica ili skakućući s jednog debla na drugo u drvnoj masi koja je brzala niz rijeku, ne osvrćuči se na krik iza tebe, to je kolega otišao pod vodu, nema ga više, a i tebi bi se moglo to dogoditi ako se okreneš, ako izgubiš koncentraciju.
Lokal je bio star i pomalo ofucan ali je bio na lijepom mjestu i činilo mi se da će ga ljudi i dalje posjećivati kao što su to, vidio sam, bio sam u inspekciji prije no što ću dati kaparu, činili i sad. Nije to bio veliki novac koji je lokal zarađivao, i bivši gazda, Ed McBain, koji prodaje jer se seli na Floridu, rekao mi je to ali je bio redovan priljev keša u blagajnu i otplaćivao troškove hipoteke koju sam preuzeo i odbacivao skromnu dobit svom gazdi, a to sam sada bio ja. Tako je i bilo. Bio sam i barmen i konobar i čistač i savjetnik za klađenje kog se konzultira za šankom uz viski premda, ispočetka, pojma nisam imao o bejzbolu ni o trkama konja ili pasa. Brzo se nauči ono što vam je nužno da se uklopite. Uostalom, ako bolje pogledate – u tom je trenutku podigao pogled i u mene su gledala dva mala, siva oka utonula u ne baš privlačnu facu ali, mora se priznati, impresivne, četvrtaste brade i obraza izbrazdanim ožiljcima. Odjednom više nije izgledao kao starac u sobi, tu u Domu za stare i nemoćne, iznad grada, privatnoj, luksuznoj ustanovi lijepih zgrada, zelenih travnjaka i osoblja u besprijekornim, bijelim kutama, što je žurilo ili šetalo, ruku pod ruku s štićenicima, parkom koji je okruživao cijeli kompleks. Strogim je glasom zapitao – Jeste li donijeli ono što smo se dogovorili, zbog čega sam i pristao na ovu gnjavažu, jeste li mi donijeli?! – bez riječi sam mu pružio malu bočicu smeđe tekućine, on je odvio čep spretnošću majmuna i nagnuo te, u jednom cugu, iskapio trećinu bočice.
– Aahh! Daj šta daš! – rekao je, pogledavši me – mogli ste se i više potruditi, ovo je običan domaći brandy, konjak kako ga ovdje zovu, oni koji konjak nikad nisu pili jer, da jesu… no, vratimo se mi mojoj priči koja bi trebala postati vašom. Ako bolje pogledate, devedeset i više posto onoga što jedni drugoma govorimo, uopće nije važno. Pravimo se da je važno ali nije. I u NY i ovdje i u Pekingu i na Madagaskaru, naš je govor poput glasanja ptica, vrabac kaže vrapcu: Živživ! – Siživ? – Živise – Živsam. I to na bilo kojem jeziku, pa i onom kojim Ameri govore misleći da je engleski. To mi je rekao jedan profesor što je zalazio u moj lokal, zgodno, ne? Tako su i meni prolazili dani. Na poslu, živkajući s mušterijama o svemu i niočemu, listajući novine u sobici iznad lokala gdje sam stanovao i povremenim šetnjama uz dokove i Central parkom kad bih se baš odvažio tako daleko. Bio sam zadovoljan. Bio bih i danas time zadovoljan iako, više mi ne bi trebale povremene usluge noćnih dama koje su mi, kad smo se bolje upoznali, davale popust kao redovnoj mušteriji. Ali, čovjek snuje, slučaj odlučuje. U moj je lokal toga dana, toga kišnog dana ušla ona i, od tog se trenutka, sve promijenilo. Wanda, tako se zvala, tako se predstavila meni i mojem malom svijetu, je ušla, kako je rekla, tražeči zaklon od kiše. I, kad je ušla, svi su utihnuli. Bila je prekrasna u svom, na ramenima promočenom, sivom Burrbery mantilu a kad je zatresla glavom nakon što je skinula maramu, mojim lokalom se prosula svjetlost; stresla je svoju lijepu glavicu i rasula najcrveniju boju kose ikad, žarkocrvenu boju što je obasjala sve nas, goste, mene i moj lokal, poput prizemljenog sunca. Tada je to tako izgledalo. Buljio sam u njezine zelenoplave, irske oči, kad sam joj donio irski viski, samo je to pila, rekla je kasnije, a kad me zapitala ne trebam li konobaricu za ovaj fini, mali lokal, baš tako je nazvala moju smrdljivu špelunku, rekao sam da sam upravo htio dati oglas u novine da se traži fina cura, konobarica. Nisam ga morao davat’, rekla je, malo se priprosto izražavala, ali ljepoti ne brojimo gramatičke nedostatke, jer je ona spremna ak’ se posao nudi. Posao se nudio, posao se itekako nudio, iako, nisam imao pojma kako ću ju plaćati. Sebi samom nisam isplaćivao plaću, već, samo od vremena uzimao iz blagajne keš, tajeći, ionako male prihode, poreznoj upravi. Koga je briga! otpočelo je najsretnije doba mog boravka u USA, NY. Wanda je počela raditi u mom lokalu i uselila se u moju sobicu iznad lokala. Nije bila baš neka spretna konobarica, često su joj znale čaše skliznuti s pladnja dok ih je nosila gostima, ponekad bi i kojeg gosta zalila, nespretno stavljajući na stol čaše s pićem. No, sve je završavalo njezinom isprikom i prekrasnim osmjehom zbog kojeg bi si gosti, imao sam dojam, i sami zalili pivu za vrat samo da još jednom dobiju tako topao, iskren, prekrasan osmjeh uz pogled kog se ne bi postidjela ni Scarlett O’ Hara ili Marilyn Monroe u filmu ‘Niagara’ kog smo, stišćući se u kinu, zajedno gledali a onda trčali u sobicu iznad lokala i vodili ljubav. Pa pili pivu iz boce i pušili u krevetu. Pa vodili ljubav. Pa šetali dokovima, žurili, kisnuli, trčali u sobicu i vodili ljubav. Zatim joj je, njezinoj lijepoj glavici, palo na pamet da naš lokal treba muziku. A ona će pjevati. Jednog mi je dana predstavila svirača klavira, crnca Sama, kog je negdje, u svom prvom životu, rekla je, upoznala. Sam je svirao dobro a ona, ona je pjevala još lošije nego što je raznosila naručena pića po lokalu. Ali tko bi joj to mogao reći? Ja sigurno, ne. I tako smo uživali, gosti i ja, u Samovoj svirci i, povremeno nastojali ne čuti ono što je ona pjevala. Iako, bilo je to prilično teško. Jer, ako što, Wanda je i svoje pjevanje isturala kao i svoju figuru, svoju kosu i osmijeh; evo me, tu sam, ne možeš se praviti da me nema! I što god o njoj mislili, ona je svakog ili bar mene, mogla uvjeriti da se Zemlja ne okreće oko Sunca već oko nje. A zatim, zatim su otpočele nevolje. Par je momaka koji su mislili da su čvrsti, pokušalo nametnuti mi reket. Reket, ne teniski, razumijete, već ucjenu. Trebao sam platiti da mi ne razbiju lokal. Razbio sam ja njih i nabavio kolt 0.45 što sam ga, odonda, držao u ladici ispod pulta, tik do bejzbol palice koja mi je služila za smirivanje strasti u lokalu, do kojih je dolazilo kad su igrali NY Giantsi, ili Netsi ili bi netko htio prebiti savjetnika za klađenje jer je na konju koji je ‘siguran favorit’ izgubio podosta novca. Nevolja, vele, ne dolazi sama, pa je u naš lokal počeo zalaziti lokalni gangster, izvjesni Philip Marlow, što se predstavljao kao ‘businesman’ a u pozadini su se motala ona dva momka što sam ih onomad, prebio ali su se pravili da me ne poznaju. Marlow je bio uglađen momak odjeven po posljednjoj modi, kicoš i ljiga. Ali galantan. Mora se reći da je privukao neki drugi soj gostiju, dobrostojećih. I Wandu. Iako, ne može se reći, uvijek nas je zajedno pozivao u društvo, na konjske trke, na gala priredbe u Radio City Hall, mene i Wandu. I nikad, baš nikad, koliko znam, nije je otvoreno salijetao, bio nasrtljiv prema njoj. Niti kad je nekoliko puta sama izašla s njegovim društvom jer ja nisam mogao ili želio. Tako mi je govorila dok smo, sve rijeđe, vodili ljubav u sobici iznad lokala. Sobici koju je ona pretvorila u svoje ‘gnijezdo’ kako je govorila, u koje me je povremeno ‘pripuštala’ jer, djevojka, ‘ponekad, znaš, mora biti i sama’. No, još uvijek je bila lijepa i govorila mi da me voli i da sam joj ‘sve na svijetu’.
