Željko Maurović: Ako nema istine, onda je tu… Truthfinder

Unatoč ne baš ohrabrujućem razgovoru s glavnim sistem-inženjerom i generalnim menadžerom, Alex je bio zadovoljan dok je, s rukom u džepu mantila stiskao najnoviji Iphone 8 xs (doduše, još u još u eksperimentalnoj fazi), dakle, smartfon koji će baciti na leđa konkurenciju; brzao je tog kišnog popodneva prema kafiću gdje su ga čekali prijatelji Alen i Krešo. Samo su ga odabrani, njih stotinjak informatičkih genijalaca diljem svijeta, od Finske do Južne Afrike, od Tajvana do Hrvatske, uz onih pedesetak s fiksnom adresom USA, LA, Silicon Valley, sad koristili, bolje reći, testirali. No nije sam smartfon, koliko god pokazivao performanse što su nadilazile očekivanja i najoptimističnijih fanova, “Iphonovaca” koji će se raspomamiti kad, za nepunu godinu, bude pušten u prodaju, bio uzrokom uzbuđenja i euforije. Da, upravo euforije, jer to je bila prava riječ kojom bi i sam opisao svoje stanje da je mogao misliti racionalno. Ali nije, nije mogao. Po prvi puta otkad se vratio iz Amerike, nije više sumnjao da je povratak bio, i za njega, pravi potez.
Kada je, kao jedan od najboljih studenata FER-a, ne na godini nego otkad je fakultet postojao, na „Vječnoj listi Lumena“ što je, digitalno opominjući, svjetlucala na zidu ulaznog hola fakulteta, zabilježeno i njegovo ime, pisalo je, uz nagrade i mjesto gdje nastavlja svoje školovanje, pisalo je MIT – Massachusetts. Već na prvoj godini postdoktorskog studija, uočili su ga Microsoftovi lovci na glave i doveli pred Velikog šefa. Da, on bi se vrlo rado pridružio ekipi za razvoj i istraživanje Duolingvosinteze, fuzije ljudskog i kompjutorski generiranog govora.
Laboratorij je bio nov novcat ako je, uopće bilo išta staroga u cijelom kompleksu Microsofta, gdje je prosjek godina djelatnika, isključujući tehničko i pomoćno osoblje, bio 25, i to samo zahvaljujući onoj nekolicini tridesetgodišnjaka koji su ga kvarili. Ali. Ali je tu bila jedna velika prepreka, koju ni cool ambijent unutarnjih radnih prostora, ni izdašna plaća i sve druge beneficije poput besplatnog stanovanja u prostranom penthausu u najljepšem djelu LA, besplatnog prijevoza na posao i s posla u udobnim busevima kompanije i vikendi na plažama Waikikia ili, za turiste još neotkrivene, Tahiroei, i oni besplatni kokteli koje uz prekrasan zalazak sunca, ispijaš na pješčanoj plaži, okružen ljepoticama. Ta prepreka, nesavladiva, kako se pokazalo, bila je njegova stara ljubav, ma što stara, vječna; još iz doba pohađanja pete gimnazije su zajedno i on ne zna ni za koju drugu: njegova Helena, njegovo sve! Helena je završila komparativnu književnost i povijest umjetnosti, kao doktorand se natjecala za mjesto asistentice na odsjeku za Komparativnu, uz sve šanse da ga i dobije. Nije se namjeravala seliti u Ameriku ni pod razno – objasnila je Alexu, bez ljutnje, a njega je zatekla njezina hladnokrvnost i mirnoća, dok su sjedili, na klupi ispred njezina faksa i jeli pizza cutove iz obližnje picerije. Njemu se, dok je to ona, između dva zalogaja, prilično cool, tumačila, umak iz njegovog trokuta, cijedio po puloveru, a da nije ni primijetio. Zatim prozbori odlučno – Ok, onda se ja vraćam! – Ona ga na to poljubi ravno u usta svojim toplim poljupcem s okusom margarite, a on joj uzvrati okusom quattro stagioni, svjestan da je, u tom trenutku, najsretniji čovjek ili bar najsretniji sistem inženjer na svijetu. Drugi je dan otputovao u Ameriku samo da pokupi ono stvari i da zahvali Velikom šefu na ponudi. Kad se vratio, već su ga čekale ponude, ne takve kao ona u Americi, ali nekoliko vrlo atraktivnih od strane ovdašnjih softverskih firmi. Helena i on su se uselili u staru vilu na početku Velikog parka, koju su uzeli pod najam i, život je mogao početi.
Nekoliko softver aplikacija koje je, uz kolege, razvio na novom poslu, dovele su firmu na vrlo dobar glas što je rezultiralo i povećanim isplatama i partnerstvom u firmi koja je vrlo dobro kotirala na burzi. Helena i on su bili tipični velegradski intelektualci, pozivani na javne i privatne priredbe, posjećivali su koncerte, on je više naginjao jazzu i post-rocku, a ona klasici i etno-glazbi. Uskoro je ona zatrudnjela i nosila njihovo prvo dijete, nadali su se i vjerovali, tek prvo.
Ali ovo, ovo je bilo sasvim nešto drugo! Nikad do sad nitko nije razvio takovu softversku aplikaciju, ma kakvi Angry Birdovi, kakav Supermarietto, ovo je bila okrutna Igra Istine – Kad bude u masovnoj proizvodnji, app ću nazvati ‘Thruthfinder’ – razmišljao je uzbuđeno Alex, preskačući lokve, zaostale od kiše, na neravnom pločniku. On je, paralelno sa studijem na FER-u pohađao i predavanja iz filozofije na obližnjem FF-u, što mu je, uz ostalo, omogućilo da bude češće uz Helenu koja je izazivala uzdahe zavisti kod drugih studenata zbog svoje ljepote, pa je odlučio malo na nju pripaziti, ali i da dobije onu humanističku dimenziju koju njegovi kolege informatičari samo rijetko i sua sponte, posjeduju. Naročito ga se dojmio Kant i njegova, valjda je njegova, pozicija o tomu da je naš um, a i mi s njim, definitivno konačan. Ok – već je u gimni, kad je diskutirao s profesorom filozofije, zastupao tezu da determinizam implicira ograničenost, dovršenost i da je naš um mjerljiv i potpuno izračunljiv, poput volumena krnje piramide, recimo, samo malo složenije, dobro, puno složenije, pa, dakle, ne samo potpuno spoznatljiv već, jer je konačan, i potpuno predvidljiv. Jednog dana biti će skroziran i… i – profesor ga je prekinuo – … i nadam se da ti, a ja sam za sebe siguran da neću, nećeš doživjeti taj dan jer će, od tog dana, ako ga ikada bude, a neće ga biti, osim ako nam se ti ne ponudiš za definitivno otključavanje uma i njegovo odlaganje u Muzej nepotrebnih iluzija, otpočeti Doba Velike Dosade – DDD! Alex je uzvratio, priznajući – Možda profesore, možda, samo se vi nadajte!
U Americi je, slušajući predavanja o Teoriji igara i, u razgovoru s mentorom, dr. Pramasutrom, doznao za Wittgesteina i njegovu teoriju jezičnih igara. Tu mu je posve razumljiva bila teza da se tzv. idealni jezici, jezici matematičkologičkih simbola kao i metajezici koje se konstruira za kompjuterske igre, programski jezici mogu, dapače, moraju dostići i razumjeti u realnosti našeg svakidašnjeg jezika. Do tuda nije bilo ničeg novog ni senzacionalnog u njegovim razmišljanjima, dapače, bila su prilično banalna. Već se odavno programski jezici prevode u obične jezike, engleski, kineski, hrvatski… čije riječi svjetlucaju na ekranima naših PC. Ipada, Iphona i čega već sve ne. Ali, sad je došlo do onog kvalitetnog skoka; nitko još nije, bar koliko je on znao, pokušao idealne jezike prevesti u JI, Jezik Istine. On je izradio, on se tim godinama bavio, on je izmislio, uz sve ostale poslove, algoritam koji ne samo da „prepoznaje“ lažne i istinite iskaze, već ga je, uz pomoć Virtualnog Asistenta Siri, najnoviji model, pretvorio u app koji izriče, glasom, muškim ili ženskim, po izboru, što je istina, a što laž u onomu izrečenom u njegovu okružju. Zasad je to bilo samo par metara od aparata u koji je ugrađen, točnije 115 cm, na toj daljini je funkcionirao i, druga stvar, ponekad je još izgledalo da ima problema s onim što ljudi smatraju istinom. Ali, imao je sposobnost samoučenja! To je bio još jedan novum, dobro ne baš novo, pred kratko vrijeme i Google se pohvalio s dva programa koji su sami sebe zaštitili od spywarea, ako im vjerujete. A Alexov istinometar je, doista, sam sebe nadograđivao! U isto vrijeme, trebalo je priznati da Alex ni sam više ne zna kako to stroj radi, bio je to efekt Schroedingerove mačke: kad je Alex pregledavao algoritam ništa se neobično nije moglo zapaziti, bio je „mrtav“, a kad bi za dan-dva kontrolirao njegov kapacitet davanja suvislih odgovora, vidio bi da je „živ“. Sve je veći i veći broj istnitih i lažnih stavova bio razlučivan i klasificiran u njegovu algoritamskom „mozgu“ (jer, to naravno nije bila nikakva vrsta mozga) pa je, sve uspješnije, ne samo pogađao neke notorne iskaze već je, a to je Alex držao onim dobitnim adutom, bez pogreške izricao moralne sudove, rukovodeći se Kantovim razlikovanjem autonomne od heteronomne etičnosti. Zapravo bi izračunavao sve modalitete bilo kojeg heteronomnog moralnog stava, „očistio“ ih od sociokulturnih hipotetizama i, u sljedećem koraku, sve heteronomne natruhe izbrisao – ostao bi, čisti moralni sud! Ili „čisti“ ako vam je tako draže. Sad je, napokon, u svojoj novoj aplikaciji spojio jedno i drugo, svoje dvije velike strasti, informatiku i filozofiju, kao nitko do sada. Ona, aplikacija, bila je povod razgovoru s glavnim informatičarom, direktorom i najvećim dioničarom firme u kojoj „zarađujem za život i to ne malo, uopće ne malo“ – kako se običavao šaliti ponekad previđajući nelagodu koju je izazivao kod prijatelja i znanaca. Voli se ponekad pohvaliti, a imao je i zbog čega, pa sad, ako je to mana… Diša, tridesetpetogodišnjak, i on istaknuti FER-ovac, proćelav, trbuščić, dva propala braka i cinizam odustajućeg, nije bio uvjeren da će, „istinometar“, kako je bilo neslužbeno ime projekta na kojem je Alex intenzivno radio skoro godinu i pol, zanemarujući sve ostale projekte, a pomalo i osobni život, sprava koja ne samo da otkriva laži i istine u znanstvenim iskazima već, a to je za direktora bilo malo odveć, prosuđuje i što je dobro ili loše kod iskazanih moralnih stavova.
– Ma kome je, molim te, još stalo do istine, a pogotovo do morala?! Tko bi to uopće htio kupiti?? – zavapio je stari cinik nudeći ga viskijem iz kristalnobrušene boce koju je izvukao iza ormara.
Alex je odbio. Nikad u životu nije popio ni kap alkohola.
– Ma nije, nije zbog nekog štajaznam kukavičluka ili … naprosto mi racio, svi moji neuroni trebaju, ne mogu si priuštiti da su neki mamurni ili onesposobljeni za rad, oni su, neuroni, moji robovi i moraju raditi sve dok ne umru. A s alkoholom brže odumiru i sporije se regeneriraju – govorio je na tulumima i, često, ostavši među rijetkim trijeznima, ujutro razvozio, tatinim autom, pijane prijatelje i prijateljice. Tako mu je uostalom, doslovce, pala u naručaj njegova Helena, kad se, na jednom tulumu napila od očaja jer je razredni ljepotan Alen nije uopće šljivio, ni pod razno. Otada, a to je bilo u trećem, su bili nerazdvojni.
– Da tko? Svatko tko želi doznati, vara li ga netko ili se u nekomu vara, od CIA-e pa do cicije, od kupca automobila pa do… štajaznam, učiteljice koja pita učenika jel’ mu tata napisao zadaću ili suca koji pita optuženika, o političarima i biznismenima da se i ne govori! – uzvraćao je Alex unatoč odgovaranju direktora, Alex je bio siguran da je njegov izum senzacionalan i da će biti svjetski hit. Tek kad je zaprijetio da će dati otkaz i patent uzeti sa sobom te da bi Veliki Bill sigurno znao cijeniti ono što njegov direktor podcjenjuje i da će, evo sad, tu, pred njim, nazvati jednog od Gatesovih asistenata čiji je broj imao i povremeno se s njim čuo, jer obojica su bila na audijenciji kod Microsoft bossa, obojica prošla, ali se Alex vratio doma a Jim Beam, tako mu je ime bilo, nije on za to kriv, te je otpočeo uspješnu karijeru i sad je jedan od izvršnih direktora. Direktor nije bio blesav i odmah je pristao na sve uvjete: postotak od dobiti, kontrolu nad distribucijom, Alexovo ime, dodatni paket akcija u vlasništvo. Ponudio je da to zaliju viskijem, ali Alex je opet odbio i izašao, požurivši na redovno druženje s Alenom, prijateljem iz gimnazije i Krešom, prijateljem sa studija, sad voditeljem katedre za primijenjenu elektroniku na FER-u. Uglavnom bi samo sjedili u kafiću, klatili se na stolicama i zekali se, dečki bi pili pivo, on kolu i tako… a sad im nosi nešto što nisu nikad vidjeli. I, maliciozno se nasmije, testirat će produkt na njima, zašto ne? Ta tko će bolje posvjedočiti valjanost Istinometra od prijatelja?!
U kafiću ih je zatekao kako, kao i obično, cuclaju pivo iz boca i nadmeću se u poznavanju klasifikacije vinskih mušica. Upravo je Alen, mladi odvjetnik na glasu, pričao epizodu kad je jedan švicarski znanstvenik na nogu vinske mušice presadio oko.
– Bljaak! – Krešo je, zgađen, povukao veliki gutljaj piva.
Alex ih izgrli, grlili su se k’o medvedi i namjerno puštali zvukove i roktali pri tom, izazivajući pažnju drugih posjetitelja. Alex naruči kolu i izvadi novi smartphone te ga stavi na stol. I ona dvojica su bila tehnološki frikovi pa su odmah uočili da takvo što još nisu vidjeli ni u najnovijim reklamama. Alex im objasni. Sad su bili još više zagrijani, vrtjeli su stroj, nisi znao je li smartphon ili mali, malešni Ipad, ali je bio sve to i više od toga – objasni im Alex.
Tek kad se stvar smirila on im, ukratko, objasni da Iphon nije donio zbog njega sama već da im demonstrira ono što će ga načiniti bogatim i slavnim – app koji je nazvao Truthfinder.
– To je nešto s istinom? – zapita Alen. – Ti misliš s time pronaći nešto što bi definirao kao Istinu, Istinu i samo Istinu ?! – zekao se Krešo, po naravi skeptik, naturalist i cerekalo.
– Upravo to – odgovori im Alex, posve ozbiljan, a kad su se stišale salve grohota i udaranje po stolu u hinjenoj euforiji, nastavi – doduše, nije još onakav kakvog namjeravam napraviti, nije riječ o apsolutnoj istini, ona, znamo ne postoji osim u glavama manipulatora i crkvenjaka, riječ je o onomu što ljudi nazivaju, za što opravdano drže da je istinito, počevši od moralnih stavova, evo sad znate, pa se cerekajte koliko vam god volja! – oni su to i prihvatili i još jedno vrijeme izvodili predstavu „umiranja od smijeha“. No, nakon što su se umirili, zamole za dokaz toj suludoj ideji.
– Nije ideja – neuznemireno reče Alex, stavljajući Iphone nasred stola, a njegovo, neobično, plavozeleno svjetlo je žmirkalo. – Već je ideja postala stvarnošću! Sad vas pozivam da se svi podvrgnemo, mislim, nas trojica, testu istine. Postavit ću vam pitanja, najprije ja vama pa vi meni, a vi ćete odgovoriti. Siri – poboljšana verzija Iphoneove asistentice, upotrebljavajući algoritam koji sam ja složio, ma šta algoritam, algoalgoritam je to, reći će vam jeste li bili iskreni ili govorili neistinu. Može? I, da, odlučite se, želite li muški ili ženski glas.
Ali nije išlo lako. Bunili su se da je to neka vrsta poligrafa, donekle su imali pravo, da to ne funkcionira već je fake kao i pokemoni i slične finte. Na koncu su ipak pristali. Za glas su odlučili, predvidljivo, da bude ženski.
– Ok, spremni ?! – stajali su, sjedili oko stola na kom je bio magični predmet i, hoćeš–nećeš, osjećali neko uzbuđenje, ali i laganu nelagodu.
– Alane ti si prvi, može? Pitanje koje ti postavljam je ‘Što imaš s mojom Helenom?!’ – Alen se trgne, Krešo je ostao zabezeknut, no Alex je inzistirao: – Dakle, odgovori, što imaš s mojom ženom Helenom?
Alen je, potpuno zbunjen, zapepašteno gledao Alexa. Pa, nakon nekoliko sekundi, propenta – Ma, ja… ništa, ti si lud!
Na stolu je kutijica počela žmirkati crveno i začuo se jasan ženski glas, ugodan s malo metalnog prizvuka, ali s neugodnom porukom – Alene ti ne govoriš istinu! – pa još jednom, crveno je svjetlo neugodno žmirkalo kao na semaforu – Iskaz nije istinit! – preneražen, Alen se pokuša dignuti sa stolice ali su ga pogledi, Alexov ali i Krešin, Krešo je sad gledao u spravicu opčinjen, prikovali za sjedalicu. Alen uzdahne duboko i progovori ponovno ovaj put nešto sasvim drugo – Helena i ja smo imali malu aferu dok tebe nije bilo, bio si u Americi i nije znala hoćeš li se vratiti, nitko nije znao ni tvoji roditelji, nikom se nisi javljao. Žao mi je, ali to se desilo. No to je bilo davno, prošlo i… i nemam više dodati tomu ništa! – zagledao se u Alexa koji, prividno, nije pokazivao nikakve emocije i zapitao – A zar ćeš ti stalno pitati daj da… – Alex ga je prekinuo – Svatko dva pitanja, ja još jedno, Kreši, pa onda ti i Krešo, svatko, drugoj dvojici po jedno, može? – Krešo slegne ramenima – može kad si ionako ti koji si pisao pravila ove igre, pucaj! – Alen se uvukao u sebe i gledao nekud preko njihovih glava. Alex pogleda Kreši u oči i, nakon sekunde tišine, zapita ga – Krešo, kako si glasao na komisiji za moj prijem na katedru primijenjene informatike na našem, na tvom FER-u? – Krešo se uzvrpolji gledajući magičnu kutiju – Ma, glasao sam ja za, ali većina… – sa strahom je gledao u smartphone s čudovišnim appom, ali ovaj se nije oglasio, no samo za tren, a onda se zaorio preglasan, ovaj put muški glas – Pogrešno! Iskaz je netočan, Krešo! – glas ga je iritirajuće tikao – glasao si protiv prijema kolege i prijatelja! – zatim sprava zašuti i ostavi ih da se, nijemo, gledaju.
– A sad mi, sad ja! – bio je to Alen koji se probudio iz kome, Alen odvjetnik, briljantna pravna pamet – Odakle ti pravo, majmune kromanjonsko-informatički, da nad prijateljima, ako su ti prijatelji, a tvrdio si da jesu, provodiš torturu i neovlašteno, protupravno zadiranje u njihovu, pa i tvoju, dakako, intimu i slobodu mišljenja, djelovanja i udruživanja?! Zar misliš da se ovim elektronskim prcmoljkom, ekvivalentom, elektronskim ali isto je, elektrošokovima plus skopolamin, droga za priznavanje svega što Vam treba, gospodine – zgrabio je sa stola i držao Iphone u ruci uperen u Alexa – zar misliš da se tako testira prijateljstvo i nečija ljubav!? Da. I ljubav!
Sprava je emitirala žutu svjetlost.
– Pitanje nije bilo precizno postavljeno – Alex mu uzme aparat iz ruke ali Krešo se nije dao – A sad ja! Ma pusti meni taj fon, sad ja pitam. Jesi li ti nama pravi prijatelj, istinski kompa ili nisi. Onako kako bi ti definirao prijatelje, onako pizdunski i čistunski, ha!? – Alex je, crven u licu, od bijesa ili srama, zaustio da nešto kaže, možda da odgovori kad sprava počne govoriti – Nije, nije on pravi prijatelj, nije vas tretirao kao svrhu, kao prijatelje da budu prijatelji već kao sredstvo. Uglavnom. Naročito tebe Krešo, u vezi s katedrom na tvom faksu! –zaprepašten, Alex je slušao kako se njegov proizvod, njegov algoritam, uistinu, sam nadograđivao, a stroj, bolje reći mala crna kutija, nastavi – Ali ni vas dvojica niiiiiviii – tu je spravica počela zavijati i krkljati, gubiti modulaciju i glasati se poput HALA 2000 u onom filmu, kad su ga počeli isključivati. Alex zgrabi smartfon i ubaci ga u Krešinu kriglu pive. Potonuo je i dalje je grgljao pa utihnuo. Uz aplauz Krešin, Alenov i pola kafića, gostiju koji su zapanjeno pratili moralni komad s poučkom koji se odvijao pred njihovim očima. S poučkom? Kojim?
Izašli su iz kafića i Alex je bacio crni predmet na pod i počeo ga, u nekom ritualnom plesu, gaziti nogama. Krešo i Alen su mu se pridružili i začas su, sa skupocjenom stvarčicom, igrali nogomet po trotoaru. Gazili su je i gazili. šutirali i bacali u zidove dok se nije raspala u nekoliko komada, točnije sedam. Zatrim su se pozdravili i otišli svatko na svoju stranu, povrijeđene osobe koje su o sebi dobro mislile, a o drugima nešto manje dobro.
– Vidimo se ponekad, ne? – rekao je Krešo, odlazeći. Alen je rekao – Možda se i vidimo, nekada! – i otišao na drugu stranu. Alex je, fućkaš mobitel, drugi mu je na raspolaganju kad god zaželi, poluglasno rekao, ona dvojica su se već udaljila – Vidimo se, dakako, vidimo se nikada! – i krene prema Velikom parku, staroj vili i Heleni. Hodajući, razmišljao je – Hm, Truthfinder je dakle promašaj?! Ali, možda ne mora biti. Ako bi se …taj dio …pa onda spojio…možda ipak? Treba probati, sutra ću. A Helena? Sjetio se američkog stripa „Charlie Brown“. ‘Ono što ne znaš, to te ne boli’ – rekla je Lucy, Charliejeva autoritarna prijateljica. Znači li to da je najbolje biti neznalica?! – odmahnuo je rukom i požurio.
Konobar kafića u kom se, danas popodne, odvijala predstava s tri lica i Iphoneom, upravo je zatvarao, kad mu pokuca mršavi mladić, jedan od trojice što su danas bili protagonisti, rekavši da se zove Alen i da su ga ostala dvojica poslala da pokupi ostatke pametnog telefona koji su razbili na ulici. Riječ je o osiguranju predmeta, on je pravnik, a oni se toga tek sad sjetili, da malo su popili, ali ako bi našao broj smartfona mogli bi naplatiti osiguranje u slučaju oštećenja predmeta pa… konobar mu pokaže na kantu u kojoj je ležalo ono što je skupio pred vratima kafića kad mu je gazda naredio da pomete nered. Krešo, jer to je bio on, pokupi iz kante dijelove telefona, gotovo neprepoznatljive, možda tek polovicu njih, izgledalo mu je. Nema veze, pregledat će ih u svom laboratoriju na faksu, možda otkrije taj novi algoritam, otvori tu Alexovu mentalnu mapu. Jedan, dva, tri, četir… samo ih je pet.

Foto: www.pexels.com

Odgovori