Vid Sagadin Žigon: Admiral

(Hvala, Zlatko, za Admirala!)

Admiral će doći opet
u tu zemlju bez zemlje
na stolu u vrtu neke
krčme će glumiti svoje
pjesme koje ga vole
umjesto njega samoga,
admiral će doći, to je
sigurno, to je, zapravo,
jedino što je sigurno,
pošto je smrt otkazala
poslušnost samoj sebi.

Nisam te znao, ali sam
znao od početka da negdje
postojiš, još uvijek čuvam
mjesto za tebe kad tučem
rakije jednu za drugom, da
mi bude pakao ugodniji,
tako ti je to, moj admirale,
ajmo sad na frontu, pošto
sad napokon znamo da
ničega nema, osim našeg
duplog ja u dječjoj igri naše
djece, sve ostalo je samo
grozan san, a ti si jedini
znao da izvučeš sablju
trenutka i zabiješ je u
šupljinu života, znao si se
predati životu i riječima.

U usporedbi s tobom ja sam
samo običan paor bez zemlje
koji luta po svojim rovovima
kao male krtice, a ima još puno
toga što mi naređuješ iz
pozadine, ima još puno toga
za učiniti da budem dostojan
nepostojećega sjećanja na
tebe, Admirale, koji vodiš bitku
s Nemogućim i Neizrecivim,
kad stojiš na stolu jedne krčme
i pjevaš, a čitava Mancha se
trese pred tvojim čistim bolom,
kao jedinom identitetu tvome,
o, Admirale, ništavilu moje biti.

Danas je srijeda i Vid Žigon
je već davno odjebao bonton
i priča još samo s onima koji
su ludi u srcu kao on, a na toj
lađi luđaka Admiral je taj koji
nas vodi k vodi apsolutnom
nepomirenju s budućnošću
koja, kao što znamo, ne postoji pa
ipak on će biti prvi koji će biti
strijeljan pred zidovima logosa,
koji nas ismijava svojom
kompletnom ignorancijom i
posthumnim priznanjima za
životno djelo, jebeš njihove
paklene kandže, gadovi
vlastite iznakaženosti koji
nikako da pronađu svoju
dušu, da bi je prodali,
visokoplaćene pjesničke kurvetine,
ali sve skupa nije više vrijedno
spomena, zar ne, Admirale moj,
i budi pozdravljen s onu stranu
dodira gdje se dodiruju misli
da bi poletjele u beskrajnost.

Foto: Jan Porcellis, Brodovi u oluje kod stjenovite obale, 1614.-1618.

Odgovori