Vladimir Papić: Fusnote

Čudni scenariji motali su mi se glavom. Kraj srednje škole. Razmišljala sam o prijemnom. Dečki su se bacili u more, a za njima i cure. Ostale smo stajati na obali. Njeni su bili pobožni. Ne bi im se svidjelo što se zatrčala za ostalima. Samo u donjem rublju. Polugola Ives me dozivala iz plićaka kada sam se srušila.
Hipersenzibilna rekao je doktor. Dijagnoza koju je moj otac doživio kao uvredu. „U životu sve ovisi isključivo o tebi. Nema mjesta izlikama. Pogotovo ne s tvojim koeficijentom inteligencije.“ Očeve riječi na peronu natovarila sam na leđa i sjela u autobus za Zagreb. Osjećala sam kako je na meni da spriječim atomsku kataklizmu i zaustavim globalno zatopljenje.
Prečesto sam sugerirala kolegama na fakultetu što i kako. Htjela sam svima pomoći. Morala sam pomoći. Završila sam na marginama. Prozvali su me fusnota. Unutar okvira održalo me knjiško znanje. Kolokvije sam položila s najvišim ocjenama. Kolege su me prestale zadirkivati. Zauzvrat sam im pisala skripte i seminare. Previše je bilo toga.
Pozvali su me na tulum. Nisam se mogla opustiti. „Pa da i ona studira u Zagrebu“. Ives mi je mahala s druge strane sobe. Njenima se ne bi svidjelo što mi donosi jednu čašu za drugom. Ukočenost i paniku izbrisao je alkohol. Teret je nestao.
U početku sam čekala vikende, no kada sam vidjela da mogu funkcionirati i preko tjedna, kočnice su u potpunosti popustile. Put je nestajao u alkoholnoj izmaglici dok se Ives cerekala sa suvozačevog mjesta. Bile smo kao blizanke. Dizale ruke, razbijale čaše, penjale na stol. Dečki su nas salijetali. „Ništa prije braka“, prasnule bi u smijeh kad bi Ives imitirala svoju mamu.
Počela je kružiti priča da smo lezbe. Rekla mi je da se ne obazirem na glasine. Donijela sam odluku da neću opet biti fusnota. Ne sjećam se dobro tih večeri. Kako bi se Ives samo smijala da ih je čula dok su stenjali u mraku.
„Dva mjeseca su prošla?“ pitala sam njenu mamu. „Ne, ne znam gdje je“ poklopila sam slušalicu. Raspitala sam se kod njenih kolega na fakultetu. Rekli su mi da je Ives završila na ispumpavanju želuca. U bolnici nisu imali podatke o njenom otpustu.
Teturala sam od kafića do kafića. Zaglavila sam s nekim dosadnim tipom u diskoteci. Bilo mi je slabo. Krenuo je za mnom na wc. „Od ovoga će ti biti bolje.“ Ušmrkala sam prah s vodokotlića. „Zovi me kad budeš htjela još“, pratile su me njegove riječi ulicom. Prvih par puta me častio, a onda naglo uskratio. Znao je da ću se pojaviti s lovom sljedeći dan.
Uslijedilo je nekoliko pokušaja odvikavanja. Komune, specijalizirane klinike, psihijatri, obiteljska savjetovanja. Ništa. Pokrala sam roditelje i vratila se u Zagreb. Prošlo je puno godina. Šansa je mala, ali moram je pronaći.
Tjedan dana bilo je dovoljno da potrošim zalihe. Hodala sam pustom ulicom ne znajući tresem li se od hladnoće ili krize. Nije bilo zvijezda na nebu. Kiša je počela pljuštati.
Utrčala sam u crkvu pred nevremenom. Časna sestra sjela je do mene. Poznato lice. Dodirnule smo se usnama. Njenima se to ne bi svidjelo. Bili su pobožni.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori