Vladimir Papić: Močvara

Močvara košmara,
u glavi zujanje.
Ranjenih duša, nesnosno brujanje.

Zrake sunca probijaju se korijenjem u ritmu frule
Zaboravljeni osjećaj treperi u zraku
Odvaja nas krišom od stvarnosti trule

Trube sjevnuše, poskoči srce
Bubnjevi zagrmiše, dignuše se glave
Huk glomaznog trombona podsjeća na trenutke slave.

Gordi Rom puhao je dušu u usnuli grad.
Nismo se mogli sjetiti
možda je već bilo kasno tad

Ipak začarani melodijom izađosmo polako iz kuća
i pustismo da nam se tajnovitog osjećaja napune pluća

Odapete note napokon ulovi grad
Pleše bez pratnje,
ispire sa sebe smrad.

Na suncu se zacakli zub zlatni
Poziva na sreću
Natopimo danas znojem pločnik blatni!

Šešir se u tamnoputoj ruci njiše
Traži od nas da plešemo sve više i više.

Iz tuge je nastao bijes
Stotine izranjavanih stopala
Kakav je to samo divlji ples

Po baricama gaca bosonoga djevojka
S dotrajale suknje konci vise
Njen dom sigurno je neka davna bajka
Miriše na proljeće i ljubičaste irise

Oči joj mijedne,
Laura ime,
riječi zapovjedne,
s mjeseca nadgleda oseke i plime

Vrti se vrti raširenih ruku
U vodu zrak pretvara
Kaže ima za nas važnu poruku
Vodi nas daleko od ovog svijeta utvara

Foto: etermagazine.com

Odgovori