Zatim su me uhitili i osudili na sedam godina zbog oružane pljačke! Nitko me nije vidio, prepoznao, a ja sam tada imao 120 kila čistih mišića i visinu od dva metra. Ali, moj pištolj, moj colt 0.45, što je bio nestao iz ladice prije izvjesnog vremena, našao se na mjestu pokušaja pljačke, razbojnik ga je odbacio u bijegu. I, imao je, razumljivo, samo moje otiske na dršku i cijevi. Sedam dugih godina sam imao prigodu razmišljati zbog čega mi je netko namjestio pljačku i zašto me Wanda, ni jednom nije posjetila iako sam joj pisao na adresu svog, ‘našeg’ lokala. Ispočetka čak svaki tjedan. Nikakva odgovora. Potom svaki mjesec. Pisma su se počela vraćati s naznakom ‘ Primatelj nepoznat’. A htio sam je samo pitati kamo je nestala naša ljubav i kako je nestao moj colt 0.45 do kog smo samo ona i ja imali pristup.
Kad sam odslužio svoje, obećavši sam sebi da nikad više neću završiti iza rešetaka, obećanje koje nisam održao kao ni mnoga druga, otišao sam u banku i digao nešto novca što sam čuvao za crne dane i zaputio se u potragu. Logično, prvo što sam učinio bilo je da odem do svog starog lokala. Mog starog lokala više nije bilo a na njegovu mjestu je stajao neonski bar-diskoteka, sav u staklu i čeliku, kroz velika stakla vidjela se gomila koja se njihala u ritmu glazbe, valjda, jer vani se ništa nije čulo. Ušao sam i tipa na ulazu, koji je izgledao kao da tu ima posla, upitao nije li vidio Wandu, konobaricu koja je tu nekad radila, ne u ovom lokalu, ima tomu nekoliko, točnije sedam godina. Tip me pogledao kao da sam lud i izrekao nešto uvredljivo na račun Wande, koju da ne pozna ali mora da je velika dr… dalje nije dospio izreći jer se već valjao po podu vrišteći da mu je ‘kreten slomio ruku!’ Kreten sam bio ja a onda su meni slomili ruku dok su me četvorica njegovih redara obrađivala nogama i rukama prije nego su me iznijeli, ‘mrcina je teška’ komentirao je jedan od njih dok su me bacali na parkiralište, udarajući me povrh svega, cipelom u glavu što je meni bilo svejedno, ionako sam već bio u komi. I ostao tako neko vrijeme u Centralnoj bolnici a onda su me, svog u zavojima, s ljubičastonarančastim podljevima po licu i tijelu, na moj zahtjev otpustili. Liječio sam se sam u sobici bijednog hotela uz zvuke iz susjednih soba kamo su prostitutke dovodile mušterije, tarifa ko’ na frekventnom parkiralištu. Ipak sam se, nakon nekog vremena, izliječio i povratio u fizički posve prihvatljivo stanje koje sam poboljšavao šećući noću opasnim ulicama i trenirajući na pljačkašima što su mi pod nos turali svoje sklopive noževe koje bih im, rasklopljene ostavljao zabodene kojekuda, slomljene ruke im ionako više ne bi mogle držati ni čačkalicu a nekmoli nož. Povremeno bih nekog prebio u vježbaonici na uglu gdje su se održavali službeni, ilegalni boksački mečevi i zaradio ne baš beznačajnu sumu. Čekao sam. Čekao sam da mi privatni istražitelj, kog sam našao putem oglasa pronađe Wandu. Radilo se o detektivskoj agenciji koju su vodili pa joj i ime nadjeli, ludi Šveđani: ‘Sjoeval-Wahloo’ pisalo je na vratima agencije koju sam posjetio a koja je imala svoj ured u zgradi, ako je to uopće moguće, bjednijom od hotela, Stundenhotela u kom sam sad stanovao. Bili su to muž i žena, koji, to su mi priznali, ne žive od toga ali povremeno rade i to. Nisam ih pitao niti su mi rekli od čega žive već smo odmah prešli na stvar. Troškovi koje su zatražili da pronađu moju Wandu, bili su, iznenađujuće, vrlo prihvatljivi. Valjda od nečeg drugog već zarađuju pa im je ovo samo hobi, mislio sam. Uostalom, nije me briga, neka samo nađu moju Wandu. Dogovorili smo se da me kontaktiraju telefonom, u mom je bijednom konačištu telefon visio u hodniku i, uvijek bi nakon zvonjave, odjeknuo glas portira – Teeleefooon, nek se neko javi, da ne bih sad zbog gospode pješačio na kat! I tako sam ležao u hotelu i pio pivo i čitao comicse i čekao telefonski poziv. A on je došao prije nego sam se nadao. Našli su ih! Koga – IH!? – pitao sam bijesno, ja sam samo tražio svoju Wandu. Ok, rekli su SjoWahli, našli smo ju. I objasnili mi gdje ću je ja naći. Nadali su se nagradi koju sam im obećao ako budu brzi. Obećao sam i ispuniti ću, odgovorio sam.
Gledao sam ju, gledao sam ih kako izlaze iz elegantnog automobila, elegantno odjevene, ona plamenocrvene kose, malo raskuštrane jer je auto bio sportski dvosjed, on, kao i uvijek, elegantan i moderan, finih manira i ljigav, nekad sitni a sad, očigledno velik gangster, stari znanac mog lokala i moje Wande, Philip Marlowe. Ušli su u elegantnu kuću u elegantnom kvartu NY, ni blizu onom u kojem je, uz mene, Wanda počela svoj uspješan život u NY, a sad će ga, bio sam siguran, završiti uz ovog ljigavca koji je cijelo vrijeme na tomu radio i dok smo nas dvoje bili još zajedno, i koji ju je nagovorio da mu, umotan u rubac koji joj je dao a koji sam ja našao ispod stola u svom lokalu i koji je zaudarao na njegovu ljigavu kolonjsku vodicu, preda moj colt 0.45. Rubac koji je imao i malu mrlju od ulja kojim sam običavao čistiti svoj pištolj.
Ako je točno da se osveta konzumira hladna onda se ova, u sedam godina dobrano ohladila, a sam čin odvio se vrlo brzo. Pozvonio sam i vrata mi je otvorio neljubazni grmalj kom sam, zauvijek, zaledio tu grimasu s dva hica mog novog colta 0.45 s prigušivačem. U doba prije moje robije bilo je teško tako nešto nabaviti, danas uđeš u trgovinu i kupiš, bar je tako u Americi. Njih su dvoje stajali leđima okrenuti vratima, držali su u rukama koktel čaše i gledali vatru u kaminu. Vani je bilo hladno, a u dnevnoj sobi je bilo malo prevruće, ali ne za nju koja je stajala u večernjoj haljini gotovo golih ramena, ramena koja sam znao grliti i raspuštene, svilenkastocrvene kose koju sam znao mrsiti u našem ljubavnom klinču u sobici iznad lokala kog nema više. Prišao sam hitro i ispalio mu jedan hitac u potiljak. Padao je tri dana dok se ona okrenula i pogledala me s užasom. A kad me prepoznala, na licu je strah prešao u prkos. Gledala me izravno u oči dok sam joj stezao lijepi vrat ukrašen skupom, dijamantnom ogrlicom, i, časna riječ, uopće se nije kajala! Na licu joj je bio izraz prkosa i još nešto, što sam na njezinu licu znao pročitati, dok sam je, nekoć, mlatio zbog nevjere, stvarne ili izmišljene – Zar je to sve što možeš, bijedna kukavico?!
– Da to je bilo sve što sam mogao. Dobio sam tridesetpet godina robije za dva hladnokrvna ubojstva i jedno osebujno okrutno ubojstvo. Nakon, u cijelosti izdržane kazne, deportirali su me u zemlju rođenja, s objašnjenjam da sam lagao pri ulasku u Ameriku, da sam službeniku imigrantskog ureda na Elis Ajlandu, piše se Ellis Island, rekao da imam 21 godinu a imao sam samo šesnaest! Evo to je priča – rekao je starac i iskapio bočicu konjaka do kraja – sad vas molim da se pokupite i, na odlasku, pozdravite ravnateljicu koja vam je preporučila da načinite intervju sa mnom i recite joj da u gulaš stave malo više mesa a malo manje krumpira! – rekavši to, brzim okretom kolica usmjeri se prema prozoru, pa kad je izgledalo da će se zabiti u zid ispod prozora, oštro zaustavi kolica i zagleda se van u zelenilo. Na moj pozdrav nije odgovorio. Počekao sam i osvrnuo se po sobi, ugledao starinski kovčeg u kutu, bio je poluotvoren, lako se moglo baciti pogled da je netko to htio. Nekoliko starinskih odijela, neke sitnice i velika hrpa krimi-romana. Na vrhu, poluotvorena, stajala je, Penguin Classic izdanje, knjiga R. Chandlera na engleskom: The Big Sleep and Other Novels. Kad sam izlazio iz sobe tiho sam pritvorio vrata jer, uočio sam, bacivši zadnji pogled prema prozoru, starac je već spavao, lagano hrkanje dopiralo je iz pravca invalidskih kolica, u potvrdu toga.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori