Vid Sagadin Žigon: Najmanje šest lica traži autora ili kako je autor ostao bez auta u nokautu međugraničnog prostora

Ne možemo objaviti ovaj tekst bez prehodnog objašnjenja, a koje je povezano s vRiskovom noći poezije posvećene projektu Širi poeziju, ne strah. Kako god bilo, Bloomsday je blizu, a umjesto još jedne reference na poznatog Irca/Tršćanina/štoliveć, ovdje je u igri jedan nepatvoreni Ljubljančanin i nekoliko blesavih Riječana. Dakle, najmanje šest lica traži autora…

Ne mogu da objasnim što mi se sve ili bolje što mi se sve nije događalo u roku 24 sata. Pogotovo to da mi se odvrtio cijeli životni film kao u kakvoj lynchevskoj dramaturgiji, podržan naravno s donkihotskom nadrealističkom groteskom, koja je još uvijek temelj europskoga humora.

Umjesto još jedne “dosadne” pjesničke večeri, gdje pjesnici čitaju uglavnom samima sebi, dogodio se život, koji, kao što, znamo nikada ne ide po pravoj liniji nego uvijek hvata krivine i laži tamo gdje nitko normalan ne da ide, sve to samo zbog toga, da bih spasio samog sebe pred samim sobom itd.

Dakle donkihotska pozicija aktivirala se onog čudnovatog dana u šest popodne kad sam sa svojim hrabrim, iako jedva voznim kolima, započeo vožnju prema devetim krugovima pakla, i kažem vam, bilo je fantastično, neponovljivo i nezaboravno. Što bih s računom od 500 eura, koju trebam platiti zbog toga što sam zaboravio registrirati auto, koji je još uvijek na graničnom prijelazu Jelšane. To mi se dogodilo pola sata prije početka literarne večeri u Rijeci gdje sam trebao nastupiti kao jedini predstavnik Slovenije, jer drugi jednostavno nisu mogli doći. Na njoj su se predstavili pjesnici i pjesnikinje koji su sudjelovali u projektu “Širimo poeziju, ne strah”, koji virtualno, a zapravo realnije od tzv. stvarnosti, obuhvata sve veći dio zemalja mislim da čak i izvan same Europe.

Dakle, našao sam se odjednom u međuprostoru slovensko-hrvatske granice pola sata prije početka literarnog događaja i s pretplatnom SIM-karticom u telefonu, koja mi je onemogućavala bilo koga zvati te niti  je itko mogao nazvati mene. Situacija je bila stvarno groteskna, a još više zbog toga, jer sam se sjetio da imam paketić gandže u autu, koju sam stavio u svoju torbu s poezijom koju sam ponio sa sobom, nakon što sam ostavio auto na granici.

Zamislite mene s gandžom u torbi pred policajcem koji mi već piše račun na 500 eura i što bi se sve moglo dogoditi kad bi odlučili da me pretraže. Ali nisu! Umjesto toga su na moju molbu zvali Milana Zagorca, koji je organizirao tu večer. I on je bio u manje od pola sata na granici da preuzme ludog pjesnika iz Slovenije. Zakasnili smo pola sata, ali večer još nije počela i to srećom ne zbog nas.

Zagrijan od svoje situacije, u svojim sam pjesmama ispjevao svoju dušu, a i cijela je večer bila neopterećena i puna žive stvaralačke energije. Nakon večeri Milan Zagorac je rekao da će me odvesti natrag, a tamo, gdje sam bio, čekao me samo uzapćen auto bez registracijskih tablica. Zato sam i zamolio Alena Brabeca, izvrsnog pjesnika i čovjeka, s kojim smo u Sloveniji na prevodilačkoj radionici jedan drugome prevodili pjesme, da li zna, gdje bih ja ovdje u Rijeci mogao prenoćiti. Alen je brzo riješio problem nakon što se dogovorio sa ženom, pa sam tako upoznao i njegovu familiju. Ali prava farsa tek počinje, pošto sam se sutradan odlučio posjetiti neke prijatelje u Portorožu pa me Alen, na moje prigovaranje i nagovaranje, ostavio pred tunelom Učka, na službenoj granici između Rijeke i Istre. Da, dobro ste čuli, ludi Vid je htio doći do Portoroža kroz Istru, što je identično samoubilačkom činu, a ja sam brzo saznao zašto je to tako. Počeo sam stopirati u jedanaest sati ujutro, pun nove energije i elana, kao treći čovjek, sav u crnom, i s tamnim šeširom na glavi, čija je silueta već izdaleka za vozače predstavljala najvišu moguću opasnost, a on sam je pak bio uvjeren da je najnormalniji čovjek na planetu.

Kad se izlila kiša, stavio je na uho muziku s mp-3-ja i počeo uživati u danu. Telefon naravno još uvijek ne radi, ali on je uvjeren da će svaki čas neko stati. Ta uvjerenost se nakon tri sata preobrazila u svoju suprotnost, ali je Don Kihot izdržao i taj napad divova te je počeo uživati u kompletnoj anonimnosti. U međuvremenu su ga cijela Ljubljana i cijela Rijeka tražile, postao je “wanted person” i ta ga je pozicija počela usrećivati. Pogotovo kad je napokon uhvatio prijevoz barem do Lupoglava gdje je u nekoj krčmi kupio cigarete i jednu zasluženu kavu. Bio je 15 kilometara od Buzeta koji leži u naručju kontinentalne Istre, bez izgleda da bi mogao dalje napredovati.

Vrijeme kao da je stalo. A on je s mrtvim telefonom u ruci slušao muziku i čitao vlastitu poeziju na svojem srpsko-hrvatskom jeziku, kako bi se uvjerio je li to još uopće još uvijek on sam. Lokalna raja ga je počela zajebavati, ljudi su ga smatrali nesretnikom koji u Istri kao tvrđavi lijeve opcije nisu baš dobrodošli, a jedan genijalac mu je prijateljski savjetovao neka se baci pod kola, pa će se sigurno zaustaviti itd.

Ali mene je to samo nasmijavalo, nikad nisam bio mirniji, te sam bio uvjeren, da mi se ostvaruje to što sam zapravio i želio da se mi dogodi. Najmanje šest ljudi traži autora, a on uživa u svojoj anonimnosti u jednom gradu bogu za leđima, u kojom nije baš dobrodošao zbog svog izgleda. U tom vrtlogu jedne komične situacije, ni za tren nisam upao u paniku te sam eventualni pakao pretvorio u nebesa koja bih poželio svakome da dobije na barem pet minuta. Nakon zanimljivog razgovora s konobaricom o tome kako materijalizam unakazuje ljude, napokon sam zvao Milana Zagorca koji mi je uzvratio poziv i već drugi put u 24 sati došao kako bi me spasio. U istom momentu kad i Milan, uletio je i Mladen Blažević sa svojom porodicom i tako smo se našli u Lupoglavu, opet oni isti ljudi kao na večeri prije.

O tome kako me Milan odveo na vlak za Ljubljanu u Ilirsku Bistricu i platio mi kartu, nećemo pričati, jer bi stvarno bilo previše. Ali stvarno, cjelokupan put do Rijeke i nazad u Ljubljanu učinio se kao put oko svijeta na kojem sam najzad upoznao samog sebe u svoj svojoj bijedi i anonimnosti. Sad me racionalisti hoće proglasiti krivim, nezrelim i neodgovornim, a ja vam kažem, gdje vam je život ljudi, i nemojte ga tražiti tamo gdje mislite da jest, nego tamo gdje ga ni u najgorem ili najboljem snu ne biste očekivali. U općoj tami svemira mi smo luč koja treba svijetliti u vlastitu tamu znajući da ne treba sanjati snove kad ih već živiš. S punom mjerom i punim plućima. I kao potpun klaun, naravno.

Foto: Tamara Gjurgjević

Odgovori