Vladimir Papić: Moram biti mi

Tik pred ponoć uhvatio se tipki na računalu kako bi nešto zabilježio. Došlo je vrijeme da svede račune. Godinu dana je prošlo, a on mora izvagati koliko „mi“ opcija je ostvario.

Naredio si je da će postati ljubavnik vatrene pjesnikinje, a to može samo ako postane krotitelj lavova. Vješt perom jednako kao i bičem.

Pero ga u početku nije slušalo. Bježalo je svaki put kad bi puhnuo vjetar. Otišlo u visinu. Naslućivalo veličinu. Baš kad se pretvaralo u pticu zaslijepilo bi ga sunce pa bi ispao neki krivi oblik. Krokodili ili mravojed kojim bi on bio oduševljen, ali pero nije. Vratilo bi se opet biti pero i opet bi ga tjeralo da ga razgleda. Izgledalo mu je normalno. Obično. Crno bijelo. Negdje sivkasto. Kao neko usrano pero od goluba. Čak i miris je bio takav. Nije vido ništa posebno u njemu pa ga je pretvorio u poruku koja će osvojiti vatrenu pjesnikinju. Pero ga je nevoljko poslušalo. Pjesnikinja je primila još jedno od milijun poruka obožavatelja i rekla mu da stane u red.

Ostao je opet sam s perom. Morao se nekako istaknuti. Slao ga je u izvidnicu kod drugih pjesnika. Mislio je da će tako dobiti priznanje i možda preskočiti nekoliko mjesta u redu za prosce. Pjesnici su ga priznali, a ona mu baci tu i tamo koju ljubaznu riječ. Kad mu se sve čini besmisleno i želi odustati, ona ga potapše po ramenu i kaže mu da je na pravom putu. Tada nema izbora nego nastaviti.

Pero mu je reklo da ganja iluziju. On je odgovorio da se samo to može ganjati. Kad iluzija postane stvarnost ona umire. Ulovio si je. Tvoja je. Vadiš bič i krotiš je da ti bude po volji. Na kraju ubaciš još jednu izdresiranu životinju u tvoj cirkus. Pero ga je pitalo čemu onda cijela ova priča ako je ne kani nikada uloviti.

„Da bih bio mi“, odgovorio je peru.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori