Victoria Botički: Djeca Instagrama

Danas je cyber nasilje vrlo često, no ljudi i dalje nisu svjesni da riječi bole više od udaraca. Ja sam također bila žrtva cyber nasilja i odlučila sam podijeliti svoju priču.

Ime mi je Lena, imam 16 godina i idem u drugi razred srednje škole. U mojoj školi društvene mreže nikada nisu bile popularne, no tijekom ljeta gotovo je svatko napravio svoj profil na društvenim mrežama poput Instagrama, Facebooka i ostalih. Jučer sam i ja odlučila napraviti Instagram i vidjeti zašto je tako popularan. Istog sam dana odlučila postaviti nekoliko svojih slika. Nakon što sam se vratila iz škole otvorila sam svoji profil i primijetila da imam 16 komentara, bila sam jako sretna i odlučila sam ih otvoriti.

Odmah sam požalila svoj odluku. Neki od komentara su bili bezobrazni i uvredljivi. Priznajem, rastužili su me kada sam ih pročitala, ali pokušala sam ne razmišljati o tome i zaboraviti ih. U sljedećih nekoliko dana objavila sam još dva selfija i tri slike na kojima se moglo vidjeti moje cijelo tijelo. Komentari su postajali sve gori i gori, te su polako dopirali do mene. Od toga je prošlo oko tjedan dana i moja najbolja prijateljica Lea odlučila me je posjetiti nakon škole. Pretpostavljam da je to odlučila jer je primijetila da se drugačije ponašam. Priznajem da u zadnje vrijeme nisam previše jela, ali osim toga i nekoliko izgubljenih kilograma potpuno je savršeno.

Kada je došla, sjedile smo na mome krevetu i pričale o školi i našim prijateljima. Tada nam je postalo dosadno pa je Lea predložila da napravimo “fotoshoot”, na što sam se ja složila. Nakon otprilike četiri sata postale smo umorne i odlučile smo odabrati najbolje slike koje bismo zadržale. Dugi proces “manekenstva” završile smo vrlo kasno kada je Lea otišla kući.

Već sam ležala u svome krevetu kada sam odlučila opet proći kroz slike i postaviti ih nekoliko na svoji Instagram profil. Sljedeći dan škola je prošla dosta dobro – zbog čega sam bila zadovoljna – do kada sam došla kući i otvorila svoj profil kako bih provjerila svoju najnoviju sliku (onu od jučer). Isprva sam bila sretna jer sam konačno dobila nekoliko lajkova, nakon toga sam otvorila komentare kojih je bilo mnogo više i moj je osmijeh odmah nestao. Komentari su bili puno gori od zadnjih koje sam pročitala i nisam sigurna da bih željela ponavljati te riječi. Nekoliko dana nakon toga prošlo mi je pomalo mutno, ali sigurna sam da nisu bili gori od onoga što slijedi. Probudila sam se i osjećala pomalo čudno pa sam jednostavno odlučila ponovno preskočiti doručak i krenuti u školu.

Toga sam dana odlučila ići dužim putem. Kada sam stigla u školu primijetila sam da su hodnici bili potpuno pusti, kao da hodam kroz grad duhova. Nakon nekoliko minuta lutanja pustim hodnicima u potrazi za životom odlučila sam pogledati na sat, te sam se iznenadila kada sam ugledala da je već prošlo osam sati. Počela sam trčati na svoj prvi sat najbrže što sam mogla, no nažalost nisam jela par dana pa sve to skupa ni nije bilo ne znam koliko brzo.

Pokucala sam i ušla u razred uz ispriku što kasnim, profesorica me pustila bez opomene pa sam krenula prema svojoj klupi (sjedim sama). Polako sam hodala i uspjela sam čuti da neki iz razreda komentiraju kako sam mršava. Ostatak dana prošao je prilično prihvatljivo, no onda sam odjednom dobila poruku od svoje mame. Pisalo je: “Ja sam te ispričala, samo požuri kući.”

Zato sam samo uzela svoju torbu i otišla iz razreda. Na putu prema vratima sam rekla profesorici da moram ići, što ona začuđujuće nije preispitivla (pretpostavljam da me mama stvarno ispričala). Izašla sam iz škole i ugledala mamin auto. Ušla sam i upitala je gdje idemo, ali jedini odgovor mi je bio da idemo kući. Kada smo stigle posjela me na jednu od kuhinjskih stolica i pokrenula razgovor o mojoj navodnoj depresiji, iako sam ja tvrdila da nemam depresiju. Razgovor je trajao oko dva sata, a kada smo konačno završile shvatila sam da je moja mama možda bila u pravu. Nakon svega toga bila sam jako umorna pa sam otišla u svoji meki krevet.

Sljedeći dan vodila sam isti razgovor sa svojom najboljom – a trenutno i jedinom prijateljicom. Govorila je o tome kako je vrlo zabrinuta za mene i da mi želi pomoći na čemu sam joj bila jako zahvalna, ali voljela bih kada bi svi konačno prestali ulaziti u tu temu.

Sutra me mama odvela doktoru, pa nakon toga još jednom, pa još jednom, od kojih su svi potvrdili maminu teoriju. Otprilike četiri ili pet mjeseci nakon toga stanje mi se izuzetno poboljšalo, no i dalje nisam bila u najboljoj formi, s obzirom na to da sam bila puno dublje u problemima nego što smo mislile. U tom sam se trenutku samo nadala da ću ubrzo ozdraviti. Na kraju sam se potpuno  oporavila i više se ne obazirem na lajkove, a još manje na komentare.

Danas imam već 37 godina, a od tih događaja prošlo je više od dvadeset, dvadeset i jedna točnije. Zapravo prošle su dvadeset i dvije godine – danas mi je rođendan!

Nadam se da je moja priča nekome pomogla.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori