Victoria Botički: Stjenovito brdo

Neki moji prijatelji misle da nikada nećeš osjetiti pravu ljubav ako nemaš prave roditelje. Tako su se rugali djeci iz naše škole koja su bila usvojena ili živjela u domu. Ja im se nikada nisam rugala jer mislim da im je i ovako dovoljno teško.
Trenutno sam na satu matematike. Znam da bih trebala slušati, a ne crtati, ali ne mogu si pomoći. Kada sam konačno čula zvono, krenula sam kući. Vani je padala kiša i ja nisam imala kišobran, ali nije me briga.

Tek sad sam shvatila, nisam vam se predstavila. Zovem se Tara, imam plave oči i crvenu kosu koja mi dostiže do struka  ne previše crvenu, više narančastu, mislim da lijepo izgleda). Većina mojih prijatelja mi govori da sam tvrdoglava i da se uopće ne vrijedi svađati jer ću uvijek pobijediti. Sportski sam tip i nije me briga za modu.

Na putu kući prošla sam kroz park i vidjela neku djecu koja igraju nogomet usprkos kiši. Kada sam stigla kući, odmah sam se presvukla. Nisam niti primijetila da je kuća prazna dok nisam zazvala mamu, koja se već trebala vratiti s posla i dobila beznačajnu jeku umjesto odgovora. Uputila sam se prema kuhinji, no na pola puta prošla sam pokraj ladice koja je oduvijek bila zaključana. Iz nekog me razloga danas zanimala više nego ikada prije, pa sam odlučila potražiti ključ. Prošlo je već tri sata, a ključu ni traga, već sam izgubila nadu da ću ga naći.

Ostao mi je samo još ormar, zašto barem ne pogledati? Otvorila sa ga i pretražila, no bio je potpuno prazan. Krenula sam ga zatvoriti, ali onda sam kutkom oka vidjela da nešto sjaji na vrhu ormara. Okrenula sam se i pogledala opet, ali ormar je još uvijek bio prazan. Kada sam ga zatvarala, opet sam vidjela taj isti sjaj. Odlučila sam ga pustiti otvorenog i samo se malo pomaknuti. Bila sam u pravu. Pomaknula sam se u desno i vidjela sam odbljesak svjetla na vrhu ormara. Popela sam se na stolicu i pronašla ključ. Odmah sam otrčala prema tajanstvenoj ladici. Kada sam je otključala, vidjela sam pismo moga tate ( radi u vojsci pa on i mama samo tako komuniciraju). Već nakon prve rečenice izašla sam iz kuće i počela trčati, ne znam kamo, ali znam da sam išla što dalje od ove kuće. Dopisuju se o tome i na kraju je to njihova odluka. Ne mogu vjerovati! Misle da mi još ne mogu reći. Pa kada, ako ne sada?! Kada bi netko trebao saznati da mu roditelji zapravo nisu pravi roditelji?! Vani je već bio mrak kada sam stala. Nisam se vratila kući. Cijelu sam noć lutala ulicama grada i pratila mjesec koji me je gledao s visoka i čuvao me od opasnosti.

Tek sam se ujutro odlučila vratiti. Kada sam se vratila, mama je sjedila na trijemu ispred kuće i potrčala prema meni čim me je vidjela. Već je znala zašto me nije bilo i neprestano mi se ispričavala što mi nije prije rekla. Govorila mi je da me voli kao da mi je prava majka i da ja jesam njezina kći.

Jeste li znali da Tara znači stjenovito brdo? Mislim da mi ime savršeno pristaje jer život je poput stjenovitog brda. Vrlo je stjenovit, to predstavlja prepreke na koje ćeš naići, no na kraju možeš samo ići prema gore i s vremenom stići do vrha, to predstavlja brdo.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori