Sonja Krivokapić: Pet gluposti o suvremenoj hrvatskoj književnosti

Nema tu promjene; književnost nam je onakva kakvo nam je društvo. A u društvu je dominantna kapitalistička ideologija konzumerizma, ja-pa-jakanje, površni individualizam, aktivizam, self help i tako dalje, koja se pak oslanja na odgovarajuću joj ekonomiju, i tako dalje. Dodajmo tome rat i borbe s desničarskim bedastoćama u kojima liberali pravdaju svoj intelektualni raison d’etre i stvar je više manje jasna. Ovo je samo opservacija ponuđena istomišljenicima radi eventualnog lakšeg povezivanja u ovoj suvremenoj gustoj magli odvojenosti. I to je, što bi rekao Harms, zapravo sve.

Nisu sve od ovih gluposti specifične samo za hrvatsku književnost. Premda svaka zemlja ima svoje specifičnosti, Hrvatska njima baš ne obiluje, čak ni kad se radi o glupostima. Ipak, s obzirom na to da su neke stvari vezane za stvarnosnu prozu, koja ima svoju hrvatsku inačicu, neke pak stvari jesu baš karakteristične za Hrvatsku.

  • Uvijek zapravo pišemo o sebi

Rečenica u ovoj ili sličnoj varijanti je izgovorena sto puta kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje. Ono što se njome možda želi reći je da uvijek kad pišemo, pišemo iz sebe, ali to se podrazumijeva. Međutim, to ništa ne mora govoriti baš o nama, o onome što mi mislimo i što mi osjećamo, tako da ne pišemo uvijek o sebi, osim ako ne baziramo svoje likove djelomično ili potpuno na događajima iz vlastitog iskustva ili vlastitim osobinama. Međutim, često je baš suprotno. Na primjer, kad je Thomas Harris pisao roman „Kad jaganjci utihnu“, vjerovatno mu je zadnje na pameti bio on sam. Štoviše, mislio je da roman uopće neće ni moći napisati bez da konzultira policijske dokumente kojima je imao pristup. Zašto bi uopće autorove ličnosti baš svugdje moralo biti? Ta opsjednutost autorom je potpuno pogrešan pristup književnosti. Da nema književnog teksta, autor bi bio potpuno suvišna figura. On to i dalje ostaje; književni tekst je ono zbog čega baš taj autor postaje autor, a ne obratno.

  • Pisanje kao psihoterapija

Ovo drugo je, jasno, vezano uz prvo. Ako čovjek piše sebe, ili se piše djelomično, onda mu je pisanje ili nešto stravično emocionalno iscrpljujuće ili mu je pak terapija. Zgodno bi zvučalo i jedno i drugo, jer prvo bi išlo u prilog stvaranju imidža napaćenog umjetnika pa bi zvučalo cool, a drugo je pozitivan spin na ulogu autora-mučenika. Dobro, sad zbilja više manje pucam u prazno, ali očito iz nekog razloga ovo drugo zvuči bolje kad se više koristi. Vjerovatno je razlog taj da je prošlo vrijeme prokletih pjesnika koji ili pate od blage depresije u najboljem ili od teške psihoze uzrokovane sifilisom u najgorem slučaju, a došlo vrijeme pozitivnog mišljenja i self helpa, pa umjetnici danas više nisu nikakvi propaliteti, nego vrlo uspješne i skladne individue (nema veze što je to često laž).
To da je nekome pisanje psihoterapija uvijek je dano vrlo spremno kao razlog zašto čovjek uopće piše. Piše jer mu/joj to pomaže njegovom/njenom mentalnom zdravlju. Onako sasvim intimno i iskreno, ako takvo što dozvole sebi i onome tko pita, većina će umjetnika odgovoriti ili da nema blage veze zašto se bavi tom granom umjetnosti ili će reći da to naprosto voli ili da je tome sklon/a. Nije problem toliko u tome da nekome pisanje daje blagotvoran efekt na njegovo mentalno zdravlje koliko to da se to prezentira kao jedini ili glavni razlog pisanja. Ako je takvo stanje stvari, onda je odlazak psihijatru mnogo bolje rješenje.

  • Proza kao kratak blic stvarnosti

Stvarnosna se proza ne razlikuje od realizma samo po tome što više ne tematizira seoski zakutak i to u kilometarski dugim opisima jednog kamina. Razlikuje se, na žalost, i po tome što je izgubila one interesantne karakteristike realizma, kao na primjer bogat „ulazak“ u čovjekov karakter. Ali ako čovjek piše samo o sebi i o onome što je u okviru njegovih iskustava (ovo zadnje je isto dosta popularno), onda on ni ne može dati bogat opis nekog lika kojeg u životu nije iskusio. Očito je Dostojevski imao bogata iskustva kad je mogao tako pisati. Osim što nije. Bilo je tu potrebno mnogo čitanja, a ono što je Dostojevski dao od sebe je bilo razumijevanje, uvid i vještina. I iskustvo, jasno, ali ne samo to. Balzac je, na primjer, proveo mnogo vremena po knjižnicama studirajući ljudsku psihologiju da bi što bolje oslikao promjene svojih likova kroz njihova putovanja u romanima. U stvarnosnoj prozi toga gotovo nema. Ako i ima, onda rezultati nisu bogzna kakvi, jer ne odražavaju te procese učenja. Ali to im nije ni namjera. Namjera im je napraviti kratku reportersku fotografiju stvarnosti i ispuniti je riječima, da bi ta fotografija što više ličila na neposrednu stvarnost koja je uslikana. I to je isto nešto što se razlikuje od realizma, na žalost. Ne samo po površnosti percipiranja i „hvatanja“ stvarnosti, nego i po odnosu između stvarnosti i pisanja. Realizam nije doslovna preslika stvarnosti, nego koncipiranje događaja i likova da izgledaju kao da bi se mogli naći u stvarnosti u tom obliku. Nije važno je li Madame Bovary zaista postojala i tko je ta osoba; bitno je da bi se po svom opisu ona mogla pronaći u tom vremenu, pod tim okolnostima, u toj sredini, u toj obitelji, na tom mjestu. I ne bi ovo sve bilo ni tako strašno da se to toliko, s vrlo malim iznimkama, ne forsira do besvijesti.

  • Nema eksperimenta, nema ni intepretacije

Otkad krenusmo u školu, učismo na hrvatskom interpretaciju teksta. Bez obzira na to kakav je bio nivo interpretacije i kakva je bila osoba u ulozi profesora koja je intepretaciju vodila, opet smo se kako tako morali baviti tekstom. Opet i u srednjoj, a neki su se za to moranje odlučili i na faksu. I tako smo mi, nakon što smo pročitali, recimo, Ristićevu „Turpitudu“, blenuli sat vremena kući nad tim tekstom i onda još sat i pol na predavanju zajedno s profesorom, i onda još toliko opet kući noseći u glavi nove muke koje nam je profesor zadao svojom pak interpretacijom i svojim primjerima. I onda diplomiram, uzmem u ruke neki tipičan tekst suvremene hrvatske književnosti i više nemam nikakvih muka. I baš mi je dosadno, jer se uopće ne moram tekstom baviti. Sve mi je jasno! Pritom, nemam ništa protiv toga ako mi je sve jasno, ali ako mi tekst donese nešto novo, u spoznajnom smislu (svaki tekst donese nešto novo, osim ako nije plagijat) – ne očekujem od psihološkog trilera rusku avangardu, bez obzira na to što mi je potonja draža. Ali od ovoga nemam gotovo ništa, ne mogu ništa osim reći „primljeno na znanje“, kao da sam pročitala novinski tekst, što domaća stvarnosna proza, pogotovo u svojim začecima (iako ti začeci nisu suviše daleko od današnje vremenske točke), defakto i jest i želi biti. Briše se granica između takozvane visoke i niske književnosti, novinari su pisci, pisci su novinari, jezik je ulični, književnost dostupnija i kao proizvod i kao takozvani zanat, sve je to jasno, ali, brate, dosadno je. U protivljenju opskurnosti u književnosti, čemu se rado pridružujem, ipak se ne mora otići u takvu krajnost – jedno od umijeća književnosti je stvoriti polisemiju s više fabulativnih i interpretativnih niti. Ovo opskurnost ne može – opskurno uglavnom krije nedostatak vještine i talenta. Ali to ponekad krije vulgarna balanost i reporterstvo u književnosti.

  • Nema kritike, samo reklama

Ovo nije moje, nego Solarovo, i teško je to ne potpisati. Kako je književnost danas proizvod koji se daje na konzumiranje, a ne na misaono bavljenje njime, takva će biti i reklama. Naravno, u akademskim krugovima ona još i postoji, iako se više ne probija do „masa“ – tko će platiti kritičara da napiše pogovor od 10 strana. Bavljenje romanom u intervjuima s piscima je isto tako površno kao i reklama koja se nutka kupcima. Negativnih kritika ima vrlo malo, a ako i ima, one su također površne. Vezano uz prethodnu glupost, čini se kao da ne postoji strast za bavljenjem književnošću. Tekst se pročita, najčešće se ostavi ako čitaoca „ne primi“ prvih par stranica i nakon konzumacije se odloži, pospremi se u mentalnu ladicu na kojoj piše „dobro“ ili u drugu na kojoj piše „loše“, a ponekad i na treću na kojoj stoji „neutralno“ i to je to. I to nije rezervirano nužno samo za „mase“; ljudi koji su završili književnost i koji se njome bave slično „operiraju“. Nedavno sam od jedne urednice čula da „te prava književnost mora držati u suspenziji od početka do kraja, tu nekakve filozofije i eksperimenti su bez veze“. Da te bog sačuva, što bi rekla moja baka.

Da zaključim – ništa ne advociram. Nema tu promjene; književnost nam je onakva kakvo nam je društvo. A u društvu je dominantna kapitalistička ideologija konzumerizma, ja-pa-jakanje, površni individualizam, aktivizam, self help i tako dalje, koja se pak oslanja na odgovarajuću joj ekonomiju, i tako dalje. Dodajmo tome rat i borbe s desničarskim bedastoćama u kojima liberali pravdaju svoj intelektualni raison d’etre i stvar je više manje jasna. Ovo je samo obzervacija ponuđena istomišljenicima radi eventualnog lakšeg povezivanja u ovoj suvremenoj gustoj magli odvojenosti. I to je, što bi rekao Harms, zapravo sve.

Foto: www.pexels.com

Odgovori