Valentino Kuzelj: Jedna o umjetnosti ili: „Zašto mi nedostaje Ivana“

Ne volim ljubavne romane i emotivne priče. To moraš znati o meni prije nego ti ispričam o nečemu što će ti se nesumnjivo učiniti patetičnim. Gotovo kao da je iskinuto iz kakve cjelovečernje drame koja je nakon tri desetetljeća postala klasik, međugeneracijsko dobro. Tko ne voli gledati o životu kompliciranijem od svojeg? Kada bismo gledali o sličnim životima, postoji bojazan da bismo shvatili koliko su nam životi doista jednostavni. Tada bismo izgubili pravo na važne rečenice u našoj svakodnevici, koje otprilike započinju ovako: „Eh, kako je meni…“ Možda mi ne vjeruješ, ali takve rečenice važan su dio naše svakodnevice. „Ne brini, da vidiš kako je meni.“
Jednako koliko ne volim srcedrapajuće retke kakvog jeftinog romana, uvjeravam te da volim umjetnost. I ti je voliš. Siguran sam u to. Možda je tvoja umjetnost drugačija od moje. Ne zamjeri mojim riječima ako uživaš u tugaljivim stihovima donedavne braće. Svatko se od nas nekad izgubi u pjesmi. Zato, ne bih li definirao umjetnost ne mogu govoriti o stilu. Uštogljenost mojih riječi može ti biti zamorna, kao što će meni biti petnaesti jecaj iznevjerene ljubavi na istoj stranici. Ali znam što smatram najumjetničkijim dostignućem ograničena čovjekova uma, pa tako i umjetnosti. Jer ona seže dokle i um koji ju stvara.
Prije nego nastavim, osjećam potrebu opravdati se. Možda sam krivo počeo. Stoga sada napominjem: ovo nije programatski članak. Velik je jaz između ideala o kojem ću pisati i ideologija, koje po svojoj prirodi ne mogu biti bliske umjetnosti ma kako savršene ili prihvaćene bile. Neću pokušati definirati umjetnost – zato što nije konstanta. Fluidna je.
Dakle: prijateljevanje! Iako si možda očekivao neku drugu, romantičniju riječ od nedefiniranog i često iznevjerenog ideala, dozvoli mi smatrati kako je ono najbliže umjetnosti što neka emocija može biti. Ova moja tvrdnja dakako ne negira povezanost umjetnosti s drugačijim vrstama emocija, romantičnim, seksualnim, roditeljskim ili pak zanesenjačkim. Sve su one umjetničke. I ne znam ti objasniti zašto prijateljevanje držim najdragocjenijim i najbližim pojmu nedefiniranog savršenstva poput umjetnosti.
Ne mislim da je prijateljstvo teško sklopiti. Ali prijateljstvo je stanje – a stanja su održiva. Prijateljevanje, s druge strane, jest način. Čega? Ponašanja, odnošenja, podnašanja, postojanja ili mijenjanja. Lako je biti prijatelj. Teško je prijateljevati. Prijateljstvo je riječ, prijateljevanje je umjetnost.
Zato kada mi netko govori o prijateljstvu, na um mi padne desetak ljudi koji protrče svakim mojim danom. Jer oni su riječi, od njih su sazdani u mojim sjećanjima. Ali kada govorim o prijateljevanju, uvijek mislim tek na nekoliko osoba. Svoju privrženost njima ne mogu objasniti. Ne riječima. Oni nisu događaji u mom sjećanju i ne dolaze mi u razgovoru. Rijetko ćeš me čuti kako govorim: „Znaš što je Elena učinila… Ivana je rekla… Bedo je…“ Iz tog ti razloga ne mogu približiti one koje smatram najbliskijima. Mogu ti govoriti besmislene informacije o tome gdje se trenutno nalaze, što rade ili kako im je. Ali to su činjenice, ne sjećanja, ne riječi. Oni mi ne dolaze tako…
Bitna činjenica jest da je Ivana otputovala prije nekoliko mjeseci. Studira dovoljno daleko kako bi tek dvaput godišnje dolazila kući. Ne čujemo se često. Krivnja – rekao bih obostrana, ali doista, mislim da pripada meni. Ja sam taj koji je nemaran. Krivnja sada nije bitna. Razmisliš li, zapravo nikad nije bitna. Važno je to kako otrovno šapuće u trenucima kad mi Ivana navrati u sjećanje. Možda upravo zato što ne navraća u obliku riječi. Ne mogu se sjetiti što je točno rekla u nekom trenutku. Umjesto toga, znoj mi oblije čelo kad vidim čokoladu u roza omotu. Ne zato što je bila posebno ukusna niti zato što smo je toliko jeli. Već zato što iza nje ima priča koje se gotovo ne želim prisjetiti. Riječi sve kvare. Ovako, kad ugledam roza omot i tri slova kojima su nazvali čokoladu ne bi li se bolje prodavala, sjetim se Ivane. Ne priče, ne događaja. Već Ivane.
Isto tako kad prolazim pored slastičarnice ili prošećem Ribnjakom. Uvijek mi navrate, Ivana, Elena, Bedo. Većinom se sjetim i što se dogodilo tamo. Ali to je nevažno. To ne pripada sjećanju. Želim se sjećati samo njih. I mjesta. I smijeha. Ne i povoda.
Smijeh je najgori. Kad god se netko glasno nasmije iza mene, sjetim se Ivane kako smijući se grize žlicu kojom je trenutak prije umiješala dva šećera u kavu, Elene kako se veseli nekoj davnoj zdravici u stanu svoje školske prijateljice, Bede dok govori o nečemu što i uz najbolju volju ne bih uspio zapamtiti. Ne sjećam se gdje se dimilo iz te šalice, čemu smo nazdravljali u tom stanu ili o čemu je Bedo tada oduševljeno govorio. Ali sjećam se njih. Vjerujem kako to znači prijateljevati.
Ako je umjetnost ono što svatko može drugačije razumjeti, a rijetko tko izraziti, što je umjetničkije od prijateljevanja? Svatko od nas drugačije shvaća prijateljstvo, a rijetko tko doista prijateljuje.
Na kraju, bilo bi nepravedno ne odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu. Dakle, zašto mi nedostaje Ivana? Zato što dok je tamo naše prijateljstvo traje. Čvrsto. Ali uvjeren sam kako ćemo tek kad se vrati ponovno doista prijateljevati. Zajedno. Čini mi se, s Ivanom je na neki način otišla i umjetnost. Barem neki njezin komadić. Zato nepotpuni čekamo dio koji nam nedostaje.
Posvećeno Ivani Mužarić

Foto: www.pexels.com

Odgovori