Zdravka Prnić: Zatočena

Nismo mi bili skupa, mi smo se samo mimoilazili tiho, pazeći da ne probudimo ptice na grani vinike pod prozorom. U rane zore, dok sam na prstima izlazila noseći cipelice u ruci, kako ti ne bih prekinula zlatnu nit tek osvojenog sna, sudarala sam se s maglama, odbijajući ih rastjerati.
Ne, nismo mi bili skupa, samo smo paralelno na susjednim kolosjecima putovali, neko vrijeme, striktno pazeći da skretničar na vrijeme presloži naše puteve, kako se baš nikad ne bi ukrstili. Jedan sinjal je uporno svijetlio žarko crvenom bojom, upozoravajući me, ali ja sam bosim nogama, na prstima, poput djeteta vidjela samo makove kako se svijaju prije sutona.
Nismo mi bili skupa, ni dok je kiša obilazila grad, a ja bez daha trčala preskačući i po nekoliko stepenica. Ni dok si me brisao grubim frotirom, presporo u hodniku, pored otvorenog prozora, dopuštajući otežalom stablu vinike da se posrami.
Ne, nismo mi bili skupa, ni kad je proljeće donijelo cvjetni pokrov oko grada, jer tebi su sva godišnja doba ista, gruba, porozna, nebitna. Otišla sam ostavljajući neoprano posuđe, nezaliveno cvijeće, neopranu posteljinu…
– Doista se ne misliš vratiti? – pitao si zatečen, gurajući u lulu aromatični duhan, mršteći se poput dječaka kad si konačno shvatio da nešto nedostaje u tvom životnom prostoru.
– Ionako nismo bili skupa. Htio si živjeti sam. Imati određenu slobodu, pa evo ti je… – odgovaram u slušalicu u gluho doba noći.
Šutiš. Čujem kako povlačiš dim. Mogla bih se zakleti i da osjećam titraj stare drvene stolice u kojoj se njišeš.
– Vratit ćeš se s prvom kišom – oporo odgovaraš.
Sklapam slušalicu. Nema se tu što reći. Mi ionako nismo bili zajedno. Samo smo putovali neko vrijeme u istom smjeru, švercajući se bez karte, kao slijepi putnici u ekspresnom vlaku bez reda vožnje.
Kiša obilazi grad. Čujem kapi kako udaraju o krovne prozore. Puštam ih da natoče dehidrirano tijelo i onu biljčicu šćućurenu na dnu kralježnice, što odbija rasti već neko vrijeme. Ne grana se, ne lista, ne pupa… Samo sklupčana spava, zatočena u tijelu.

U galeriji, pod snopom zraka iz malog reflektora, skulptura na malom pijedestalu spava. Mogla je to biti neka sretna žena, neka muza što bosa po jutarnjoj rosi kroči, razmičući pamučne oblake i prkoseći vjetru.
Ne, neću čitati kritike, ništa o pozitivnoj formi i inim stvarčicama koje me uopće ne zanimaju; znam da je ta žena zatočena u kamenu i da je kamen zatočen u njoj. Uvjeren si kako si je svojim vještim rukama oslobodio, odstranjujući sloj po sloj, pa sad skulptura blista pod reflektorom, naga na boku, dok joj kovrča pada niz vrat i prekriva lijevu bradavicu.
– Što misliš, mašta li ili sanja? – čujem jedan ženski glas.
– Ne znam, pokušavam dokučiti taj izraz lica… – čujem odgovor muškarca do nje.
Baš kad sam mislila otići, zatekao me poznati glas, tik iza leđa.
– Mislim da čeka kišu.
Ono dvoje sad su tek postali zaintrigirani, ona je nakrivila glavu, a on je voajerski virio iznad malih četvrtastih naočala.
Nisam se okrenula. Samo sam izašla u zvjezdanu noć.

foto: pixabay.com

Jedna misao o “Zdravka Prnić: Zatočena”

Odgovori