Vladimir Papić: Nema je

Nisam više znao što napraviti. Tumarao sam ulicama utučeno napušen do daske. Na kraju sam otišao do onog glupog zida, pardon čudesnog. Tako ga je moj stari zvao.
Doveo me tu kad sam bio mali i ispričao o nekakvoj pukotini kroz koju se može vidjeti čarobni svijet. Rekao mi je da će me zadiviti ono što ću vidjeti ako je pronađem. Tražio sam danima, ali zid je bio besprijekoran. Niti najmanje udubine nije bilo na njemu. Kad sam zahtijevao od starog da mi pokaže više tu pukotinu, on bi se samo blentavo nasmijao. Mislio je da je jako zanimljiv. Nije znao da sam plakao noćima jer ne mogu naći tu prokletu pukotinu u zidu.
Kad sam odrastao, shvatio sam da mi je stari u mladosti bio hipik. Ono, slobodna razmjena ideja, ljubavi, droge i to. Shvatio sam da je on ostao u nekom tripu zadnjih dvadeset godina pa zabrijava da iza zida postoje duga i jednorozi.
Probao sam i ja eksperimentirati s lakšim drogama. Kad kažem lakšim, mislim na tri dima trave iz vrta mog prijatelja. Vjerujte ne bih ni danas znao razliku da mi netko da pravu travu ili da mi smota joint sa sjenom za krave. Uglavnom, nije mi se otvorio prolaz u drugi svijet. Bilo mi je slabo. Dobio sam proljev i užasnu glavobolju. Shvatio sam da sve to nije za mene. Te spike: Mir brate, mir. Dođi i povuci dim iz moje lule i to.
Izvukao sam glavu iz dupeta. Otkrio da imam mozak. Upisao matematički fakultet. Racionalnost i logika pokazale su se mojim jačim stranama. Klonio sam se raskalašenog studentskog života o kojem mi je stari rado pričao. Kao onda kad su on i frend lizali žabu krastaču i probudili se u šumi zagrljeni. Potpuno goli.
Kad je mama umrla, ostao sam mu samo ja, pa sam mu udovoljavao, ali mi se činilo da uz njegovu normalnu dozu demencije prouzročenu djelovanjem psihoaktivnih supstanci u mladosti, pojavila i neka nova dimenzija. Postajao je senilan. Pričao mi je jedne te iste priče svaki dan. Recimo tu o žabi sam čuo jedno petnaest puta za redom. Bojao sam se da ću ga morati uskoro staviti u dom. Očito više nije znao gdje je. Rekao je da će uskoro otići s druge strane zida.
Palo mi je napamet da ga zapravo nisam nikad pitao kako izgleda taj imaginarni svijet. Ja sam mu kao mali pripisao svojstva nekog velikog dućana sa slatkišima, a kasnije, u svojoj sarkastičnoj fazi, vidio sam ga kao svijet zatočenih hipika na lošem tripu. Stari mi je rekao da je ona tamo. Iza zida. Bilo mi je žao što sam se sprdao. Pretpostavio sam da misli na mamu pa sam ušutio. Ali, nije. Rekao mi je da je tamo Alisa. „Tko?“, upitao sam zapanjeno. „Pitaj bijelog zeca“, rekao je i izvadio najveći joint na svijetu. To možete uzeti slobodno s rezervom jer, kao što sam rekao prije, moji jedini susret s travom prije toga bio je onaj korov od kojega sam dobio proljev. Ovoga puta sam se pošteno naduvao i kroz kolutove dima gledao starog kako se lebdi na svojoj ljuljajućoj stolici s osmijehom na licu. U pozadini se vrtjela neka stvar na engleskom. Između ostalog uspio sam razbrati i riječi magičan, Alisa i bijeli zec. I najednom je bijeli zec stvarno protrčao sobom. Potrčao sam za njim. Pratio sam ga do zida i onda skočio kroz pukotinu. Bilo mi je najnormalnije što je tamo. Bacio sam se za njim i upao u čudesan svijet šarenih boja. Bio je kakvim sam ga zamislio. Hipici su jahali jednoroge bacajući okolo bombone. Fulao sam jedino spol. Nisu bili muški hipici, nego ženski. Znak mira bio im je ucrtan na svaku od dojki. Hodao sam zelenom livadom. Svakim korakom odvajao samo se sve više od tla. Izokrenuo sam se odjednom naglavače i hodao po nebu protivno svim pravilima logike koju sam čvrsto prigrlio tijekom života. Sjeo sam na oblak i tako naglavačke jurio nebom sve dok nisam pronašao starog kako se karta s nekom plavom curom i golemim bijelim zecom. Kada logika i proporcionalnost nespretno padnu mrtve, idi pitaj Alisu. Mislim da će ona znati – probijale su se riječi pjesme. Zavrtio sam glavom i našao se opet u sobi od starog. Ploča se vrtjela u prazno, a stari je spavao s osmijehom na licu. Isključio sam gramofon i otišao doma.
Stari je dva tjedna nakon toga umro. Tu večer sam posudio malo njegove trave. Poduvao sam sve sam udišući što dublje i došao tu. Kod čudesnog zida.
Tražim pukotinu koja gleda u čarobni svijet gdje moj stari lebdi na ljuljajućoj stolici i igra karte s Alisom i bijelim zecom. Nema je.
Bez starog to je običan zid.

Ilustracija: Abdul Mati Klarwein, Navještenje, www.matiklarweinart.com

Odgovori