Vid Sagadin Žigon: Luda ljubav

Pitanje samome sebi VII.

Održavaj prazninu, intenziviraj
boli, zaboravi sebe, na svoja vlastita
lažna lica koja si ostavio
odbačena kao prazne staklenke
na putu, predaj se plesu Ničega,
u vremenu koje prolazi kroz krizu
bezvrijednoga Ja, neušminkano,
izloženo prolaznosti,
skini sa sebe sve haljine
prošlih vremena, neka se razgali
pred nedokučivim, neka se
golo do kosti suoči sa životom,
koji trepće kao uljanica u srcu tame,
prije no što mine, kao što
mine ljubav, kad ponestane razloga
za samoodricanja pred licem
Drugoga, koji prodire kroz vatu s kopljem
želje za brisanje svega što
prodire kao svjetlo vlaka
na kraju tunela, kako bi,
s druge strane, našao mir, kao što
ga nađe vojnik pred zidom
neporavnatih računa sa samim sobom,
kad puščani naboj postaje opijenost,
koja ti na spaljena pluća ucrtava
zaboravljena nebesa, u koja
si zaboravio vjerovati već rođenjem,
umirući na rate, kao dijete,
padajući u vrijeme koje te pogodilo
s neprihvatljivim zahtjevima
po oživljavanju nepostojećega
u tvari tvojega znojnoga
tijela koje kiši na tvoju Smrt.

Svi su putokazi iščupani i
orijentacija je samo približna,
kako ne bi propustio Neprispodobivo,
da ne posežeš prebrzo nakon toga
Nedvojbenoga, čekajući na
koncu hodnika, po kojem
hodaš bez papuča tkanih od
riječi koje te označuju
uzalud, kako bi iz tebe iscijedili
cjelinu, u koju bi se mogao
čak i zaljubiti, ako se ne bi
ogulio kao žbuka s njezinih impotentnih
zidova koja pada kao pobjeglo
djetinjstvo u kojem si nekoć
tako žestoko njegovao
strahom od letenja razdrte
sanje na krilima, s kojih si pao
u beskonačno plavetnilo, a da te
nikada nije suočila s padom,
već te samo
probudila u novome danu s novom
nadom na čelu, da je moguće
prihvatiti neprihvatljivo, upravo
kao što je iz blata Stvaranja
moguće uspostaviti tijelo vrijedno grijeha.

U trenu kad sarkazam postane
stvarnost, kada ti suze kao kiselina
rastapaju pore presušene kože,
koja se svija kao bure baruta
pred poljupcem iskre štapina,
prije nego što padne u kaos Užitka,
čemu pomaže spaljeno tijelo
da, tako je to, i nikako drugačije,
kao kada ti se rasprsnu preuske hlače,
kojima gumb odleti u usta
tvojih pjesama, zapne u grlu
riječ, baš kad želiš izgovoriti onu jednu
jedinu zabranjenu Riječ,
tu riječ svih riječi, pa je
ne uzmogneš naći ni na dnu
svoga donjeg rublja, koje u tvojoj mirisnoj
vulvi trune kao pojas nevinosti
bez brave, kroz koju se
provlači kurac mojega jezika
kao ključar bez ključa koji
bi trebao otključati vrata tvojih orgazama,
zaglavljenih kao tragovi hrane
na zaprljanom posuđu, koje se neće
više ukloniti niti na pritisak gumba
stroja za pranje suđa,
tvojih, od zuba vremena
načetih trepetljika, jer sam
s ubodom želje slučajno blokirao
otjecanje koja hrani njihove vene.

Još nije vrijeme da idem, iako te
ne mogu vidjeti golu pred Sobom,
kako bih rado raznio tvoj strah
od strasti, što je istekla
kao magma u kanale mojih nadanja
u koje bi izlila benzin
neiscrpne ljubavi, tako da
tvoj presudni oganj pošalje
dimne signale apsolutne predaje
na bojnom polju nemoćnih,
boreći se za prevlast u broju
jalovih smrti, koje se podjaruju
poput crnih dragulja na lančiću
izgubljenih godina na vrata zaborava,
koji je otvoren za zaborav
na obali udovica embrija,
koji umiru kao obješenica na
konopu sa stabla
preranog vremena užitka, kao što je
odavno prekasno za naše
kolektivno samoubojstvo,
i što će biti dovoljno da me
oživi oštricom svoga Nehata,
kojim još uvijek ničice častim,
ne kako bi mogao proći kroz
betonske rupe tvojega mesa,
koje mi stoji na ulaznim vratima
apetita kao zaklana svinja
ispred nedokučive gladi
za tobom, što obećava Raj, za kojim
bih golim rukama posegnuo u pretrpano
grlo tvojih nezadovoljnih očiju,
u kojima uzalud pokušavam očistiti svoje,
od tvojih tragove uprljane riječi.

Preveo sa slovenskog: Milan Zagorac

Foto: www.pexels.com

Odgovori