Vid Sagadin Žigon: Hvala za dobru jeba..nu ili kada se ujutro probudiš, ponesi ruž sa sobom!

Sve je bilo baš kako sam zamislio, Ester Ritter, kada sam polako napustio tvoj ugrijani krevet, pun tvojih snova. Sada mogu mirno otići u novi dan, sunce me poziva u susret. Sutra će biti pun mjesec, a ja ću sa svojom ženom prokomentirati jučerašnje događaje, prešutjevši, naravno, detalje. Što bi joj lijepu glavu opterećivao skrivenim zakutcima tvojih sramnih bičeva koji ne mirišu na nju, već na tebe. Draga Ester, kad se probudim, uzmi ruž sa sobom, rado bih ti rekao da si bila kod mene, međutim, budući da nije bilo tako, ja sam bio taj koji je otišao, a ruž za usne sam ostavio u autu. Znaš kako je to kad se film vrte bez tebe, a ti bi ga na bilo koji način želio zaustaviti, čak i taj samo jedan prolazni trenutak, onaj koji miriše na spolovilo. Došla si u crno-bijeloj tehnici poput mene, mogla bi biti na šahovnici sata koji tiktaka kao neizbježna bomba na našim plažama, sve dok ne dodirne naše genitalije i ne eksplodira. Da, bilo je tako, ali moglo je biti i drugačije da nije bura bila tako nemilosrdna. Nisi željela da te držim za ruku i sve tvoje brojne maske su na mjesečini izgledale gotovo stvarne. Čak i sada čujem tvoje jecaje koji su pod mojim dodirima gutali slinu mojih obudovjelih snova. A kako je ljupko da si opet propustila susret sa samim sobom, jer si se još jednom poigrala s identitetima svih svojih Ja, razasutih po virtualnom svemiru u kojem nam se daješ u čistoj spontanosti.
Vidiš, draga moja divlja Ester, već samo zbog toga vrijedilo je biti na tebi jer tijelo se ne uznosi u zrak tako kao slova, pribijena na tipkovnicu, već otpušta djelatne kromosome imaginacije te je veže s nerječitom radošću. Samo se nadam da te nisam obogaljio sa svojim nabijanjem u ona tvoja bolna mjesta, koja si mi dozvolila vidjeti, što je i više nego kompliment. Lacan za Poeovo Ukradeno pismo kaže, da je najbolje skriveno pismo upravo ono koje je svima pred očima, pa ću zato riječi prevesti na engleski i dati na “public”, nekad tada vide Kinezi kako se ljubi kod nas u Sloveniji, a kada ga vidi cijeli svijet konačno ćemo postati nevidljivi: skriveni pogledu svima pred očima. Da, tako je s time, i ništa drugačije.
Danas se neću tuširati! Neću isprati sa sebe sve tvoje lajkove, koje si ostavljala na mojoj dječje glatkoj koži, kao što si se izrazila u trenutku nježnosti, prije no što su te preplavile suze. Ne diraj me, rekla si igrajući na kartu bespomoćnosti kao u patetičnom američkom filmu, i panično si se počela hvatati za sva samozavaravanja, koji žestoko istresaš iz rukava pred našim dugim jezicima koji to ližu kao sol iz sečovljevskih solana, gdje se najrađe i zadržavaš. Tko će od nas prvi baciti kamen na tebe? Ja sam to upravo uradio i već znam da to uopće nije tako teško, samo još uvijek ne razumijem, zašto je boljelo više mene nego tebe. Eto, vidiš, draga Ester, sad se opet možemo dalje virtualno natezati, ako nam bog da toliko zdravlja, koliko nam je dao djece, zar ne? Ne budi iznenađena, da me nije bilo kod tebe kad si se probudila, ali tako je, znaš, kao pravi Dane Zajc u Potepuhu, jedino cesta daje potepuhu snove, pa neka mu je tisuću puta gorak kruh. Dosta o tome, pošto znam da znaš, da ti je sve jasno, zato ne gubimo više riječi o svemu tome što nije za tuđe gladne uši. Slažeš se sa mnom, zar ne? Oh, draga Ester Ritter, ženo s tisuću lica, zamalo da se stvarno zaljubih u tebe, a ipak je sreća da sam već u braku. Neka te novo sunce poljubi posvuda gdje sam ja zaboravio, i hrabro po utabanim putevima! Adieu!

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Odgovori