Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo Milanu Zagorcu (2)

Ludost je klopka koja
čovjeka uvijek čini odviše
ljudskim zato si i otišao
da me tražiš gdje me nitko
ne bih mogao naći jer sam
otišao tamo gdje me nema
a ti si u mom nestanku
konačno pronašao sebe.

Sve što smo samo govorili
u tom našem blitzkriegu
ostvarilo se poput munje
u Teslinim mašinama zar
nije sve samo energija i
svijetlost i ako je tako zašto
onda sumrak uma nanosi
takvu bol pita te Vid Žigon
čiji je bonton otišao na
more otkud nikad neće
da se vrati a sasvim je
moguće da smo još tamo
da riješimo problem koji
nas još uvijek opterečuje
a to je da li smo se uopće
pronašli u paučini promašenih
susreta s obzirom da smo
u najmanju ruku pronašli
samo samog sebe kao onaj
promašeni slučaj iz Alana
Forda koji nikad neće otići jer
promašenost njegova je bit.

Pa ipak dogodilo se nešto
što nikad neće da se dogodi
i od tada sve će biti drukčije
iako ništa se nije promijenilo
jer je moj šešir još uvijek na
mojoj ludoj glavi i ti još uvijek
voziš kolima prema Bistrici
u kojoj već odavno čeka voz.

Pitao si me kako prevazići
dualizam duše i tijela a ja ti
kažem da se njegovo rješenje
nalazi u međugraničnom
prostoru između sna i jave
u toj zoni sumraka u kojoj
izbezumljena duša prodire
iz tijela kao šaka aliena
iz utrobe bespomoćnog uma.

Tvoj Bloomsday Milane bio
je dan moje sahrane tamo
negde na početku Istre i još
osjećam kako mi je konobarica
donijela otrov koji me spasio
od samoga sebe i kako njezine
brižljive riječi padaju u ponor
našeg dodira o kojem nitko
neće znati ništa jer se dogodio
tamo gdje ga nema iako je bio
tamo već prije našeg rođenja.

A za kraj ovog ludog pisma
Milane neka ti bude jasno da
sam zapravo ja bio taj koji
je pronašao tebe izgubljenog
u šumama tvog pitanja koji
s neumornom upornošću
postavljaš svom izdajničkom
prijatelju logosu znajući da
riječi ne znače ništa ako im
oduzmeš značenje koje si ti.

Foto: Zoran Krušvar, Moja Rijeka

Odgovori