Vladimir Papić: Negdje prema obzoru

„Pa, dobro, gdje je više? Ima sat vremena otkad smo ga poslali u šupu?“ Sanja je nervozno koračala kuhinjom. „Kažem ti. Nešto se čudno događa s njim“. Uputila je zabrinuti pogled Nikoli. On je sjedio za kuhinjskim stolom gledajući ravnodušno kroz prozor. Negdje prema obzoru. Otrgnula mu je cigaretu iz ruke. „Slušaš li ti mene?“ pitala ga je. Nikola, shvativši ozbiljnost situacije, okrene glavu prema njoj i kimnu poslušno dva puta glavom. „Da, da. Ne brini. Ulovio ga je pubertet“ odgovorio je mehanički. Sanja je prinijela cigaretu ustima, uvukla duboko dim i potom ga polako ispuhala prema stropu. „Pubertet!“ zakolutala je očima. „Pubertet je kad dobiješ prištiće i počneš mazati kosu gelom, a ne ovo što on radi. Povučen je. Susjeda mi je rekla kako ga je vidjela da šeta potpuno sam noseći praznu plastičnu vrećicu“. Bacila je cigaretu kroz prozor, a on razočarano slegnuo ramenima. Ustao je kako bi obuo cipele i zaputio se u dućan. „Konačno!“ rekla je Sanja. „Mislila sam se nikad nećeš pokrenuti“. Pogledao ju je upitno. „Idemo vidjeti gdje je“ izjurila je kroz ulazna vrata prije nego je uspio bilo što reći.
„Znala sam“ viknula je Sanja promatrajući onesviještenog sina kraj šupe. Muž mu je pritrčao i krenuo ga blago šamarati. „Nema šanse da se probudi. Zar ne shvaćaš što se događa?“ pitala je žena glave poluzavučene u plastičnu vrećicu koju je našla pokraj sina. „Što?“ pitao je. U tom trenutku, Damijan je snažno zakašljao. „Sine, što se dogodilo?“ pitao ga je obazrivo Nikola. Damijan je, ošamućen, odgovorio „Malo nam je falilo“ „Za što?“ „Da uspijemo“.
Sanja se, kasnije te večeri prisjetila priča svojeg brata. Njegova ekipa iz ulice znala je lagati roditeljima da im treba lijepilo za plakate iz povijesti. Jednog od njih našli su ispruženog na klupici autobusnog kolodvora nosnica čvrsto priljepljenih jednu za drugu. Hrkao je toliko jako da je jedan od vozača autobusa pomislio kako mu se pokvario motor. „Što radiš to?“ upitao ju je Nikola. „Čuješ li hrkanje?“ upitala je Sanja držeći uho prislonjenim na vrata Damijanove sobe. Nikola je zavrtio glavom.
Damijan je sutradan završio u doktorovom uredu. Pitao ga je svakakva pitanja. Počevši od toga voli li svoje roditelje sve do pitanja tko je prvak u pokemonima. Damijan nikad nije bio dobar u ispitima pa je odlučio šutjeti. Doktor je na kraju, umoran od ispitivanja, pozvao roditelje u ordinaciju i saopćio im kako je to samo faza i da će ga navjerojatnije proći.
Sanja je i dalje bila uvjerena kako nešto nije u redu. Odlučila je uzeti godišnji odmor kako bi provodila što više vremena s Damijanom. Točnije, kako bi provodila što više vremena prateći ga. Skrivala se iza ugla dok je išao u školu ili virila iz grmlja kad je išao na trening. Nije uočila ništa neobično, osim tih praznih plastičnih vrećica kojima je stalno mahao po zraku. Zapazila je kako ih je znao vezati u čvor toliko čvrsto da bi na kraju eksplodirale. „Možda je to neki umjetnički preformans“ zaključila je.
Odlučila ga je upisati u glazbenu školu. Kad već voli toliko napuhavati te vrećice možda će mu biti interesantno puhati u frulu ili trombon. Međutim, Damijan je nastavio hodati okolo s tom praznom vrećicom bez interesa za bilo što drugo. Kad bi ga po povratku kući pitala kakav mu je bio dan, očekivala bi da će je barem lagati. Da će reći kako mu je bilo OK na treningu, ili dosadno u školi ili superzabavno dok je puhao u flautu. To bi razumjela. Barem bi znala da ga je sram i da joj pokušava nekako udovoljiti. Na njena pitanja, Damijan bi izvukao puknutu vrećicu iz džepa i odgovarao uvijek isto „Skoro smo uspjeli mama!“. Kao da joj je to nešto trebalo značiti.
Mislila je da joj je sin šizofreničar. Svaki stručnjak kod kojeg ga je odvela nije imao odgovor na njegovo „stanje“. Nikola se nije obazirao na njene primjedbe. Tješio je kako će sve biti u redu. Jednog dana vratila se uplakana kući i rekla kako je Damijana skoro pregazio automobil jer je skakao sa vrećicom po cesti. Auto se zaustavio u zadnji čas. Vozač je psovao, a Damijan je samo rekao „Skoro“. Nikola joj je obrisao suze i rekao kako će se on pobrinuti za sve.
Kad je ustala, na stolu je našla novac. Na njemu je bio papirić na kojem je pisalo: „Za vrećice“. Promatrala je novac u nevjerici nekoliko munuta, a onda otišla u dućan i kupila najotpornije plastične vrećice koje je našla. Vratila se doma i položila ih Damijanu na krevet s porukom „Voli te mama“. Nacrtala je i srce na papiriću.
Odlučila se sakriti u automobilu prije nego se Damijan vrati kući. Sagnula se kad ga je vidjela kako ulazi u zgradu. Izišao je brzo s velikim osmijehom na licu. Pratila ga je u automobilu veoma pažljivo kako je ne bi vidio. Mahao je vrećicom. Nije je vezao u čvor ovaj put, nego je pustio da se puni zrakom. Činilo joj se da je vrećica sve veća i veća, a da mu se noge odvajaju od tla. Bili su već blizu grada i upala je u gužvu. Nije ga više mogla pratiti. Zamaknuo je iza neke zgrade. Počela se psovati. Izišla je iz auta i potrčala prema zgradi gdje ga je zadnji put vidjela. Tamo nije bilo nikoga. Čula je kako joj trube iz drugih automobila jer je parkirala nasred ceste. Vratila se u auto suznih očiju. Iako se maknula drugim vozačima, oni su i dalje trubili. Okrenula se prema njima spremna na svađu, ali svi su gledali negdje prema obzoru.
Po nebu je plovio ogroman zeleni balon.

Foto: www.pexels.com

Odgovori