Victoria Botički: Taj iritantni alarm

Opet sam čula taj iritantni alarm. Moram ga slušati svako jutro. Prerano se dižemo za školu.
Na brzinu sam pojela doručak i spremila se. Otišla sam po svoju prijateljicu i zajedno smo krenule u školu. Na putu smo razgovarale i tek kada smo stigle ispred škole shvatile smo da nismo napisale zadaću iz matematike, a baš nam je matematika bila prvi sat. Zadaću je tako lako zaboraviti, a i da je nisam zaboravila ne bih je imala vremena napisati.
Ovog smo puta imale sreću jer nije pregledavala zadaće, ali je naravno dala hrpu nove. Sada moram napisati duplu zadaću do sutra. Sljedeći mi je sat bila geografija. Potpuno sam zaboravila da imamo ispit. Zašto je tako lako zaboraviti na ispite?! Nadam se da ću imati malo sreće.
Zvonilo je i krenula sam na fiziku – jedan od mojih najgorih predmeta. Ne znam tko je sastavljao ovaj raspored, ali danas imam sve najgore sate, osim dva sata informatike poslije ovog mučenja. Nakon četrdeset i pet minuta (koje su se meni činile kao dva puna sata) napokon je zvonilo. Na informatici ću barem dobiti malo odmora.
Informatika je, naravno, brzo prošla… Ne mogu vjerovati, ali nekako mi svi loši sati traju cijelu vječnost, dok svi dobri traju samo petnaest minuta. Sada slijedi najgore od svega – talijanski i to dva sata. Nemam pojma kako ću to preživjeti. Danas smo samo gledali film (koji ja nisam razumjela jer nije imao titlove) tako da ga uopće nisam gledala, nego crtala.
Zvonilo je, konačno mogu otići kući. Sedam sati tvojih najgorih predmeta je teško izdržati. Naravno, odmor mi neće dugo trajati jer imam engleski (što nije grozno) i hrpu zadaće (što je grozno). Ovo baš nije moji dan. Dobro, možda nije bilo toliko grozno. Većinu vremena smo se zezali i smijali. Na informatici je cijeli razred igrao istu igricu, a na talijanskom sam “dobila” novi crtež.
Priznajem da možda škola nije toliko loša kao što sam rekla, ali to nikako ne znači da je volim ili išta približno tome. Samo volim biti s prijateljima.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori